Makedonsko devojce

Nedjelja u kojoj je Makedonija bila slozna kad su joj rukometasice "Kometala", bar na tren, vratile djelic vec odavno zgazenog dostojanstva

AIM, Skoplje, 23.05. 2002.

Kada je uvece u nedjelju 19. Maja postalo izvjesno da su rukometasice makedonskog sampiona "Kometal Djorce Petrov" u evropskom finalu savladale budimpestanski HERC, u Skoplju je poceo pravi rat: pucalo se iz svih raspolozivih oruzja i orudja. A, mashala, narod je pokazao da je solidno naoruzan. Clanovi vladinog Koordinacionog tijela za prevladavanje krize koji evo vec godinu dana revnosno biljeze svaki pucanj na kriznim podrucjima - samo su bespomocno mogli slegnuti ramenima.

Valjda nema nista ljepse nego kad onima kojima se to cesto nedogadja "upadne zrno u kasiku", kad neki veliki svijet postane dohvatljiv, kad se maloj raji ucini da bi brda mogla rusiti. Makedonija je te noci pukla kao cir. Svo ono ponizavanje, vrijedjanje, tjeskoba zbog upornog medjunarodnog tutorisanja - sve to se u jednom casu pretvorilo u izraz spontanog narodnog odusevljenja. Refren "Makedonsko devojce" koji je odavno postao sinonim "Kometala" orio se na sve strane. Kako ce napisati jedan lokalni list, sve sto nije uspjela politika uspio je "Kometal": povratiti Makedoniji bar zrnce odavno vec zgazenog dostojanstva!

U sveopstem slavlju neko je ipak primjetio da se ni predsjednik Republike ni predsjednik vlade ne razumiju osobito u rukomet te nisu ucinili, onako kako bi domacinski red nalagao, da odvoje par topli trenutaka za djevojke koje su za kratko odagnale mrgodni izraz lica vecini gradjana. Makedonija je i to dozivjela: osim cestitki svih onih kojima to po protokolu spada, pored cestitanja svih znanih i neznanih junaka, rukometasice "Kometala" su dobile cestitku od bivseg politickog komesara samoraspustene Oslobodilacke nacionalne vojske Ali Ahmetija. Razumije se, makedonska javnost ovaj izraz kurtoazije dozivjela je kao neslanu salu. Ali, ako cemo pravo, to je jedan od rijetkih aplauza na otvorenoj sceni s "protivnicke tribine". I stampa na albanskom, obicno ravnodusna prema izljevima makedonskog patriotizma, pridruzila se velicanju nacionalnih miljenica.

Prica o klubu "Kometal Djorce Petrov"u neprivlacnom sportu, pa jos zenskom, nalik je bajkama koje se pricaju malim djevojcicama - o princu koji ce jednog dana doci. Ova Pepeljuga iz skopske mahale za nepunih deset godina od neuglednog drugorazrednog tima vinula se do samih zvijezda. Medjutim, sve to je postalo moguce kad se pojavio princ. Da nije bilo sponzora kluba Triffuna Kostovskog, jednog od najbogatijih makedonskih biznismena ali (sto nije uobicajeno po skopskim sokacima) i neuporedivo najveceg filantropa ovdasnjeg, Nevazni zenski rukometni klub ne bi ni docekao svojih cetrdeset godina ugasivsi se poput mnogih slicnih socijalistickih ceda rodjenih onomad u ime skojevskog okupljanja zenske omladine. Ili bi, u najboljem slucaju, tavorio na rang-listama zonskih takmicenja.

I sam Kostovski je prica za sebe. Ovaj 56-godisnjak kao pripadnik valjda najsretnije generacije bivse Jugoslavije trebao je dopustiti da ga udari voz pa da se ne iskaze kao sposoban socijalisticki menadzer. Pekao je trgovacki zanat u jednoj od skopskih spoljnotrgovinskih firmi od pripravnika, preko referenta do privrednog predstavnika u Varsavi, bas u vrijeme kad je to bilo isto kao da ti je "sjekira pala u med". Znajuci znanje, Kostovski je na vrijeme shvatio koji vjetrovi pusu na Istoku pa se medju prvima latio povezivanja pokojnih socijalistickih i neprolaznih kapitalistickih interesa. Medjutim, s medom raditi a ne zamazati prste i u slucaju Kostovskog se pokazalo nemogucim. Vec 1992. otvara vlastitu firmu "Kometal" u Becu specijalizovanu za prodaju rude iz Poljske na Zapad. Sve ostalo je poslovna tajna. Vec naredne 1993. Kostovski "pod svoje" uzima klub "Djorce Petrov" koji od iste godine postaje pretplaceni drzavni sampion. Rukometasicama je evropska titula za dlaku izmakla prije dvije godine na jednoj utakmici zapamcenoj po naelektrisanoj atmosferi izmedju skopskih navijaca i vojnika NATO-a. Najdeblji kraj je izvukao predsjednik gostujuce ekipe zbog cega je "Kometal" bio ostro kaznjen. Za svo vrijeme pokroviteljstva Kostovskog, klub se ne libi kupovine najkvalitetnijih evropskih rukometasica bez kojih evropske krune zacijelo ne bi bilo.

Netipicno za lokalne parajlije, Kostovski se okusao i kao sansonjer i to ne los, govori nekoliko stranih jezika, nema ga u pricama kojim carsija "ispira usta". Nestedimice trosi novac na humanitarne akcije, na kulturne djelatnosti, javne radove, potpomaze sportske klubove i manifestacije.

Zasto vam sve ovo pricamo?

Pa, ima tome odavno, govorka se da gospodin Kostovski ima izvjesne politicke ambicije. Stao je iza opozicionog "Utrinskog vesnika", kazu iza pristojnog nedjeljnika "Aktuel", u Forumu 2001 djeluje s bivsim predsjednikom Kirom Gligorovim i drugim umnim glavama Saputalo se da hoce pa nece osnovati vlastitu partiju, svojevremeno je sam govorio da bi se kandidovao za predsjednika Makedonije no pod uslovom da bi iza njega stali i vladajuci VMRO-DPMNE i opozicioni Socijaldemokratski savez, dakle pas i macka makedonske politike.

Da je one burne noci izmedju nedjelje i ponedjeljka Trifun Kostovski na skopskom trgu, gdje je masa okupljenog svijeta pozdravila rukometasice, objavio da se kandiduje za shefa drzave, bio bi izabran plebiscitarno! Ali, radno mjesto predsjednika Makedonije trenutno je zauzeto, predsjednicki izbori su tek kroz dvije godine a ni gospodin Kostovski nije se bas nesto pretrgao da se kandiduje.

Euforija se stisala. Narod se vratio jadima svagdasnjim. Rukometasice "Kometala" i njihov pokrovitelj snjuju nove planove. Opste usrecivanje nacije trajalo je kratko. Sport je sport, politika je politika, zivot je zivot. Cuda u sportu su moguca cesce, u politici katkad, u zivotu - gotovo nikad.

ZELJKO BAJIC