Ustavne promjene u RS: Usvojeni 'srpski' amandmani

Banjaluka, 5. April 2002. (AIM)

Srpski politički košmar okončan je u četvrtak, 4. Aprila, usvajanjem ustavnih amandmana do tada neviđenim konsensusom u Narodnoj skupštini (NS) Republike Srpske (RS). Svih 68 srpskih poslanika, do juče nepomirljivih ideoloških protivnika, složilo se u jednom danu oko ustavnih promjena, koje je kao uslov postavila Kancelarija visokog predstavnika u Bosni I Hercegovini (OHR).

Srpsku političku homogenizaciju su jedinstvenim stavom uspjeli da proizvedu Bošnjaci I Hrvati. Ovaj put im je u tome pomogao Visoki predstavnik Volfgang Petrič tako što je njihove političke ideje preuzeo u svoj dokument, ponuđen kao usaglašenu verzija ustavnih promjena u skladu sa prošlogodišnjom odlukom Ustavnog suda BiH o konstutivnosti naroda u BiH.

Petričev Sporazum o ustavnim promjenama, koji su nakon dugotrajnih I isrpljujućih političkih usaglašavanja u OHR-u u Sarajevu, potpisali samo Socijaldemokratska partija (SDP) Zlatka Lagumdžije, Stranka za BiH I Nova hrvatska inicijativa dospio je Komisiji za ustavna pitanja Narodne skupštine RS bez potpisa srpskih pregovarača I sa rezervom koja se odnosila na mehanizam izglasavanja zaštite vitalnih nacionalnih interesa u dogovorenom Vijeću za zaštitu nacionalnih interesa. Srpski pregovarači su imali primjedbu na Petričev papir u dijelu koji je u ponuđenoj proceduri za zakone koji se odnose na vitalne nacionalne interese predvidio da je za pokretanje procedure potrebna dvotrećinska većina jednog od konstitutivnih naroda u Vijeću naroda, a da konačnu odluku o tome donosi Vijeće za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa pri Ustavnom sudu RS takođe dvotrećinskom većinom.

Kada se Ustavna komisija NS RS sastala da donese konačan prijedlog amandmana, bošnjački predstavnici su zatražili da OHR prethodno dostavi tumačenje na koji način će se donijeti odluka u Ustavnoj komisiji, budući da je procijenjeno da u donošenju odluke neće biti većine. OHR je dostavio tumačenje po kome će se smatrati prihvaćenim prijedlog koji u drugom krugu bude dobio više glasova. Zahvaljujući ovakvom tumačenju Srbi su u Ustavnoj komisiji bili nadglasani od strane Bošnjaka I Hrvata, zbog čega se postavilo pitanje na koji način sa ovakvim tumačenjem mogu biti zaštićeni njihovi vitalni nacionalni interesi. Preglasavanje u Ustavnoj komisiji srpski političari su odmah doveli u vezu sa 92. Godinom, kada su bili preglasani u tadašnjoj Narodnoj skupštini Socijalističke Republike BiH, te procedurom odlučivanja u Ustavnom sudu BiH, gdje glasovi sudija Srba nisu relevantni, što ih je dodatno zbližilo I ujedinilo u odbacivanju Petričevog sporazuma I rješenja za koja su glasali Bošnjaci I Hrvati.

Kao odgovor na nametnuta rješenja, srpski poslanici su na početku skupštinskog zasijedanja ponudili svoje amandmane na Ustav RS I zatražili da o njima odluči Ustavna komisija. I taj prijedlog bio je na Ustavnoj komisiji odbačen nadglasavanjem bošnjačkih I hrvatskih predstavnika. Epilog je uslijedio na nastavku sjednice NS: ustavni amandmani koje su predložili srpski poslanici prihvaćeni su sa 68 glasova. Protiv je bilo 13 bošnjačkih I hrvatskih poslanika.

Usvojeni amandmani sadrže neke od principa iz ponuđenog Sporazuma OHR-a, ali u drugačijim varijantama I modalitetima. Prema usvojenim rješenjima, RS će imati predsjednika I dva potpredsjednika, koji ne mogu biti iz istog naroda. Potpredsjednike će birati NS. Učešće pripadnika konstitutivnih naroda I manjinskih nacionalnih I etničkih grupa u vršenju javnih funkcija u RS obezbijediće se prilikom izbora predsjednika Vlade, Narodne skupštine, predsjedavajućeg vijeća naroda, predsjednika Ustavnog I Vrhovnog suda I Republičkog javnog tužioca, tako da se samo za najviše dvije funkcije može birati lice iz istog konstitutivnog naroda. Vijeće naroda učestvuje u donošenju amandmana na Ustav, zakona I drugih propisa I opštih akata iz nadležnosti Narodne skupštine u vezi sa adekvatnom zastupljenošću konstitutivnih naroda u zakonodavnoj, izvršnoj I sudskoj vlasti, obrazovanju,vjeroispovijesti, jeziku I sistemu javnog informisanja. Za razliku od prijedloga iz Ustavne komisije da Vladu RS treba da čine 8 ministara iz reda srpskog naroda, pet Bošnjaka I tri hrvata, te jednog koga bira premijer iz reda ostalih naroda, usvojenim amandmanima predviđeno je da najmanje 15 posto članova vlade treba da bude iz jednog konstitutivnog naroda, a najmanje 35 posto iz dva konstitutivna naroda.

Usvojene srpske amandmane još niko nije uspio detaljno analizirati, tako da nema komentara o njihovoj punoj sadržini I konstitucionalnom dometu. Iz OHR-a je stigla kratka poruka da je još rano za bilo kakvo izjašnjavanje. Osim nezadovoljstva I opštih kvalifikacija, ni političari iz Federacije BiH ne istrčavaju sa jasnim i određenim primjedbama. U RS se rješenja kvalifikuju kao prihvatljiva za multietničke zajednice I potpuno saglasna evropskim standardima. Premijer Ivanić je doslovno rekao da su ona takva da im niko u Evropi nema šta prigovoriti.

Ko je u cijeloj ovoj političkoj predstavi profitirao, nije teško zaključiti. Srpski nacionalisti su vrlo uvjerljivo pokazali svojim biračima da su Bošnjaci I Hrvati njihova najveća opasnost zbog toga što dogovoru pretpostavljaju preglasavanje, ignorišući na taj način njihove nacionalne interese. Bošnjaci I Hrvati su po istom modelu svojim biračima pokazali da su spremni po svaku cijenu da se bore protiv srpskih interesa I da u tome uspijevaju. Posledice idu još dublje: politička homogenizacija u RS uništila je u korijenu srpsku opoziciju, tako da će na sceni ostati manje ili više iznijansirana radikalna nacionalna varijanta. Gotovo isti efekat će biti proizveden u Federaciji BiH. Glasanjem SDA za prijedlog Alijanse u javnosti je izbrisana razlika između ove dvije političke partije.

Politički igrokaz na bh. političkoj sceni u izbornoj godini očigledno je bio u funkciji političkog marketinga. Da li je pisac scenarija sve to imao u vidu I bio u mogućnosti da predvidi sve posledice? I na ovo pitanje u BiH postoji više odgovora.

Branko Perić (AIM)