KRIMINAL I KORUPCIJA IDU DALJE
Hrvatska:KIMINAL I KORUPCIJA IDU DALJE
Zoran Daskalović
S korupcijom se u Hrvatskoj i do sada najčešće događalo da uglavnom bude zataškavana. Mafijaška bratstva iskovana u ratu, održavaju se i u miru, jer su očito organiziranija i povezanija od onih koji bi ih trebali sprječavati u njihovim kriminalnim poslovima.
AIM Zagreb, 20.05.2003
Dan uoči ovogodišnjeg slavljenja Međunarodnog praznika rada, poduzetnik, sportski menadžer i potpredsjednik Dinama Zdravko Mamić iz ureda zagrebačke gradonačelnice izašao je razbijene i krvave glave. Pred očima gradonačelnice Vlaste Pavić Mamiću je glavu razbio pročelnik Zavoda za urbanističko planiranje i zaštitu okoliša Zagreba Miljenko Mesić. Naknadno je intervenirala i policija i obojicu sudionika tuče u uredu gradonačelnice prekršajno je prijavila zbog remećenja javnog reda i mira, uredno zabilježivši da je osim Mamićeve glave u tuči stradala i ruka pročelnika Mesića. Tuča je izbila nakon što je pročelnik Mesić Mamiću pročitao negativno mišljenje njegova Zavoda o izdavanju lokacijske dozvole za izgradnju dva poslovna tornja koje je potonji sa svojim partnerima naumio graditi u središtu Zagreba. Kako je gradski Zavod upravo predložio novi Generalni urbanistički plan po kojemu u tom dijelu Zagreba nije dopuštena izradnja zgrada viših od osam katova, a Mamić&company su naumili izgraditi dva poslovna tornja od 15 i 21 kata, reklo bi se da je negativno mišljenje urbanističkog zavoda posve očekivano. No, kad je pročelnik Mesić to saopćio Mamiću, ovaj ga je, psujući ga i vređajući napao i počeo udarati štakama uz pomoć kojih je došao u ured gradonačelnice jer je nedavno operirao koljeno. Od udarca je pročelniku Mesiću napukla kost na ruci, što ga, međutim, nije spriječilo da iz Mamićevih ruku istrgne štaku i njome ga raspali posred čela.
Zbog tuče u uredu gradonačelnice kasnilo je i održavanje sjednice Gradskog poglavarstva, a vijesti o njoj strelovito su preplavile medijski prostor. Skandalozna tučnjava u uredu gradonačelnice, međutim, nije omela članove Gradskog poglavarstva da donesu odluku o izdavanju lokacijske dozvole za izgradnju Mamićevih twinsa. Štoviše, zagrebačka organizacija Hrvatske narodne stranke zatražila je i smjenjivanje pročelnika Mesića, jer mu kao stranka koja ga je predložila na tu dužnost ne može oprostiti tuču s Mamićem. Nitko, međutim, u vrhu gradske vlasti ne razbija glavu zbog činjenice da se Mamićev projekt ne uklapa u gabarite novoga GUP-a. već mu je, očito, nekolicina gradskih funkcionera obećala izdati lokacijsku dozvolu prije no zažive novi urbanistički propisi. Kako je preočito postalo da nasilni Mamić u gradskoj vladi ima nerazumljivu podršku za izgradnju objekata koji se koliko sutra neće uklapati u urbanističke uvjete, do neba su zasmrdili tragovi korupcije, ali se u gradskoj vlasti o tome šuti, već se čitav skandal sveo na žrtvovanje gradskog pročelnika koji je, eto, na silu odgovorio silom, pa nije primjereno da ostane na svojoj dužnosti. Neuljuđeno ponašanje, dakle, u zagrebačkoj gradskoj vlasti ne može proći, ali zato korupcija i eventualni kriminal bezočno bivaju pometeni pod tepih.
S korupcijom se u Hrvatskoj i do sada najčešće događalo da uglavnom bude zataškavana, i u vrijeme Tuđmanova režima, ali i u tri godine koalicijske vlasti kojoj se u javnosti sve češće zamjera što uglavnom nije ispunila predizborna obećanja da će radikalno bračunati s korupcijom i kriminalom koji je naslijedila od svojih prethodnika. O tome svjedoče i međunarodna istraživanja korupcije u Hrvatskoj, čiji rezultati redom pokazuju da je ona veliki problem Hrvatske. Prema indeksu CPI-ja Transparency Internationala, Hrvatska je 2002. godinu s indeksom korupcije od 3,8 završila na 51. mjestu liste od 91 zemlje, 2001. godine bila je na 47. mjestu, 2000. na 51., a 1999. godine na 74. mjestu po raširenosti korupcije. Skok za 74. na 51. mjesto uslijedio je nakon smjene Tuđmanova režima i poteza koje je koalicijska vlast počela povlačiti 2000. godine na početku svojega mandata, najavljujući radikalni obračun s korupcijom i kriminalom. Kako u međuvremenu brojne privatizacijske i korupcijske afere nisu okončane pravomoćnim sudskim presudama, a zapelo je i zapinje i najavljeno uspostavljanje nove zakonske infrastrukture koja bi omogućavala efikasnije suzbijanje korupcije i kriminala, dogodilo se da Hrvatska stagnira, pa i nazaduje na ljestvici Transparency Internationala.
Zakon o sukobu interesa koji bi omogućio suzbijanje korupcije u političkim i državnim strukturama koje su označene kao žarišta korupcije i tri godine nakon smjene vlasti nije donešen, premda je odavno već pripremljen, pa čak početkom ove godine i pripušten u parlamentarnu proceduru. Ispada da su i aktualni vlastodršci sve učinili kako bi njegovu primjenu izbjegli za vrijeme svojega mandata i preselili ga u neka buduća vremena. Jednako je prošao i Zakon o političkim strankama, čiji je prijedlog izradila skupina stručnjaka okupljena u Hrvatskom pravnom centru, ponajprije s namjerom da i zakonom potaknu unutarnju demokratizaciju političkih stranaka, te da precizno definiraju njihovo financiranje. No, upravo su odredbe o financiranju političkih stranaka dočekane na nož u gotovo svim parlamentarnim strankama, čiji su zastupnici nakon rasprave u nadležnom parlamentarnom odboru predloženi zakon pospremili u ladice i odatle ga ne puštaju u parlamentarnu proceduru gotovo već godinu dana. A bez tih i sličnih zakona, te reforme pravosuđa s kojom se već godinama kilavi, i otkriveni korupcijski slučajevi eventualno dožive tek moralnu osudu javnosti, do koje je njihovim akterima stalo koliko do lanjskoga snijega.
Zato se bez ikakvih posljedica po sudionike korupcijskih afera one kao na tekućoj vrpci smjenjuju po medijima. Kad je nedavno zagrebački županijski državni odvjetnik suspendiran sa svoje funkcije zbog utemeljenih sumnji da je primao mito kako bi ublažio optužnice protiv pojedinih kriminalnih skupina, šutke je pokupio svoje krpice iz ureda najvećeg tužilaštva u Hrvatskoj i vratio se na tužilačku funkciju u provinciji od kuda je i došao, pritom se valjda nadajući da će tamo biti zaboravljen i oslobođen kaznenog progona koji bi morao uslijediti. Šutke se povukao i zamjenik ravnatelja Carine zadužen za suzbijanje korupcije među carinicima, koji je istodobno suspendiran kad i zagrebački županjski državni odvjetnik jer su usklađeno pokušavali zaštititi skupinu krijumčara kave, koji su uhvaćeni na djelu i kojima predstoji kazneni progon. Po tom principu, psi laju karavane prolaze, ponaša se i ministar pomorstva, prometa i veza Radimir Čačić kojemu su mediji upravo ovih dana nabili na nos činjenicu da su tvrtke u njegovu, odnosno u vlasništvu njegove supruge, poslujući s ministarstvom na čijemu je on čelu zaradile preko tri milijuna eura u njegovu mandatu, deset puta više nego što su uprihodile radeći za isto ministarstvo prije nego što je on izabran za ministra. Njegova obrana svodi se na tvrdnju da je svoj dio vlasništva u tim tvrtkama "zamrznuo" kad je postao ministar, te da su tvrtke s kojima sad upravlja njegova supruga sve poslove u njegovu ministarstvu dobile na natječaju, pa on, eto, ne vidi u čemu je problem.
Kad antikorupcijske odredbe nisu ugrađene u zakone i kad brojni dužnosnici u aktualnoj vlasti relativiziraju svoju upletenost u sumnjive poslove nad kojima lebdi duh korupcije, onda više nikoga u Hrvatskoj ne čudi što unatoč obećanjima brojne privatizacijske pljačke iz doba HDZ-a nisu dobile svoj epilog na sudovima, pa čak ni onda kad su policija i istražni organi obavili svoj dio posla. Slično se događa i s organiziranim kriminalom, premda su radi efikasnijeg obračuna s njim donešeni i adekvatni zakoni, a osnovan je i poseban Ured (USKOK) koji bi trebao objediniti rad policije, te istražnih i pravosudnih organa. No, unatoč činjenici da je policija u protekle tri godine podnijela 105 prijava zbog organiziranog kriminala, osim nekoliko skupina neposrednih izvršitelja uhvaćenih na djelu, još nijedna moćnija mafijaška organizacija nije osuđena pred hrvatskim sudovima, pa ni one koje se nisu ustručavale od javnih likvidacija onih koji su im se našli na putu. Istodobno se i nadalje kontinuirano šverca drogom, ljudima, automobilima, cigaretama Možda nešto manje nego u ratno i poratno vrijeme, ali uporno i još uvijek više nego što Hrvatska dugoročno može podnijeti. Povremena hapšenja i procesuiranja pojedinih organiziranih skupina kriminalaca zato su prije dokaz da je organizirani kriminal pustio duboke korijene u Hrvatskoj, no što svjedoče o efikasnom obračunu s njim, jer osim u nekoliko slučajeva u kojima su uhapšeni i pojedinci iz vojne i policijske hijerarhije, uglavnom se radi o skupinama neposrednih izvršitelja koji su vjerojatno tek dio kriminalnih lanaca čiji su kreatori i organizatori još uvijek dobro sakriveni u državnim i paradržavnim strukturama.
I u Hrvatskoj su, naime, na početku rata okorjeli kriminalci angažirani u pojedinim vojnim i policijskm postrojbama, kako bi pod krinkom obrane domovine obavili najprljavije poslove etničkog čišćenja, a zauzvrat ih se pustilo da na miru obavljaju i svoje kriminalne poslove. Merčepova postrojba, sisački Vukovi, Tutina Kažnjenička bojna, vojne policije u Gospiću, Šibeniku, Splitu bile su prožete i kriminalcima, ubojicama i ratnim zločincima koji su svoje zločine naplaćivali pljačkom, zaradama na švercu oružjem, drogom, ukradenim automobilima i svime što je donosilo brzu i laku zaradu. Promovirani u ratne heroje, mnogi od njih su se kriminalnim poslom nastavili baviti i poslije rata, sve do današnjih dana. Kad ih se i hvatalo na djelu, simbolično su kažnjavani i tek su pojedini od njih na nešto dulje vrijeme završili s one strane brave, jer su toliko ogrezli u kriminal da ih i njihovi zaštitnici iz državnog i pravosudnog aparata više nisu mogli štititi i vaditi iz zatvora.
No, unatoč tim pojedinim slučajevima kažnjavanja pripadnika ratno-kriminalnog bratstva, ono se još uvijek žilavo održava i u Hrvatskoj, dobrano povezano sa sličnim bratstvima u susjednim državama. Otkriće srbijanske policije u istrazi o ubojstvu premijera Đinđića, da je prvoosumnjičeni Miodrag Luković Legija u setu dokumenata s kojima je putovao po svijetu imao i hrvatsku putovnicu, svoj epilog je dobilo u istrazi s ove strane Drine koja je utvrdila da je Legijina putovnica tek jedna od 930 putovnica koje su netragom nestale iz hrvatskog konzulata u Mostaru i kojima su, po svoj prilici, obskrbljeni brojni balkanski partneri hrvatskih mafijaša i njihovih političkih zaštitnika. MUP Hrvatske je potvrdio i da se Ljubiša Buha Čume, prije nego što je postao svjedok-pokajnik u istrazi protiv Legije i Zemunskog klana, od svojih nekadašnjih pajdaša skrivao i u Zagrebu, sigurno ne kao turista, već opet kod ovdašnjih svojih mafijaških patnera. I neka od najnovijih hapšenja krijumčara ljudi, švercera oružja i droge u Hrvatskoj, po svoj su prilici rezultat istrage i hapšenja u Srbiji, u kojima je djelomično otkriven i hrvatski dio švercerskih ruti u većini uspostavljenih još za vrijeme rata. Mafijaška bratstva iskovana u ratu, održavaju se i u miru, jer su očito organiziranija i povezanija od onih koji bi ih trebali sprječavati u njihovim kriminalnim poslovima.