Jedanaesti april bivšeg ministra

Samoubojstvo ispred Skupštine

Samoubojstvo Vlajka Stojiljkovića soijalisti i radikali tretiraju kao što su i do sada tretirali sve nesreće i tragedije u čijoj osnovi leži njihova politika dobrovoljnog davanja tuđe krvi

AIM,Beograd,17.4.2002.

Ispred Skupštine SR Jugoslavije, odjeknuo je 11. aprila u 19.07 sati hitac. Poslanik Socijalističke partije Srbije (SPS) u Vijeću republika i bivši ministar unutrašnjih poslova u Vladi Srbije od 1997. do 2000 - Vlajko Stojiljković - stropoštao se pored ulaza u parlament; u lokvi krvi ležala je "bereta 92". Tog istog dana, nekoliko sati ranije, usvojila su oba skupštinska doma Zakon o suradnji sa Haškim tribunalom. Ovaj akt se odnosio i na samog Stojiljkovića: njega je teretila tzv. Kosovska optužnica i već je uveliko bio viđen kao čovjek koji će se za nekoliko dana obreti u Ševeningenu.

Vijest o samoubojstvu jednog od najbližih suradnika Slobodana Miloševića, munjevito se proširila.Ispred zgrade Skupštine brzo se okupilo stotinjak pristalica socijalista i radikala. Kada je utihnulo sakndiranje "Utaše, ustaše" i "Ubice, ubice" poslanik Srpske radikalne stranke (SRS) i nekadašnji Stojiljkovićev kolega iz republičke Vlade Alekandar Vučić, pročitao je oproštajno pismo koji je ovaj nekoliko trenutaka prije nego što će potegnuti obarač, predao također radikalskom poslaniku Filipu Stojanoviću.

"Ovim činom poslanika Veća republika u Saveznoj skupštini izražavam protest protiv pripadnika marionetske aktuelne vlasti DOS i crnogorske Koalicije za Jugoslaviju, zbog razbijanja SR Jugoslavije uz učešće najvećeg neprijatelja našeg naroda Havijera Solane, bezobzirnog gaženja ustava i zakona ove zemlje, vođenja politike izdaje i kapitulacije, gubljenja nacionalnog dostojanstva, uništavanja nacionalne ekonomije i dovođenja građana u socijalnu bedu", napisao je vlastoručno Stojiljković. "Za svoju smrt smatram odgovornim i direktno optužujem - Zorana Đinđića, Vojislava Koštunicu, Dušana Mihajlovića, Vladana Batića, Miroljuba Labusa, Dragoljuba Mićunovića, Predraga Bulatovića, Srđu Božovića i Dragišu Pešića. Građani rodoljubi ove zemlje znaće kako da me osvete".

Riječ je bila samo o početku onog što će uslijediti.

Socijalisti i radikali istog sekunda započeli su kampanju optuživanja aktulne vlasti za trgovinu ljudima, izdaju i proglašavanje Stojiljkovićevog gesta za herojski i patriotski čin. Priznali su istodobno, da je bivši ministar unutrašnjih poslova već duže vrijeme govorio što namjerava učiniti, upućivao im oproštajna pisma i, uopće, jasno stavljao na znanje da se "živ ne neće predati Haškom sudu". Navodno, nisu ga uzimali za ozbiljno, ali kako su naglašavali, kada postoji čvrsta riješenost da se počini samoubojstvo kao politički čin, ne postoji način da se ono spriječi.

No, neku vrstu nekrofilne sladostrasti nisu mogli sakriti sve i da su htjeli. Stojiljkovićevo samoubojstvo njegova partija i radikali tretiraju kao što su i do sada tretirali sve nesreće i tragedije u čijoj osnovi leži njihova politika dobrovoljlnog davanja tuđe krvi. Kroz najbesprizorniju demagogiju dakle, trgovinu tuđom mukom i grabljenje pozicija kakve god da jesu. Da riječi odgovornost i suosjećanje ne postoje u vokabulara SPS-a svjedoči i činjenica da dan pošto je Stojiljković pucao u sebe, nije otkazan sastanak Izvršnog odbora na kome je donesena odluka o smjenjivanju šefa poslaničke grupe socijalista u Skupštini Srbije Branislava Ivkovića. Za ovu partiju, ova smrt ne predstavlja ništa više do još jednog pokušaja da se aktulna vlast prokaže kao "izdajnička" i stekne kakav - takav poen u glasačkom tijelu.

Demokratska opozicija Srbije (DOS) uzvratila je ocjenom da se radi o postupku čovjeka koji se nije mogao suočiti sa osobnom odgovornošću i licemjerju njegovih političkih drugova. Ipak, samoubojstavo Vlajka Stojiljkovića, proizvelo je u javnosti neki metalni okus. Inzistiranje da su izručivanja Tribunalu neminovnost da zemlja ne bi ponovo dopala sankcija, odnosno cjepidlačenje i otezanje kako se ne bi narušio "patriotski" imidž, a oboje bez stvarnog i otvorenog suočavanja sa činjenicama zbog kojih su ti ljudi optuženi, stvorili su u dobrom dijelu javnosti dojam da je u osnovi svega unutrašnjopolitički obračun i stranačko jajarenje.

Obraćanje javnosti predsjednika SR Jugoslavije i Demokratske stranke Srbije (DSS) Vojislava Koštunica nije smanjilo nelagodnost: Koštunica je rekao da je odgovornost opća - sadašnje vlasti zato što na vrijeme nije pravno regulirala odnose sa Tribunalom, bivše vlasti zato što je njena politika dovela državu u situaciju u kojoj se nalazi, ali i međunarodne zajednice zato što neprestalono postavlja uvjete i vrši pritiske - te pozvao na prestanak stranačkih optuživanja i utvrđivanja minimuma nacionalnog interesa.

Par riječi o Vlajku Stojiljkoviću koji je na medicinskim apartima Kliničkog bolničkog centra proveo od 19. 20 sati, 11. aprila do 21.30 sati, 13. aprila kada u lječnici konstatirali smrt. Istog datuma kada je uperio pištolj u sljepočnicu, ubijen je prije pet godina načelnik javne bezbjednosti i vršilac dužnosti ministra unutrašnjih poslova, policijski general pukovnik Radovan Stojičić Badža. Na posljednjoj funkciji Stojičić je bio nekoliko poljednjih mjeseci pred smrt jer se SPS i Jugoslovenska levica (JUL) nisu mogli dogovoriti oko ovog krajnje važnog i osjetljivog resora. Stojiljković je tada postao ministar: pričalo se da je odlučujuće bilo to što je bio blizak sa bračnim parom Slobodanom Miloševićem i Mirjanom Marković i što je, kao i oni, iz Požarevca; konkretno - rodio se u obližnjem selu Mala Krsna

1. Sa Stojiljkovićem na čelu, MUP Srbije je nastavio kao i do tada: organizirani kriminal je cvao, policajci su ratovali na Kosovu i prebijali mirne demonstrante u Beogradu, a profesionalna i naručena ubojstava ostala su stvar svakodnevnice.

U toku NATO bombardiranja, 11. aprila 1999. i danas nepoznate ubojice, poslije nezabilježenog linča u tadašnjim režimskim medijima, ubili su vlasnika nedjelnog lista "Evropljanin" i dnevnog lista "Dnevni telegraf", Slavka Ćuruviju. Stojiljković i njegovi podređeni nisu se previše uzbudili: pripadnici Resora državne bezbjednosti (RDB) pratili su Ćuruviju na sam dan ubojstva i bili su povučeni svega nekoliko minuta prije nego što će zločin biti izvršen. Uostalom, MUP je u posljednjoj godini Stojiljkovićevog ministrovanja postao direktno sretstvo za političku represiju. Dovoljno je samo prisjetiti se na hiljada privođenja mladića i djevojaka iz Otpora.

Poslije Petog oktobra za Stojiljkovića je nastupio težak period. U partiji u mu prebacivali nesposobnost da na vrijeme osujeti "izdaju" u policiji i spriječi demonstracije koje su označile kraj Miloševićevom režimu. Zabilježeno je i da "čuvari" Miloševića, dok mu se pripremalo hapšenje, nisu htjeli Stojiljkovića među sobom - što sada da čuva Slobu, kad ga nije sačuvao onda kada je trebalo, govorili su. Poseban udarac predstavljalo je objelodanjivanja "slučaja hladnjača". Sadašnji ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović, obnarodovao je da je nađen dokument pod nazivom "Dubina II" po kojem je odluka da se pobijeni Albanci na Kosovu prebacuju u Srbiju i tu u tajnosti sahrane u masovnim grobnicama ili prosto bace u Dunav, donesena na sastanku na kom su pored Miloševića, prisustvovali Stojiljković i drugi tadašnji i, po svoj prilici, sadašnji visoki funkcioneri MUP-a. Ovo je i te kako promjenilo svijetlo angažiranja policije na Kosovu kojom se bivši režim toliko dičio i otvorilo cijeli niz drugih pitanja na koje se odgovori traže upravo u Hagu.

Konačno, čitav jedan svijet pravljen po mjeri SPS-a je nestao, a sama stranka se našla u vrtlogu osipanja, frakcijskih borbi i posvemašnje bezidejnosti. Osim savjeta - bolje se ubiti, nego živ otići u Hag - i nastavljanja verbalnog rata protiv cijelog svijeta i domaće "marionetke vlasti", socijalisti ništa drugo nisu imali ponuditi ni svojim članovima ni javnosti. A Stojiljković ni za kakav drugi svijet nije znao, niti mu dopuštao pravo na postojanje isto kao i njegov predhodnik na funkciji minitra unutrašnjih poslova Zoran Sokolović, koji se također ubio nekoliko mjeseci poslije Petog oktobra.

Uz svo ljudsko razumjevanje tragedije, ovo je samoubojstvo još jedna od onih nepotrebnih i bemislenih smrti, toliko brojnih i toliko karakterističnih za Miloševićev režim čiji je jedan od nosilaca bio i sam Vlajko Stojiljković.

Filip Švarm (AIM)