Odumiranje nacionalnih manjina u Hrvatskoj

Hrvatska:

Zoran Daskalović

Prema istraživanju o razini socijalne bliskosti prema nehrvatima koje je koncem prošle godine na uzorku od tisuću ispitanika proveo GfK Centar za istraživanja svaki četvrti punoljetni građanin Hrvatske potjerao bi Srbe iz zemlje, a svaki sedmi bi isto učinio sa Crnogorcima i Bošnjacima. Nešto bolje su prošli Slovenci, njih bi svaki deseti ispitanik šupirao iz Hrvatske. Istraživanje je provedeno po Bogardusovoj metodi kojom se od anketiranih građana tražilo da jednim od sedam stupnjeva (od najvišeg "blisko srodstvo/bračni drug" do najnižeg "istjerao bih ga iz zemlje") odrede svoj odnos prema nacionalnim manjinama. U prosjeku svega deset posto ispitanika ne bi ništa imali protiv da budu u bliskom srodstvu s nekim od pripadnika nacionalnih manjina. Pritom su najpoželjniji Slovenci, jer bi 15 posto ispitanika sa Slovencima pristalo stupiti u brak. Prosječna bliskost prema Crnogorcima i Bošnjacima iskazala se u kvalifikaciji po kojoj bi ih ispitanici najrađe vidjeli kao "posjetitelje Hrvatske", dok bi svaki deseti Hrvat Srbina prihvatio kao "osobnog prijatelja", 8 posto kao kolegu s posla, a 4 posto kao susjeda u ulici.

Stupanj netolerancije spram nacionalnih manjina različit je po regijama: najviši je u Dalmaciji i Slavoniji, a najniži u Istri, Primorju i Gorskom kotaru. U Dalmaciji 44 posto ispitanika ne želi Srbe u Hrvatskoj, 35 posto Bošnjake, 30 posto Crnogorce, a 15 posto Slovence. U Slavoniji Srbi su nepoželjni za 35 posto ispitanika, Crnogorci za 20 posto, Bošnjaci za 13 posto, a Slovenci za 5 posto. U Istri, Primorju i Gorskom kotaru Srbe ne želi tek 7 posto ispitanika, Bošnjake i Crnogorce 6 posto, a Slovence 4 posto. U Zagrebu i okolici 18 posto ispitanika osjeća odbojnost prema Srbima, 14 posto prema Bošnjacima, 13 posto prema Crnogorcima, a 9 posto prema Slovencima. Stručnjaci razlike po regijama tumače ponajprije njihovoj izloženosti ratnim djelovanjima, pa kako su Slavonija i Dalmacija bile najviše pogođene ratom zaključuju da je rat i glavni uzrok izrazite netolerancije prema manjinama u tim regijama. No, unatoč ratu i svemu što ga je u devedesetima pratilo, rezultati istraživanja i izuzetno visok stupanj netolerancije prema nacionalnim manjinama mnoge je u Hrvatskoj iznenadio, pa čak dotle da sumnjaju u vjerodostojnost istraživača, premda se radi o uglednoj instituciji. Oni, pak, među stručnjacima i javnim osobama koji ne sumnjaju u rezultate istraživanja i koje razina netolerancije nije iznenadila, ponajprije zaključuju kako će takvo stanje svijesti još dugo opterećivati Hrvatsku i bitno utjecati na ukupne društvene procese i njezinu budućnost.

Rezultati istraživanja objavljeni su neposredno uoči usvajanja novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru. Kako je za njegovo donošenje bila potrebna dvotrećinska parlamentarna većina, unatoč pritiscima međunarodne zajednice i zahtjevima predstavnika nacionalnih manjina, njegova se izrada i nakon smjene Tuđmanova režima odužila gotovo tri godine i mukotrpno se probila do završnog glasanja u parlamentu. Usvajanjem novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u Hrvatskoj je zatvoren krug koji je otpočeo koncem 1991. godine, kad je donešen prvi Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, što je bio jedan od ključnih uvjeta njezina međunarodnog priznanja. Hrvatskoj je tada, kao i ostalim državama nastalim na prostoru bivše SFRJ, ista ta bivša savezna država ostavila u nasljeđe relativno visok stupanj zaštite kolektivnih prava manjina (pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku i pismu na svim razinama školovanja, pravo na službenu upotrebu jezika, raznovrsne mogućnosti očuvanja etničkog, jezičnog i vjerskog identiteta i institucija političkog predstavljanja manjinskog interesa). Hrvatska je sva ta stečena prava preuzela i priznala te izuzev s talijanskom manjinom svih proteklih godina nije imala nekih problema u odnosima s drugim manjinama. Problem je, međutim, nastao s "novim manjinama", odnosno s pripadnicima naroda koji su u bivšoj SFRJ bili konstitutivni narodi, a pogotovo sa Srbima iz Hrvatske koji su i u socijalističkoj Hrvatskoj imali status suverenogo naroda.

Kako je novim Ustavom Hrvatska definirana kao "nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika inih naroda i manjina", jasno je naglašeno koji je narod nosilac državotvornosti, a tko su ostali. Dio hrvatskih Srba pobunio se protiv takvog ustavnog definiranja Hrvatske, pa je i pod uticajem međunarodne zajednice, uoči svojega međunarodnog priznanja, Hrvatska donijela Ustavni zakon kojim je definirala prava i slobode manjina. U prva tri poglavlja Ustavnog zakona definirana su ljudska prava pripadnika manjina, te je institucionalizirano pravo na kulturnu autonomiju (ravnopravnost, svestrani razvoj, pravo na samoorganiziranje radi zaštite etničkih interesa, suradnju s matičnim državama, pravo na nediskriminaciju, identitet, kulturu, vjeroispovjest, javno i privatno korištenje jezika i pisma, posjedovanje i isticanje nacionalnih simbola, dvojezično ispisivanje toponima naselja i općina, definiran je i okvir za odgoj i obrazovanje djece pripadnika manjina). U četvrtom poglavlju Ustavnog zakona razrađeno je pravo na sudjelovanje predstavnika manjina u predstavničkim i drugim tijelima vlasti, pri čemu je određeno da ona nacionalna zajednica koja s više od 8 posto sudjeluje u stanovništvu Hrvatske ima pravo na proporcionalnu zastupljenost u Saboru i Vladi RH te tijelima vrhovne sudbene vlasti. Također, u područjima u kojima pripadnici manjine čine natpolovičnu većinu stanovništva dobili su pravo na teritorijalnu autonomiju, pa je Ustavnim zakonom uređen status dvaju kotareva i više općina s posebnim statusom, jer su u njima Srbi činili natpolovičnu većinu stanovništva. No, i to nije spriječilo dio hrvatskih Srba da se oružano pobune i nasilno pokušaju dio teritorija Hrvatske otcijepiti i pripojiti matičnoj državi.

Kako je s druge strane, definiran cenzus od 8 posto, kao uvjet da neka od nacionalnih manjina ima pravo na teritorijalnu autonomiju i proporcionalnu zastupljenost u tijelima vlasti, jasno je bilo da će ako pobunjeni Srbi izgube rat i u većem broju napuste Hrvatsku ostati bez tih prava. Tako se i dogodilo. U razdoblju od 1991. do 2001. godine, kad su obavljeni popisi stanovništva, u Hrvatskoj se više nego prepolovio broj pripadnika nacionalnih manjina, i danas čine tek desetak posto ukupnog stanovništva, umjesto četvrtine stanovništva koliko ih je bilo '91. godine. Od 581 tisuće Srba, koliko ih se izjasnilo na popisu '91., danas ih je u Hrvatskoj ostalo 201 tisuća, odnosno sa 12,2 posto sudjelovanja u ukupnom stanovništvu pali su na 5 postotno sudjelovanje. Prepolovio se i broj Bošnjaka sa 43.000 na 20.000, sa 0,9 posto na 0,47 posto; i Slovenaca je manje, 13 tisuća u odnosu na preko 22 tisuće; Crnogoraca je prije bilo 9.700, a danas ih ima 4.900; Makedonaca je bilo 6280, a danas ih je 4270, Talijana je manje za oko dvije tisuće i sada ih ima 19.636. Porastao je jedino broj Roma, kojih danas u Hrvatskoj ima 9463, a '91. ih je bilo 6695.

Po okončanju rata i oslobađanju čitavog područja Hrvatske, hrvatski je parlament suspendirao odredbe Ustavnog zakona kojim su područja s većinskim srpskim stanovništvom imala specijalan status, te one kojima je Srbima u Hrvatskoj dato pravo na proporcionalnu zastupljenost u tijelima državne vlasti, jer se opravdano procjenjivalo da Srba u Hrvatskoj više nije bilo preko 8 posto. Popis stanovništva iz 2001. godine to je i potvrdio. No, umjesto suspendiranih dijelova Ustavnog zakona, nužno je bilo ponuditi novu regulaciju prava, pogotovo onih koja su posve bila ukinuta, pa i tamo gdje se to nije moglo učiniti, kao što je bio slučaj s pravom na proporcionalnu zastupljenost u lokalnim i regionalnim tijelima vlasti u kojima Srbi još uvijek znatno sudjeluju u strukturi stanovništva, pa su u nekim i nadalje većinsko stanovništvo. Usto, međunarodna zajednica je na tome inzistirala u paketu sa zahtjevom da se stvore uvjeti za značajniji povratak svih izbjeglih i prognanih Srba koji to žele, što je, među ostalim, podrazumijevalo vraćanje imovine, obnovu u ratu srušenih kuća, reguliranje stanarskog prava i slično. Otpori tomu u Hrvatskoj su veliki, o čemu, uostalom, govore i rezultati istraživanja o razini socijalne bliskosti prema nehrvatima, pogotovo prema Srbima.

Nedavnim donošenjem novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, konačno je stvoren ustavno-pravni okvir u kojemu se makar dio do sada uskraćenih manjinskih prava mogu početi konzumirati. Ponajprije na političkoj razini, što naravno ne znači da će u dogledno vrijeme rezultirati i poboljšanjem socio-ekonomskih, kulturnih i drugih uvjeta za ostvarivanje manjinskih interesa, jer su oni najviše uvjetovani ukupnim razvojem Hrvatske. Netolerancija prema manjinama, koja se u većinskom narodu ponajprije koncentrirala prema pripadnicima manjina protiv čijih se sunarodnjaka donedavno ratovalo (Srbi, Crnogorci, Bošnjaci), ali se prelila i na većinu drugih manjinskih naroda, sigurno će u duljem razdoblju sputavati ostvarivanje prava koja su Ustavnim zakonom priznata manjinama, od temeljnih ljudskih i nacionalnih prava, kulturne autonomije pa do prava na političko predstavljanje na svim razinama vlasti. Sve brojnije udruge i organizacije nacionalnih manjina koliko dokazuju da je stvoren okvir za promicanje manjinskih nacionalnih interesa, toliko svjedoče i o njihovoj prikraćenosti, pa se pripadnici manjina sve više moraju organizirati kako bi ih s papira pretočili u zbilju. Hoće li pritom ostati getoizirani u svojim zajednicama i organizacijama, ovisit će i o tome hoće li razina netolerantnosti prema manjinama u dogledno vrijeme početi opadati u većinskom narodu. U suprutnom, manjinski narodi će posve iscuriti iz Hrvatske i već na sljedećem popisu stanovništva svešće se na još minorniji dio ukupnog stanovništva.