SRCE TAME

Srbija:

Filip ŠVARM

Zmija organiziranog kriminala u Srbiji vijugala je kroz ratove, sankcije, bijedu i političku nestabilnost sve deblja, duža, nezasitija i otrovnija

AIM Beograd, 20.05.2003

Teško je naći prave riječi za šok u kome se našla Srbija 12. marta kada je ubijen premijer Zoran Đinđić. Da li je država talac mafijaških klanova? Da li su plaćene ubojice postali nosioci monopola sile? Tko upravlja zemljom -predstavnici građana izabrani na izborima ili mafijaških Kumovi po zakonima svoje hijerahije?

Na prijedlog Vlade, proglasila je v.d. predsjednika Srbije Nataša Mićić, vanredno stanje. Istovremeno je započela i policijska akcija "Sablja". Oboje je predstavljalo očajnički, zakašnjeli, potez samoobrane - nije se više imalo kud. Već prva hapšenja potvrdila su dugodišnja upozoravanja dijela javnosti: poslovnih imperija, veletrgovine drogama, dugog niza nikad rasvjetljenih "sačekuša", milijunskih otkupa za otete bogataše, reketiranja firmi, privlegiranih biznisa, šverca oružjem i strateškim sirovinama - ničeg od svega ovog nije bilo - niti moglo biti - bez uporišta u pravosuđu i policiji i, iznada svega, bez Resora državne bezbjednosti MUP-a Srbije ustrojenog po mjeri i potrebama Slobodana Miloševića.

Jalova je sada politička rasprava zašto se sa Miloševićevim zaostavštinom nije raskrstilo odmah poslije Petog oktobra i tko je za to kriv. Jalova zbog toga što je i po preuzimanju vlasti, cjelokupni izvorni DOS ostao fasciniran aparatom koji je više od decenije funkcionirao krvavo pouzdano; jalova i zato što su međusobna saplitanja i podmetanja bile glavna preokupacija koalicionih partnera u posljednje dvije godine; jalova - zbog uticajnih mutnih stranačkih financijera, raznog polusvijeta koji se domogao sinakura u državnoj upravi i upravnim odborima velikih sistema, prepodobljenih "biznismena" iz Miloševićevog špila i njihovih "dobrih usluga", policijskih i vojnih glavešina kojima je nemoć da Petog oktobra išta urade, priznata kao "zasluga". Treba li, pored navedenog, pominjati Haški tribunal, socijalni sunovrat, slabost institucija, razne tranzicione bolesti i ostalo što čini noćnu moru političkog života u Srbiji? Nevinih, jednostavno, nema.

Sve je započelo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Za vođenje ratova u kojim "Srbija nije učestvovala" i držanje vlasti u samoj zemlji, stvorena je podzemna infrastruktura. Pod kapom Resora državne bezbjednosti MUP-a Srbije na čijem čelu je suvereno stolovao njen načelnik Jovica Stanišić, našle su se tako političke partije poput Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, vođe Srpske demokratske stranke u bivšoj Krajini i Republici Srpskoj, paravojne formacije kao štoje bila Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića Arkana, biznismeni profila Dafine Milanović i Jezdimira Vasiljevića, državni činovnici oličeni u dugogodišnjem šefu Savezne uprave carine Mihalju Braciki Kertesu i nebrojena bulumenta trabanata i poltrona. Zavisno od Miloševićevih potreba i jedino u skaldu s njima, razvijala se i granala djelatnost pobrojanih: Šešelj je najprizemnijom demagogijom i šovinizmom obesmišljavao svaki suvisli javni dijalog; Radovan Kardžić i Milan Martić bili su nominalni nosioci ratova na kojim se napajala Miloševićave autokracija i status nacionalnog vođe; Arkan i njemu slični, svojim privatnim vojskama, odrađivali su najprljavije poslove na ratištima i van njih; Milanovićeva i Vasiljević izvalačili su i posljednje devize od stanovništa, a biznizmeni bliski Dvoru poput Bogoljuba Karića ili Miroslava Miškovića, bogatili su se na privilegiranim poslovima; Carina - konačno - nije bila ništa drugo do servisa za prikupljanje gotovog novaca za najrazličitije crne fondove Ako se na sve ovo još doda, od tadašnjeg režima vođen šverc cigaretama, naftom i drugim strateškim i deficitarnim robama, reketiranje poduzeća koja su koliko toliko uspješno poslovala, trgovina drogom i bijelim robljem pod kontrolom Službe, neprekinut niz profesionalnih ubojstava zbog podjele ovog i ovakvog tržišta, razumljiva postaje izreka "da u svaka država ima mafija, ali samo da u Srbiji mafija ima državu". Kako, naime, očekivati od policije da hapsi ubojice kada najveći dio njih raspolaže njenim legitimacijama? Kako suditi mafijaškim kumovima kada, poput Arkana, figurijaju kao ugledni građani i patrioti? Kako spriječiti privredni kriminal kada se gotovo niti jedan značajniji posao nije mogao dobiti bez političkih veza i masnih provizija?

Sve ovo, naravno, nije moglo unedogled trajati. Miloševićev režim, na koncu, pojeo je sam sebe. No, njegovi mehanizmi i poluge su opstali. Pođimo redom.

Političke partije su kao i ranije nastavile djelovati u pravno nerguliranom prostoru. Mada se Zakon o finaciranju stranaka odavno i uveliko najavljivao, na skupštinski dnevni red još dospio nije; naviknuta da se na različite načine dovija za pare i ne pokazujući gadljivost za njihovo porijeklo dok je bila u opoziciji, današnja vladajuća koalicija nije pokazala spremnost da prekine sa takvom praksom. Razloga je više. U prvom redu riječ je uticaju financijera na stranački kadrovski ringišpil, ali i u činjenici da dobar dio malih stranaka - bez kojih nema skupštinske većine - svoje postojanje duguje upravo donatorima. A pošto se ne radi o ljudima poznatim po rasipnosti, oni zauzvrat traže i dobijaju kako direktnu političku protekciju za svoje poslovima, tako prolongiranje i razvodnjavanje raznih zakonskih rješenja koja im ne odgovaraju. Zakon o telekomunikacijama i radiodifuziji na primjer, čiji je cilj uređenje džungle u srpskom eteru, nikako da stupi na snagu jer je očito da ne odgovara moćnim medijskim mogulima pošto bi ih i te kako opalio po džepu.

Navedeno se odrazilo i na državne institucije. Slomljen kadrovski potencijal za vrijeme Miloševića i partijski ključ poslije njega, bili su dodatan impuls za korupciju. Ovo je posebno porazno došlo do izražaja u pravosuđu. Na jednoj su strani ostali stari kadrovi potpuno u klupku organiziranog kriminala i korupcije, spremni da na svaki način štite svoju klijentelu - članove mafijaških gangova i "biznismene sumnjive reputacije" - a na drugoj ljudi čija se kvalifikacije uglavnom temelje na stranačkoj pripadnosti. Paraliza pravosudnog sistema dakle, logična je posljedica: sve reforme i sva zakonska rješenja vrijede samo ukoliko ima tko da ih sprovodi. Do koje je razine pravosuđe potonulo, svjedoči i činjenica da gotovo niti jedan proces protiv Miloševićevih perjanica nije okončan, da nitko od onih koji su pokretali ratove i pljačkali zemlju nije osuđen i da čak ni Dragoljub Milanović bivši direktora RTS-a, nije otišao na desetogodišnju robiju zbog odgovornosti za pogibiju radnika ove kuće za vrijeme NATO bombardiranja, pošto mu je sud omogućio da i poslije konačne presude ne bude zadržan u pritvoru, što je ovaj iskoristio da pobjegne... Uhapšen je tek u operaciji "Sablja" i to u Crnoj Gori.
Treba biti pošten pa priznati da su i aktuelne vlasti, u velikoj mjeri, svega ovog svjesne. Državnim monoplom nad naftom i uvođenjem akciznih markica na cigarete, znatno je skresan šverc. Pored toga, doneseni su zakoni o borbi protiv korupcije i donekle omogućen javni uvid u privatizaciju i javne nabavke. Međutim, kako su izostali neophodni antikorupcionaški procesi i strage, borba protiv nje često je imala deklarativan značaj.

Ipak, najteža situacija je bila i ostala u policiji i Tajnim službama. Duže od decenije sistematski kriminaliziran i zlopotrebljavan, MUP je na različitim nivoima srastao sa organiziranim kriminalom. Ono što je započelo sa naoružavanjem i davanjem logističke podrške paravojnim formacijama, dovelo je, na kraju, do toga da su te strukture postale najmoćnije unutar same policije. Riječ je naravno o Jedinici za specijalne operacije (JSO) poznatijoj kao "Crvene beretke". Ova formacija, sastavljena od "najprobranijih" pripadnika svih srpskih paravojski, teoretski je predstavljala elitnu jedinicu za najdelikatnije zadatke. U stvari, radilo se privatnoj vojsci Resora državne bezbjednosti zaduženoj za državni kriminal na najvišem nivou, nepočinstva i ratne zločine na ratištima i servisiranje najmoćnijih mafijaških klanova. Sada kada je konačno raspušten, vidi se da su pripadnici JSO-a pored atentata na Đinđića, izvršili i ubojstvo bivšeg predesjednika Predsjedništava Srbije Ivana Stambolića, atentat na Vuka Draškovića, te čitav niz likvidacija po Beogradu. I ne samo to: tragovi ovih ljudi vode gotovo da svakog značajnijeg kanala za šverc droge, do svake krupnije otmice, do svakog unosnijeg kriminalnog posla... A da ne bude slučajno zabune, riječ je bilo o potpuno legalnoj jedinici u sklopu MUP-a.

Zašto je JSO uspio i poslije Petog oktobra zadržati takvu moć, ima više objašnjenja. Navodi se, između ostalog, dogovor o nenapadanju koji je Milorad Luković Legija kao komadant Jedinice - sada optužen za naručivanje ubojstva premijera - sklopio sa pokojnim Đinđićem upravo kada su građani na ulicama rušili Miloševića; spominje se i uloga "Crvenih beretki" u sukobima na jugu Srbije 2001; govorilo se i o potrebi da svaka država mora imati takvu formaciju specijalaca, te da dotičnoj, čim joj se omogući da se malo uljudi i civilizira, ništa ne fali. Suština je, međutim, u nečem drugom. DOS je, kada je stupio na vlast, preuzeo Resor državne bezbjednosti po sistemu "ključ u ruke". Iza rešetaka se našao bivši načelnik Radomir Marković i nitko više - cjelokupna jedna mračna struktura ostala je netaknuta. U rasčišćavanje se nije krenulo ni kada je ustanovljeno da su glavešine iz Službe pohranile u sef Komercijalne banke bez ikakvog pisanog traga 640 kilograma heroina, a ni kada je postalo bjelodano da svi tragovi raznih profesionalnih likvidacija vode ka istim. Za obračun je nedostajalo političke volje, a nje opet nije bilo, između ostalog, upravo iz straha od ovih struktura. Koliko su one bile moćene svjedoči i pobuna JSO u novembru 2001: kako sada priznaje vlada Srbije, ona im se tada jednostavno nije imala čime suprotstaviti tako da su "Crvene bertke" dobile sve što su tražili. Između ostalog, na njihov zahtjev je smjenjen tadašnji načelnik Resora državne bezbjednosti Goran Petrović, a kao zamjenika novog, Andrije Savića, imenovan je dotadašnji oficir bezbjednosti iz JSO Milorad Bracanović.
Pored razgranatosti i gotovo svemoći u Srbiji, narečene strukture su imale i svoje pipke u cijelom regionu. Organizirani krimnal djeluje po principima multinacionalnih kompanija, što će reći da nikakva nacionalnost kada je riječ o prama nije bitna. Politička i svaka druga nestabilnost u okruženju, omogućila je čitav niz nelegalnih poslova i adekvtanih veza - sve te mafije sa područaja bivše Jugoslavije podržavaju jedna drugu: za drogu, oružje, deficitarnu robu, ukradene automobile i slično, granice nikad nisu postojale. Što se više pucalo na Kosovu, Makedoniji ili u Bosni i Heregovini, to su uvjeti za sve vrste ovog "biznisa" bile veći.

Pokojni premijer Zoran Đinđić bio je potpuno svjesan da se je postojeće stanje postalo neodrživo. Imenovanje specijalnog tužioca i čitav niz drugih mjera, jasno su stavljali do znanja svima da se približava čas za obračun sa oragniziranim kriminalom. Ubojice su bile brže, a što se poslije dogodilo, poznato je...

Vanredno stanje u Srbiji je ukinuto, zakon o krivičnom postupku drakonski poštren, iza rešetaka se nalazi popriličan broj pripadnika raznih kriminalnih klanova, ali i bivši načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije general Nebojša Pavković, bivši načelnik Resora državne bezbjednosti Jovica Stanišić, njegov zamjenik Franko Simatović Frenki, bivši načelnik Uprave bezbjednosti VJ General Aca Tomić, Arkanova udovica i folk diva Svetlana Ražnatović, cjelokupni komandni kadar JSO-a među kojim i Đinđićev neposredni ubojica, pomenuti Bracanović, nekoliko tužilaca i sudija... Policija sada saopćava da je organiziranom kriminalu slomljena kičma, a velika suđenja se tek spremaju... Međutim, ukoliko istrage stanu ako se primanu pojedincima iz sadašnje vlasti - na bilo kom nivou da se nalaze i bilo kakvu funkciju da obavljaju - neće se daleko odmaći prazne retorike, a podzemlje će već naći način da se reorganizira.