Imati pa nemati

Makedonija:

Željko Bajić

Manjinske nacionalne zajednice u Makedoniji posljednjih godina bore se za ostvarivanje prava koja su vec jednom u prošlosti imale.

Jedna od prvih odrednica s kojom se stranac u najmladjoj zemlji u Evropi sreće jeste ona o njenom multikulturnom, multietničkom i multireligioznom karakteru. Po pravilu, s ponosom se dodaje cinjenica da na ovom prostoru vijekovima zive, jedni pored drugih ili (rjedje) jedni s drugima pripadnici najrazlicitijih balkanskih naroda kao da i u drugim zemljama u okruzenju situacija nije manje-vise slicna. Ipak, kada se govori o makedonskoj multietnicnosti i multikulturalnosti najcesce se govori samo o odnosu makedonskog naroda i brojne albanske zajednice. S razlogom. Od sticanja nezavisnosti Makedonije krajem 1991. godine u vise navrata dolazilo je do konflikta izmedju zvanicne drzavne politike s Albancima. Po zestini, svakako odskace oruzani sukob Oslobodilacke nacionalne vojske (UCK) s vladinim snagama u proljece i ljeto 2001. godine. Oruzani konflikt okoncan je kompromisom: Ohridskim sporazumom kojim su Albancima ali i drugim zajednicama zagarantovana znatno sira kolektivna i individualna prava nego sto im ih je davao tadasnji Ustav donesen u jeku nacionalne i drzavotvorne euforije s pocetka devedesetih. Ohridskim sporazumom prica o nacionalnim zajednicama i njihovim manjinskim kolektivnim i individualnim pravima vracena je na pocetak.

U vrijeme postojanja socijalisticke Jugoslavije a narocito u posljednjoj njenoj deceniji, bar formalno gledajuci, narodnosti (kako je pozitivno zakonodavstvo tretiralo nacionalne manjine) uzivale su visok stepen kolektivnih i individualnih prava. Tako su Albanci u Makedoniji imali pravo na sluzbenu upotrebu vlastitog jezika, drzava je finansirala izdavanje dnevog lista na albanskom "Flaka i vlazerimit - Plamen bratstva", na drzavnoj radio-televiziji emitovan je program na albanskom jeziku. Potrebe za obrazovanjem ostvarivane su na nivou osnovnih i srednjih skola dok je sticanje na akademskom nivou pretezno bilo realizovano na univerzitetu u Pristini na obliznjem Kosovu. Valja napomenuti, socijalisticke vlasti su se rukovodile ocjenom da Albanci predstavljaju nezanemarljivu nacionalnu zajednicu mada je broj njenih pripadnika bilo tesko utvrditi s obzirom da izvjestan dio Albanaca nije saradjivao pri provodjenju popisa stanovnistva 1981. godine. Pripadnici narodnosti kojima je maternji jezik bio tadasnji srpskohrvatski (koji ce poslije raspada SFRJ Srbi nazvati srpskim a Hrvati hrvatskim) svoje nacionalne, kulturne, obrazovne potrebe zadovoljavali su mnogo jednostavnije zahvaljujuci okolnosti da je srpskohrvatski smatran sluzbenim jezikom u citavoj federaciji. Deklarativno, cak i Turci i Romi, pripadnici narodnosti koje su u pojedinim mjestima predstavljale znatan dio populacije, imali su pravo na osnovno obrazovanje na maternjem jeziku, postojale su RTV-emisije na ovim jezicima i slicno.

Vec sama preambula prvog Ustava nezavisne Makedonije nije nacionalnim manjinama obecavala nista dobro. Zapisano je da je Makedonija drzava makedonskog naroda. Nacionalnim manjinama ponudjen je prilicno uzak okvir za djelovanje. Novoosnovane partije Albanaca svoje ucesce u vladi mogle su zahvaliti prije svega vlastitom politickom djelovanju, pa donekle i medjunarodnom pritisku, znatno vise nego spremnosti vecinskog naroda da im omoguci ucesce u vlasti. Ipak, sredinom devedesetih doslo se do modela koji je pred svijetom trebao funkcionisati kao izraz sloge medju narodima koji u Makedoniji zive, kao rjecit primjer da je na zakrvljenom Balkanu moguc suzivot. Zahvaljujuci ovom receptu smisljenom vjerovatno u nekoj od medjunarodnih kancelarija pa potom sugerisanom makedonskim vlastima, Albanci su u vladi koalirali s pet svojih ministara sto je predstavljalo cetvrtinu kabineta.

Popis stanovnistva koji je koincidirao s ovakvim opredjeljenjem vlasti dao je slican rezultat. Naime, ne vjerujuci rezultatima popisa provedenog 1991. godine, partije Albanaca su izborile da 1994. bude proveden novi pod monitoringom medjunarodne zajednice. Pokazao je da Makedonci cine 66%, Albanci 22,9%, Romi 2,4%, Srbi i Turci po 2% dvomilionske populacije Makedonije. Nekoliko desetina hiljada gradjana izjasnilo se da pripadaju vlaskoj, bosnjackoj i drugim zajednicama. I pored ovakvog egzaktnog rezultata, izmedju vlasti i nacionalnih manjina ostalo je uzajamno nepovjerenje i sumnjicenje. S jedne strane, vlast je zatvarala oci pred podatkom da "nemakedonsko" stanovnistvo cini trecinu populacije, s druge, gotovo svaka od manjina je tvrdila da je mnogo brojnija te da rezultati popisa nisu realni.

Izvjestaji medjunarodnih organizacija za prava covjeka iz tog vremena upozoravali su da se u Makedoniji ne postuju manjinska prava u sferi obrazovanja, kulture, prisustva u medijima. Golim okom se dalo vidjeti da vise ne postoje obrazovne institucije na srpskom ili hrvatskom jeziku, znatno su reducirana prava Turaka i Roma. Ipak, medjunarodna zajednica kao da nije pokazivala dovoljno spremnosti da se bavi ovim problemom vjerujuci na rijec tadasnjim vlastima predvodjenim Socijaldemokratskim savezom, reformisanim komunistima koje su simulirale napore na unapredjenju prava gradjana uopste, pa tako i pripadnika nacionalnih manjina. Svi zastoji pravdani su teskom ekonomskom i socijalnom isutacijom u kojoj se zemlja nalazi; tranzicija je krivac za sve.

Iz vremena druge polovine devedesetih nesto buke medjunarodnih razmjera napravila su dva incidenta izmedju policije i Albanaca. Februara 1995. U tetovskom selu Mala Recica policija je silom sprijecila manifestaciju otvaranja nepriznatog univerziteta na albanskom jeziku; jedan demonstrant je poginuo, vise ih je ranjeno. Celnici spornog univerziteta ce se poslije sudjenja, koje je tadasnjim vlastima pricinilo izvjesne probleme u medjunarodnoj zajednici, naci u zatvoru s dugogodisnjim kaznama. Dvije godine kasnije, na demonstracijama u Gostivaru, prilikom nezakonitog isticanja albanske zastave, u okrsaju s policijom tri Albanca su poginula. Gostivarski gradonacelnik Rufi Osmani smatran inicijatorom isticanja albanske zastave dobio je dugogodisnju zatvorsku kaznu. Njegov tetovski kolega koji se solidarisao i istaknuo albanski nacionalni simbol na opstinskoj zgradi prosao je tek za dlaku bolje. U oba slucaja medjunarodni forumi za zastitu ljudskih prava ocjenili su da su vlasti pokazale odsustvo fleksibilnosti da se delikatni medjunacionalni problemi rjesavaju dijalogom.

Na izborima 1998. uloge su se promijenile: dotadasnje partije vlasti preselile su se u opoziciju a dotadasnja, katkad vrlo ratoborna opozicija i na makedonskoj i na albanskoj strani zauzela je fotelje u vladinim zgradama. Analiticari su proricali brz kraj prethodno vrlo netrpeljivim protivnicima VMRO-DPMNE-u predvodjenom populistom Ljubcom Georgievskim i Demokratskoj partiji Albanaca na celu s Arbenom Xhaferijem cije je nacionalno raspolozenje variralo od vrlo radikalnog do krajnje kooperativnog. Mala Recica i Gostivar i njihovi akteri su amnestirani; to je primljeno kao prvi gest detanta u medjunacionalnim odnosima. No, i dalje se na Zapadu multietnicnost svodila na odnos vecinskih Makedonaca i manjinskih Albanaca. Sve upadljivije se ocrtavalo da je vazna forma, ne i sama sustina nimalo jednostavnog problema.

Oruzani nastup Oslobodilacke nacionalne vojske s proljeca 2001. mogao je iznenaditi samo one koji su godinama svjesno pristajali na autizam. Na zalost, pokazalo se da takvih nije malo ni medju Makedoncima ni medju Albancima ali ni u medjunarodnoj zajednici. Pripadnici Oslobodilacke nacionalne vojske za sebe su tvrdili da su borci za veca prava svog naroda, medjunarodni zvanicnici su ih najprije oslovljavali kao teroriste, zatim se preslo na meksi vokabular i termine tipa gerilci, estremisti, ustanici. Makedonski politicki blok partija, bez obzira na pripadnost vlasti ili opoziciji, bio je jedinstven u ocjeni da se radi o terorizmu i pokusaju da se razbije drzava. U etabliranom albanskom politickom korpusu manifestovano je prilicno nesnalazenje - neskrivena simpatija za Oslobodilacku nacionalnu vojsku, no i strah da se ne ode predaleko zbog cega bi istorijsku krivicu ponio albanski narod.

Poslije vise stotina zrtava na obje strane medjunarodna zajednica olicena u Evropskoj uniji, Sjedinjenim Drzavama i NATO-u odlucila se na radikalan potez. Za zajednickim stolom nasli su se politicki celnici po dvije vodece makedonske i dvije albanske partije, ne i predstavnici Oslobodilacke nacionalne vojske. Nakon visenedjeljnog pregovaranja, avgusta 2001. doslo se do Ohridskog sporazuma koji je, bez i najmanje sumnje, predstavljao kompromis. Makedonci su nevoljko pristali da se iz Ustava odstrani vecina atributa kojim bi se drzava definisala kao iskljucivo makedonska. Albanci su prihvatili rjesenje da dobiju tretman nacionalne zajednice kakav dobijaju i pripadnici svih drugih dotadasnjih nacionalnih manjina te da se u buducnosti govori o pravima nacionalnih zajednica a ne Albanaca kao ekskluziviteta.

Ohridski sporazum je zapravo ozvanicio mnoga prava koja su nacionalne zajednice vec jednom u proslosti imale. Albanski jezik je uz izvjesna ogranicenja ozvanicen u Sobranju, u sredinama gdje pojedina nacionalna zajednica predstavlja vise od jedne petine stanovnistva njen jezik postaje sluzbeni (u najvecem broju slucajeva ovo se opet odnosi na Albance), licne isprave, opet uz neke nijanse, mogle bi se izdavati na albanskom jeziku, zagarantovan je bolji pristup nacionalnih zajednica medijima pod drzavnom kontrolom, obezbjedjena je proporcionalna nacionalna zastupljenost u drzavnim institucijama itd.

Analiticari su rezignirano ocjenili da je drzava zapravo platila ceh nespremnosti da se tokom citave prosle decenije provedu reforme u sferi lokalne samouprave, medija, demokratizacije drustva. Rijecju, da su reforme izvedene brzo i bez zaziranja da ce se time nekome dati nesto sto mu ne pripada, Ohridski sporazum ne bi bio bolan kakvim se ucinio vecini Makedonaca. Mozda, u stvari, ne bi bio ni potreban.

Ostvarivanje samog Sporazuma zapadni zvanicnici zaduzeni za njegovo nadgledanje smatraju neopravdano sporim. Poslije ustavnih reformi kojim su bez odusevljenja ozvanicena rjesenja Ohridskog sporazuma nije se odmaklo daleko. Donesen je poslovnik o radu parlamenta kojim se propisuje upotreba albanskog u najvisem zakonodavnom domu, pocelo je obrazovanje pripadnika snaga bezbjednosti iz reda nacionalnih zajednica, prosiren je medijski prostor na drzavnoj televiziji. No, i pored svega, zaostajanja se ne mogu prikriti. Mnogi se ne mogu oteti utisku da se i Makedonci i Albanci ponasaju kao da im je kompromis nametnut. Zato, pretpostavlja se da ce biti potrebno nekoliko godina da se sve sto je u Ohridu dogovoreno provede u praksu.

Na oktobarskim parlamentarnim izborima na vlast se vratio Socijaldemokratski savez ciju okosnicu cine reformisani komunisti. Za koalicionog partnera, voljom biraca Albanaca, dobio je Demokratsku uniju za integraciju koja bastini nasljedje Oslobodilacke nacionalne vojske. Vjestim politickim manevrom Socijaldemokratski savez uspio je u koaliciju uvuci i pripadnike srpske, bosnjacke, romske i turske zajednice cijim predstavnicima je obezbjedjeno po jedno mjesto u Sobranju i jedan broj funkcionerskih mjesta u vladi. Prisustvo Demokratske unije za integraciju u organima vlasti izazvalo je nemalo zlovolje u makedonskoj javnosti. Opozicioni VMRO-DPMNE se ne usteze od skupljanja politickih poena na neraspolozenju gradjana, nazivajuci politicki pakt Socijaldemokratskog saveza i Demokratske unije za integraciju "komunisticko-balistickom koalicijom".

Od 1. do 15. novembra, poslije vise odlaganja, odrzan je novi popis stanovnistva pri cijem pripremanju su ispostovani najvisi medjunarodni standardi s primjenom visejezicnih obrazaca, popisivaca-poliglota i uz medjunarodni nadzor. Strahuje se da bi rezultati demografske provjere mogli dovesti do odredjene nervoze unutar nacionalnih zajednica.

Vlada predvodjena celnikom Socijaldemokratskog saveza Brankom Crvenkovskim za vrlo skoru buducnost najavila je konkretan program realizacije obaveza koje proisticu iz Ohridskog sporazuma. Sam predsjednik vlade je jos u svom inauguralnom govoru pred poslanicima Sobranja iznio vlastiti credo u pogledu medjunacionalnih odnosa u zemlji: "Ono sto mi Makedonci moramo shvatiti, dopadalo se to nekome ili ne, da Makedonija nije samo drzava makedonskog naroda, a da su svi ostali tu kao nuzno zlo, Bozja zla sudbina koja se mora prihvatiti jer se nema kud. Treba i da shvatimo i da prihvatimo da Makedonija pripada svima podjednako i da niko nema ekskluzivno pravo da je smatra vlasnistvom". Ove rijeci zazvucale su, bar u medjunarodnoj zajednici, kao vizionarstvo. Nije, medjutim bilo sasvim jasno, da li se Crvenkovski tada obracao medjunarodnim sponzorima ili vlastitim biracima. Nije do kraja jasno ni to, da li ce rijecima slijediti djela. U svakom slucaju, vremena za oklijevanje nema.