NATO u Makedoniji, Makedonija u NATO-u

Makedonska delegacija na najvisem drzavnom nivou vratila se kuci pjevajuci s Praskog samita NATO-a. Mada Makedonija niti je primljena u Alijansu a niti pozvana da joj se prikljuci, clanovi delegacije glume vedro raspolozenje. Nije ni logicno no nije ni cudno

AIM, Skoplje, 24.11.2002.

Predsjednik Makedonije Boris Trajkovski predvodio je drzavnu delegaciju na samitu Sjeveroatlantskog saveza koji je dobio atribut "istorijski" prije nego sto je i poceo. Na kraju, kada se sve zavrsilo, pokazace se da spektakularno najavljivano prosirenje Alijanse vise govori o njenoj slabosti nego o njenoj snazi. Neki zloguki prognozeri misle da je zapravo u Pragu NATO-u odzvonilo samo sto niko nije zelio da to naglas kaze. Nekada najmocnija vojno-politicka koalicija na svijetu pokazala je da se kani ponasati k'o vino: sto se vise razblazava postaje sve slabija.

Niko ozbiljan i realan nije ni ocekivao da bi Makedonija mogla dobiti poziv da se prikljuci NATO-savezu. Opet, s druge strane, dobijene su kakve-takve garancije da bi ova zemlja mogla imati vise srece u iducem "izvlacenju" koje ce biti, po jednima, kroz dvije ili, po drugima, kroz cetiri godine. Bilo kako mu drago, ako je vjerovati cinicima koji su vec odavno sacinili podjelu posla u buducem prosirenom NATO-u, Makedonija bi mogla imati mjesto negdje tamo u pozadini, u komori dakle. Posto je po recenoj podjeli Cesima dodijeljeno da brinu o vojnickoj muzici, Poljacima o dusebriznistvu, gravce-tavce i slicne djakonije bi po ratnom rasporedu pripale Madjarima. Znaci, planeri u Bruxellesu za Makedonce ce morati smisliti nesto drugo.

Lokalni zvanicnici su prije i u vrijeme Praskog samita dali dovoljno izjava kojima su se dodvoravali NATO-u i Americi da je sve postalo cak vrlo degutantno. Da su malo bolje razmislili, dosli bi do pitanja koje ce se kad-tad morati postaviti: zeli li Makedonija stvarno u taj NATO u ime bezbjednosti ili ne bi li crk'o komsiluk?

Radi li se o problemu bezbjednosti, NATO je bar Makedoniji crno na bijelo dokazao da je u ime bezbjednosti spreman uciniti sve ono sto je u njegovom interesu. Ako se to podudara i s makedonskim nacionalnim interesom, tim bolje. Nije li na njenoj teritoriji 1999. istovario nekoliko desetina do zuba naoruzanih vojnika? Nije li prosle jeseni uputio svoje pripadnike u misiju "Neophodna zetva" (zvanicno) da prikupe oruzje koje ce dobrovoljno predati pripadnici bivse Oslobodilacke nacionalne vojske a (nezvanicno) da dokrajce konflikt koji je prijetio da se pretvori u tihi tridesetogodisnji rat? Kako se drukcije mogu okarakterisati trenutno prisutne NATO - "Lisice" ako ne kao cuvar mira? Uzgred, mandat recenih "Lisica" upravo je produzen i nakon 15. Decembra za sest mjeseci, doduse uz neke kvalitativne izmjene. Sve ovo bi trebalo da znaci da i u buducnosti bezbjednosti zemlje vise moze nauditi unutrasnji nego bilo koji spoljni faktor. Stavise, ne bude li se na unutrasnjem planu vodila mudra politika, Makedoniji ne da nece pomoci NATO nego nece joj pomoci ni sam Gospod Bog.

Sto se pak komsiluka tice, metropolama regiona je u Pragu, a i inace, za Zapada bezbroj puta diskretno ipak dovoljno jasno sugerisano i stavljeno do znanja da prvo moraju olabaviti medjusobne napetosti i razmirice pa tek onda ozbiljno racunati na kvalitetnu evroatlantsku integraciju. Makedonija, Albanija i Hrvatska su u Pragu nastupale zajedno ne bi li "ziri" nekako nagovorile da im na narednom konkursu pruzi sansu. Ako ne moze pojedinacno, tada regionalno. Nesto nalik na tri balticke drzave: Estoniju Letoniju i Litvu. Kao prvo, ideja nije do kraja "ispecena" i, kao drugo, ima izvjesne manjkavosti. Govoreci iskreno, makedonska politicka elita bi o regionalnom pristupu radije caskala s pomenutim baltickim triom nego s ma kim u neposrednom okruzenju. Sve do proslogodisnje krize svaka aluzija sa Zapada o potrebi regionalnog povezivanja i zblizavanja bila je odbacivana s neskrivenim gnusanjem i gadjenjem. Jer, Makedonija je bez vlastite krivice imala oreol regionalnog mirotvorca za glavu viseg od svih ostalih, po pravilu, zlocestih susjeda. A onda je kriza promijenila sve Ali, sada, kad se vec mora Hrvatska i Albanija su najmanje zlo.

U pogledu pomenutih manjkavosti, s cisto tehnickog aspekta NATO-u je nedopustivo da izmedju, recimo, Hrvatske i Albanije ima veliku pukotinu. Komunikacija izmedju vojnih postrojenja u Hrvatskoj i Albaniji bi bila bitno otezana. Dalje, u ekonomskom smislu, ni jedna od ove tri zemlje koje se same nude u paketu nije sposobna predstavljati lokomotivu ni u demokratskom ni u politickom ni u ekonomskom pogledu. Uostalom, ni jedna od ovih zemalja ne granici s Rusijom kao bivsim omiljenim neprijateljem Pakta. Manjkavosti ima jos. Zato, vjerovatno ce ideji trebati vremena da sazri ili da ispuse kao probni balon.

Uz sve sto se u regionalnom kontekstu pojavljuje kao problem za makedonsko prikljucenje NATO-savezu, zemlja mora ispuniti i gomilu obaveza koje se samo pred njom postavljaju, Ne na zadnjem mjestu, obaveza koje proisticu iz Ohridskog sporazuma. Nacionalna harmonija i nacionalni konsensus su contitio sine qua non clanstva u Alijansi. Koliko god se to iz skopske perspektive cinilo izlisnim, novopozvane zemlje, buduce clanice, slicnih problema gotovo da i nemaju. Problem ce predstavljati i reforma armije i njeno naoruzanje kompatibilno s naoruzanjem Pakta. Niko do sada nije ni pokusao "staviti na olovku" koliko bi clanstvo ekonomski kostalo zemlju. Postojece naoruzanje nije ni za cestitu paradu a kamoli za ulazak u NATO, za neko modernije - dobrovoljnih donatora nema. Problem koji nikako ne spada u kategoriju onih tipa "lako cemo".

U svakom slucaju, stvari ce teci nekim svojim tokom. Cak i da zeli, Makedonija niti moze niti smije zaostati za evroatlantskim stremljenjima. No, ne zato da bi se njena politicka elita nekome ulagivala i ulizivala vec, prije svega i iznad svega, za opste dobro njenih gradjana.

ZELJKO BAJIC