Odjeci trijumfa bosanskohercegovačkog filma

"Ničija zemlja" i svačiji Oskar!

AIM, Sarajevo, 27.03.2002. "Ovo je za moju BiH!" Riječi kojima je Danis Tanović završio kratko obraćanje u holivudskom Kodak teatru, visoko dignuvši pozlaćenu stutuu Oskar, citiraju se na naslovnim stranicama ovdašnjih novina i u udarnim emisijama radija i televizija. Trijumf njegovog (scenario i režija) filma "Ničija zemlja" na najprestižnijoj smotri svjetske kinematografije (Oskar za najbolji strani film) na trenutak je postao najznačajnija vijest u zemlji u kojoj je tako malo istinskih razloga za radost i euforiju. I kako to obično biva, sada su svi uz 33. godišnjeg reditelja, rođenog u Bosni (Zenica), studenta režije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu iz kojeg je otišao ratne

1. godine, danas s belgijskim državljanstvom u džepu i filmom za koji njegova ničija zemlja Bosna nije uložila ni fening.

Tanović joj zauzvrat, bez imalo prijekora, "poklanja" svog Oskara, ne krijući oduševljenje: "Potrebno mi je vrijeme da se uvjerim da ovo nije samo moj holivudski san!.Francuzi su uložili veliki marketinški napor u prezentaciju filma "Ameli" (samo za promociju je potrošeno oko dva miliona dolara koliko je ukupno koštao Tanovićev film, op. aut.) i ja sam zaista bio uvjeren da će Oskar biti njihov. Nisam povjerovao u prvom trenutku kad su Šeron Ston i Džon Travolta objavili da je "Ničija zemlja" dobila Oskara. Fantastično, još ne mogu da povjerujem!"

Bilo bi nepravedno zaključiti da među milion gledalaca u BiH (prema tvrdnjama sarajevskih medija Televizija Republike Srpske nije direktno prenosila dodjelu priznanja Američke akademije filmskih znanosti i umjetnosti), koji su budni proveli noć između subote i nedjelje čekajući da vide da li će Tanoviću, nakon čak 40 priznanja, pripasti i ono najprestižnije, nema iskrenog ponosa na "zlatnog dečka". Prije svih, njegovih roditelja, u čiji su stan u Sarajevu požurili brojni novinari, komšije, kolege i "raja". Istovremeno, zvaničnici i političari, što po protokolarnoj dužnosti, što po logici stvari kojima se bave, a što zbog "propuštenog" šalju čestitke i telegrame.

Tako visoki predstavnik za BiH, Wolfgang Petritsch, koji uskoro napušta Bosnu i Hercegovinu i na kojeg su se ovih dana okomili gotovo svi mediji u Federaciji zbog načina usaglašavanja ustavnih promjena u BiH, u svojoj čestitci, između ostalog, kaže da film "Ničija zemlja" snažno odražava agoniju rata u Bosni i Hercegovini, te da ilustruje šta se može postići kada se bh. umjetnici sa samopouzdanjem takmiče na međunarodnoj sceni. "Mada je tragedija nedavne bosanskohercegovačke prošlosti da se ovo djelo bavi nasiljem i razaranjem", konstatira Petritsch, "Ničija zemlja" pokazuje sve kvalitete kreativnosti i umijeća." Na kraju Petritsch izražava želju da "se ova zemlja sve više i više prepoznaje po ovakvim kvalitetima, a ne da se povezuje sa nasiljem". U sličnom tonu Danisu Tanoviću se obraća i ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Zlatko Lagumdžija, koji ističe kako je Tanović doprinio da BiH postane vijest na CCN-u, BBC-u i drugim svjetskim medijskim kućama na jedan potpuno nov način. Ne kao zemlja problema, već kao zemlja koja ima budućnost. "Uspjeh Danisa Tanovića obavezuje bh. vlasti, ali i cijelo društvo, da se učine dodatni napori kako talentirani ljudi, koje BiH evidentno ima, ne bi odlazili u svijet u potrazi za razumijevanjem i podrškom. Moramo učiniti više ne samo da prepoznamo neke nove Tanoviće, nego da im omogućimo da svoj talenat iskažu u najboljem svjetlu."

Koliko su ove riječi istinite a ne samo politička fraza vidjeće se. Tek, aktuelna vlast se pokajnički posipa pepelom po glavi - čestitka članova Pedsjedništa BiH počinje riječima: "Poštovani Danise, u ovim trenucima radosti i slavlja za sve građane Bosne i Hercegovine političari vjerovatno imaju najmanje prava da javno čestitaju veliki uspjeh u povijesti našeg filma. Ipak, u funkciji kolektivnog šefa države želimo podijeliti zajedničku radost sa svima onima koji vjeruju u budućnost i perspektivu Bosne i Hercegovine."

Glede odnosa holivudskog sna i bosanskohercegovačke stvarnosti, odnosa kulture i politike, etike i estetike kojom će se ovih dana nešto intenzivnije baviti mnogi kulturni i javni djelatnici, vrijedno je citirati Danisovog, kako kažu, najdražeg sarajevskog profesora, reditelja Harisa Pašovića, koji u kometaru pod nazivom "Moja domovina" (sarajevsko "Oslobođenje", 26.03.2002.) piše: "Više od 200.000 gledalaca u Bosni i Hercegovini gledalo je "Ničiju zemlju". Tako su se oni saglasili da je to važan film koji govori o njima i njihovoj stvarnosti i tako su oni rekli da ne žele rat, nego normalan život. Proteklih dana, političari ove zemlje i predstavnici međunarodne zajednice sjede više od 200 sati trudeći se da se ne usaglase oko temeljnih pitanja ove zemlje, demokratije i civilnog društva. Ko je onda u pravu? Građani ove zemlje koji eto, na primjer, vole filmsku umjetnost, ili političari i međunarodni uposlenici koji, eto na primjer, neće da jednostavno prihvate demokratske standarde civiliziranog svijet i radeći svoj posao, omoguće stanovnicima Bosne i Hercegovine da žive kao kao ostali Evropljani? Zbog čega se publika, kritika i filmski umjetnici širom svijeta oduševljeni pričom "Ničija zemlje"? Zbog čega oni kojima je jedina zadaća da nam stvore okolnosti da se ne stidimo Naše zemlje, nisu oduševljeni svojim časnim zadatkom?"

Pašović, kao i gotovo svi filmski radnici okupljeni "daleko od svjetala i glamura Holivuda, u prostorijama svog udruženja da proslave Tanovićevog Oskara svjesni su da je to isključivo njegov uspjeh, "a samo njihova radost". Ipak, tu je i nada da će Danis Tanović "skrenuti svjetla svjetske kinematografije na malu Zemlju Bosnu, koja, kako kaže Benjamin Filipović, predsjednik ovog strukovnog udruženja, nema snage, ali ima ljude koji znaju praviti filmove".

Podsjećanje na filmsku prošlost opet, ne može bez pretjerivanja, pa tako neki autori komentara u pojedinim medijima u zanosu zaboravljaju da je na bivšim jugoslovenskim prostorima Dušan Vukotić još 1961. godine dobio Oskara za svoj "Surogat" u kategoriji animiranog filma. Ali zato ne zaboravljaju da pomenu kako to nije uspjelo ni Emiru Kusturici, iako je dvaput bio "blizu". Ima i one prepoznatljive čaršijske zluradosti u stilu: Koliko nam je drago zbog Tanovića, još više smo radosni što će Kusta crći od muke i zavisti. Sarajlije je moguće još i razumjeti - ne mogu Kusturici da oproste odlazak iz Sarajeva i naklonost ka "velikom voždu Miloševiću", ali i novinar zagrebačkog "Večernjeg lista" piše u istom tonu. Nakon naslovne strane u znaku "Trijumfa ničije zemlje", uz koju slučajno ili ne ide najava sa slikom inturvjua Franje Topića, svećenika i predsjednika HKD Napredak iz Sarajeva pod naslovom "Tri entiteta ili nijedan", na 19. stranici tekst počinje pitanjem: "Odakle početi? Kusturica će puknuti od od jada što je njegov mladi kolega Danis Tanović "Ničijom zemljom" isprva osvojio Oskara, a on, kao ipak mnogo poznatiji i ugledniji režiser još nije kapitalizirao nijednog" . Tekst se, na sreću Bosanaca i Hercegovaca, završava korektno s obzirom na pokušaje nekih hrvatskih svojatanja ("Nacional") "Ničije zemlje": "Ovo je za Bosnu - finalizirao je Tanović zahvalu na Oskaru za "Ničiju zemlju", koju bi neki, nakon Zlatnog globusa i nominacije za Oskar, silno željeli prikazati i kao nekakav hrvatski uspjeh. Radujemo se zbog Bitorajca, Šovagovića, Nadarevića i ostalih glumaca u tom filmu, ali gledati na uspjeh filma kao svoj, krajnje je licemjerno i provincijalno." Svojataju ga, kako prenosi danas "Oslobođenje, i "Smrknuti Francuzi", koji komentarišući "surovo nadmetanje" u kojem je pobijedio film "koji možda više odgovara opštem duhu Oskara ove godine", zaključuju ("Figaro") da utjehu za francusku kinematografiju znači to što je "Ničija zemlja" u cjelini proizvod francuskog producenta "Noe productions, a što izvještač agencije SENSE opovrgava.

Vratimo se domaćem tlu na kojem se nakon uzbuđenja (Niko nije sumnjao! Bosna je iznjedrila velikog čovjeka! Nastavite zvjezdanim stazama! Nije kalkulisao istinom i Bog ga je nadario! Bosanski inat i duh bili su mu jedina pomoć na putu do vrha slave! Jedan je Danis!.) emocije polako stišavaju. Stvaraoci hoće da vjeruju i da će "kad sve prođe", od "tračka svjetla na bh. kinematografiju" imati konkretne koristi, da će im neki povoljniji vjetrovi "puhnuti pod krila". Nadati se, kao i mogućnosti da Tanović ne dobije samo Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva već i neku veću - nepostojeću, kao što ne postoje ni kulturne, naučne i umjetničke institucije na nivou države Bosne i Hercegovine. Ili, da se, za početak, njegov film, kako se najavljuje, neće specijalno prikazati u subotu samo na Federalnoj televiziji Bosne i Hercegovine već i u cijeloj "Ničijoj zemlji".

Tanja IVANOVA (AIM, Sarajevo)