Vrijeme prastanja i zaborava

Zakon je rekao svoje. Dvije najbrojnije etnicke zajednice u Makedoniji - Makedonci i Albanci - sada moraju pokazati, sta i koliko su spremni prastati i zaboraviti

AIM Skop[je, 12. 03. 2002.

U ponedjeljak u ponoc je istekao trodnevni zakonski rok za ispunjenje uslova za primjenu Zakona o amnestiji. Prema rijecima ministra pravde Ixheta Mehmetija, Zakon o amnestiji za pripadnike samoraspustene Oslobodilacke nacionalne vojske kao kljucni akt koji proistice iz Ohridskog sporazuma, u "Sluzbenom vesniku" je objavljen u petak i od tada je pocela njegova prakticna primjena .

Desetak osoba je oslobodjeno od daljeg izdrzavanja zatvorske kazne, za 18 osoba koje se nalaze u pritvoru sudovi trebaju donijeti rjesenja o obustavi krivicnog a za nekih 270 osoba moraju biti prekinuti sudski postupci. Mehmeti smatra narocito znacajnom cinjenicu da Zakon ne ostavlja mogucnost za nove postupke za osobe koje su ucestvovale ili su pripremale proslogodisnje dogadjaje povezane s konfliktom. Ministar je bio kategorican da Zakon iskljucuje mogucnost da lokalni sudovi mogu procesuirati djela iz nadleznosti Haskog suda.

Zakonom se daje generalna amnestija za sve pripadnike bivse ONV, vojne dezertere kao i smanjenje kazne za jednu cetvrtinu i drugim zatvorenicima koji nisu osudjeni na dozivotnu robiju, za sverc droge i neka druga djela.

Mozda zvuci nevjerovatno,niko od poslanika Makedonaca koji su u cetvrtak kasno uvece u Sobranju tijesnom vecinom izglasali Zakon ni do sada nije smatrao za potrebno da obrazlozi svoj postupak. Ono sto je narocito intrigiralo javnost, uobicajeni televizijski prenos je prekinut iz, kako je objasnjeno, "tehnickih razloga" neposredno prije samog izjasnjavanja tumaca narodne volje.

Razumije se, u tehnicke razloge niko prosjecno obavijesten nije povjerovao. Umjesto toga, ponudjena su dva moguca objasnjenja: poslanici Makedonci koji su se mjesecima kocoperili da nikad nece dati glas za "milost" "onih koji su oruzjem iznudili veca prava za Albance" ne bi mogli podnijeti "toliku sramotu" i, drugo, nista manje vjerovatno, medjunarodni pritisak je bio toliko snazan da se strahovalo da tanani nervi ponekog od poslanika pred TV-kamerama ne bi izdrzali. Drzeci se matematicki surove logike onoga sto se u posljednjih godinu dana u Makedoniji naziva "krizom", formalno - Zakon je donesen; sta ko osjeca pri dusi - njegov problem!

Zahvaljujuci ovakvom tmurnom raspolozenju, malo je onih koji su culi sve silne pohvale za "hrabrost" i "razumnost" koje su stigle s raznih strana: od generalnog sekretara NATO-a Georgea Robertsona, State Departmenta, Evropske unije, Savjeta Evrope, OEBS-a

Mediji napominju da su se, zahvaljujuci amnestiji, na slobodi nasli osudjeni "Kicevski bombasi" za nekoliko bombaskih napada sirom Makedonije 1998. Godine, Semi Hebibi osumnjicen za napad na policijsku stanicu u tetovskom selu Tearce januara prosle godine kojim je prakticno kriza u zemlji pocela (nedavno uz dosta pravnog natezanja izrucen iz Njemacke) kao i dvojica bivsih pripadnika oslobodilacke nacionalne vojske osumnjiceni za maltretiranje petorice gradjevinskih radnika kod tetovskog sela Zelino proslog ljeta.

Zakonom su amnestirani i Ali Ahmeti, Gzim Ostreni i drugi lideri Oslobodilacke nacionalne vojske. U svojoj prvoj reakciji Ali Ahmeti je rekao da se nada da se "usvajanjem zakona stvaraju olaksavajuce okolnosti za stabilizaciju zemlje posto je jedna od vaznih prepreka za uspostavljanje reda i povratak policije na krizna podrucja otklonjena". "Smatram da je ovo dobar korak na uspostavljanju mira i stabilnosti" dodao je izrazivsi nadu da se Zakonom amnestiraju obje strane i sada treba raditi na pomirenju dvije zajednice. "Amnestija znaci pomirenje medju zajednicama i reintegraciju u drustvo svih onih koji su doprinijeli demokratizaciji Makedonije i njenim mogucnostima za evroatlantsku integraciju" rekao je nacelnik Generalstaba ONV Gzim Osttreni.

U policiji su se mogla cuti i podsjecanja da se Ahmeti i drugovi ne mogu smatrati amnestiranim s obzirom na potjernicu koju je proslog ljeta raspisala makedonska vlada. Bez sumnje, politicki predstavnik ce se, za svaki slucaj, drzati podalje od prilicno revnosnih cuvara reda.

Ovo su cinjenice. Medjutim, u slucaju amnestije za gerilce ONV emocije, narocito emocije Makedonaca, bitne su za razumijevanje cijele price. Nekoliko nasumce uzetih novinskih komentara govore dovoljno sami za sebe. "Dio medjunarodnih predstavnika (sami ce se prepoznati) i nisu bas morali praviti sav ovaj "teatar" kome smo izlozeni prosle nedjelje a koji je prethodio izglasavanju Zakona o amnestiji. Nije nam bio potreban ni godisnji Izvjestaj State Departmenta o stanju ljudskih prava, ni prijetnje oko granice s Kosovom, ni snimanje armijskih polozaja kod skopskog sela Rasce a jos manje analiza terena kod Ljubotena (istraga Haskog suda u vezi s optuzbama da je u policijskoj akciji proslog avgusta ubijeno 10 civila Albanaca - primjedba Z.B.). Nije bila potrebna ni prijetnja da ce pripadnici snaga bezbjednosti biti izvedeni pred Haski sud pa da shvatimo koliko je sati" s gorcinom komentarise provladina "Nova Makedonija".

Gledano iz drugog ugla, onog opozicionog, emocije u kombinaciji s razumom. "Utrinski vesnik" ce zapisati: "Cinjenica je da su Makedonci i Albanci najslabiji igraci na Balkanu u smislu logistike, "lobistike", infrastrukture pa i u smislu kulturnog i istorijskog kapitala. I jedna i druga drzava i nacija su mlade i relativno trosne; otuda i podlozne igrama i manipulacijama. No, to je istorija. Da se ne gubimo u lelekanju i paranoicnim konspirativnim igrama! Nas interes je mir i dalje jacanje kulturno heterogene drzave. Interes gradjana je osnovni drzavni interes. Ne moze biti makedonski interes da se 25% stanovnistva - albanska manjina - plasi snaga bezbjednosti". Zakljucuje "Utrinski".

Zagovornici ratne opcije i medju Makedoncima i medju Albancima racunali su s pobjedom. I jedne i druge neko je prekinuo usred nedovrsena posla. Stoga, ni jedni ni drugi amnestiju ne smatraju nuznoscu. Ne bar jos uvijek. Ni jedni ni drugi ne mogu se pomiriti sa saznanjem da im ne daju da zavrse ono sto su zapoceli. Bukvalno ih tjeraju na prastanje i zaborav. Da li su na to sposobni?

ZELJKO BAJIC