Bosanski manjinski sindrom
Bosna i Hercegovina:Branko Perič
Bosna i Hercegovina (BiH) i njena dva entiteta (Federacija BiH i Republika Srpska) u svom Ustavu nemaju pojam 'manjina'. Medjutim, BiH je vjerovatno jedina zemlja na svijetu u kojoj se svaki njen gradjanin osjeca kao manjina.
Bosanski 'manjinski sindrom' je izrastao iz njene politicke, istorijske i pravne komplikovanosti. Prije svega, BiH je demografski strukturirana tako da tri naroda - Bosnjaci, Srbi i Hrvati - predstavljaju glavninu stanovnistva, ali svaki narod za sebe nije vecina. Prema rezultatima poslednjeg popisa stanovnistva, BiH je 1991. godine imala 4.377.033 stanovnika, od cega je Bosnjaka bilo 1.902.956 (43,5), Srba 1.366.104 (31,2), Hrvata 760.852 (17,4), Jugoslovena 242.682 (5,5) I 'ostalih' 104.439 (2,4). Kategorija Jugoslovena je nestala sa bivšom drzavom. Srbi vjeruju da je medju 'jugoslovenima' bilo najvise Srba, a Bošnjaci da je bilo najviše Bošnjaka. Jedino Hrvati ne pokazuju interesovanje za ovu kategoriju predratnih stanovnika.
Mnogi vjeruju da je ovako komplikovana nacionalna struktura BiH dovela do eskalacije nacionalizma početkom devedesetih godina i da je kulminacija etnocentrizma uvela BiH 1992. godine u političke podjele i rat za etnički čiste prostore sa posljedicama koje su opšte poznate.
Struktura stanovništva u BiH pojavila se kao ozbiljan politički problem u ustavnopravnom oblikovanju buduće državne zajednice prilikom zaključenja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Tvorci dejtonskog Ustava BiH našli su se pred teško rješivim problemom: kako oblikovati političke i pravne mehanizme koji će garantovati ravnopravnost naroda i primjenu konvencija o ljudskim pravima i slobodama. Rješenje je pronadjeno u usvajanju načela nediskriminacije i izbjegavanju da se detaljnije upušta u rješavanje ovog problema. "Uživanje prava i sloboda, predvidjenih u ovom članu ili u medjunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u BiH bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rodjenje ili drugi status", navodi se u članu 2.tacka 4. Ustava BiH. Ako se ima u vidu da sastavni dio Ustava BiH čini i 15 medjunarodnih pravnih dokumenata koji štite ljudska prava, medju kojima je i Evropska povelja za regionalne jezike manjina iz 1992. godine i Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina iz 1994. godine, moglo bi se reći da je BiH država sa zaštitom manjina prema najvišim evropskim standardima.
Medjutim, glavni politički problem u BiH nisu manjine nego konstitutivni narodi - Bošnjaci, Srbi i Hrvati, koji u prvi plan stavljaju borbu za regulisanje svog političkog i ustavnopravnog statusa na cijeloj teritoriji BiH.
Manjinski narodi u BiH imaju posve specifican politički i ustavnopravni tretman. U pravnoj i političkoj retorici oni nisu manjinski narodi nego 'ostali'. Niko jos nije dao jasnu definiciju ko su 'ostali' i koliko ih tačno ima. U tom naslijedjenom pojmu bivše drzave trebali bi biti svi oni koji nisu Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Medjutim, kao 'ostali' izjašnjavaju se i pripadnici svih ovih naroda koji potiču iz mješovitih brakova, kao i oni koji žive u mješovitim brakovima. Njihov broj takodje nije poznat. Procjenjuje se da ih ima oko 20 posto u ukupnoj strukturi stanovništva BiH. Mnogi vjeruju da je ova društvena grupa najmoćniji integrativni faktor u BiH, ali da je nedopustivo marginalizovana i gotovo ugrožena. Vehid Šehić, predsjednik Foruma gradjana Tuzle tvrdi da su ljudska prava gradjana u mješovitim brakovima i onih koji potiču iz mješovitih brakova ugrožena. "Oni nisu ni u Ustavu BiH zbog toga što Ustav poznaje samo 'ostale'. 'Ostali' uvijek imaju nekog svog, nekog ko stoji iza njih. Ljudi iz mješovitih brakova nemaju nikoga. Oni nemaju svoju ambasadu i njih nema ko da štiti", kaže Šehić. Šehić upozorava da se ova društvena grupa stalno širi i da ima svoje indirektne pristalice (rodbinu).
Kategorija 'ostali' u poslednje vrijeme dobija na društvenom značaju i postaje privlačna zbog insistiranja medjunarodne zajednice na punoj konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji BiH. Dva BH entiteta nisu više ekskluzivne državno-pravne zajednice jednog/jednih naroda, kako je to bilo uredjeno ratnim i poratnim ustavima entiteta. Gordijev čvor presjekao je Ustavni sud BiH 1998. i 2000. godine sa nekoliko svojih odluka o konstitutivnosti naroda u BiH . Nakon toga je Visoki predstavnik za BiH 19. aprila 2002. godine, direktno se pozivajući na konkretne odluke Ustavnog suda, donio odluke kojima je izmijenio i dopunio Ustave Federacije BiH i Republike Srpske sa direktnim odredbama o proporcionalnoj zastupljenosti konstitutivnih naroda i 'ostalih' u državnim organima i javnim institucijama u BiH. Prema novim amandmanima Visokog predstavnika u RS "Srbi, Bošnjaci i Hrvati, kao konstitutivni narodi, 'ostali' i gradjani, ravnopravno i bez diskriminacije učestvuju u vršenju vlasti u RS". Identičan amandman, sa drugačijim redosljedom konstitutivnih naroda, nametnut je i na Ustav Federacije BiH. Ovaj princip dalje je razradjen kroz odredbe o strukturi predstavničkih tijela i izvršne vlasti. U Federaciji BiH ce najmanje četiri člana jednog konstitutivnog naroda biti zastupljena u Zastupničkom domu, dok će u Domu naroda konstitutivni narodi imati po sedamnaest delegata, a 'ostali' sedam. U RS ustavni amandmani uvode institut 'zaštite nacionalnog interesa', prema kome ni jedan zakon koji se tiče pitanja vitalnog nacionalnog interesa ne može stupiti na snagu dok ga ne usvoji Vijeće naroda koje ima osam članova iz svakog naroda i četiri člana iz reda 'ostalih'. Kao instrument zaštite vitalnih nacionalnih interesa uvedeno je i posebno vijeće u Ustavnom sudu RS, u koje ulaze po dvojica sudija iz reda tri konstitutivna naroda i jedan iz reda 'ostalih'.
Nakon oktobarskih parlamentarnih izbora ova konstitutivna matematika se pokazala previše idealističnom. Naime, izbori za kantonalne skupštine su pokazali da medju odbornicima u jedanaest kantonalnih skupština nije moguće sakupiti vise od devet Srba, što bi po strogoj pravničkoj logici značilo da na osnovu izbora nije moguće konstituisati drugi dom Parlamenta. Za izlaz iz ovakve situacije u zakonima ne postoji rješenje. Ako bi se prihvatilo da devet Srba čini većinu koja moze donositi odluke u ovoj poslaničkoj grupi, dospjeće se u paralizu parlamenta istog momenta kada jedan Srbin bude spriječen da prisustvuje sjednici Vijeća naroda.
Drugi apsurd konstitutivnosti pojavio se nedavno pred Visokim sudskim i tužilačkim savjetom RS koji medju sedamnaest prijavljenih kandidata nije mogao pronaći dva Bošnjaka i jednog Hrvata koji bi zadovoljavali kriterije konkursa za izbor sudija Ustavnog suda RS. Ovaj sud je skoro godinu dana nefunkcionalan zbog isteka mandata sudija ranijeg saziva.
Političke elite u BiH neprekidno drže u prvom planu problem konstitutivnosti tri dominirajuće nacionalne grupe, od koga se gotovo ne primjećuju problemi manjiskih grupa. Istina, u BiH nema većih manjinskih zajednica, ali ima mnogo manjih. Medju njima je, vjerovatno, najveća romska zajednica, ali Roma nema nigdje u strukturama vlasti. Ostale manjinske zajednice organizuju se kao udruženja za njegovanje tradicije i kulturnih vrijednosti svog naroda. Na tom principu poslednjih godina nastaju društva srpsko-slovenačkog, ukrajinskog, slovačkog, makedonskog prijateljstva.
Nametanje ustavnih amandmana od strane visokog predstavnika za BiH uslijedilo je nakon dugotrajnog jalovog pregovaranja političara iz oba entiteta tokom marta mjeseca 2002. godine. Bio je ovo prvi slučaj da Visoki predstavnik u BiH zadire u ustavnu materiju entiteta i nameće ustavna rješenja. Za pesimiste medju analitičarima političkih zbivanja u BiH bio je to jos jedan veliki korak ka punom protektoratu u BiH.
Pravno gledano, pravni i politički status manjinskih grupa u BiH je riješen u skladu sa opšteusvojenim evropskim standardima. Problem je u činjenici da BiH jos uvijek nije u stanju da funkcioniše kao pravna, politički stabilna i organizovana država. Sama činjenica da su ustavna rješenja o ravnopravnosti 'Bošnjaka, Srba, Hrvata, ostalih i gradjana BiH" nametnuta, dovoljno govori o političkoj volji da se u ovoj zemlji poštuju principi nediskriminacije i ravnopravnosti.