Solanina Jugoslavija

Unija Srbije i Crne Gore

Iz pregovora obavijenih krajnjom misterijom i nedoumicama jasno je da je postojećoj saveznoj državi odzvonilo, sve i da nema težnje za nezavisnošću u Podgorici. Aktualna vlast u Srbiji se daleko više povodi za interesima nego za emotivnim ili nekim imeprijalističkim razlozima poput onih iz protekle decenije. O ovim činjenicama Evropska unija mora ubuduće mnogo više povesti računa

AIM, Beograd,9.3.2002.

Poslije Jugoslavija Kralja Aleksandra, Maršala Tita i one - džepnog pakovanja, doduše - Slobodana Miloševića, na redu je četvrta Jugoslavija bivšeg generalnog sekretara NATO i aktualnog Visokog predstavnika Evropske unije Havijara Solane.

Poslije sastanka od 21. februara u Palati federacije u Beogradu nitko nije bio razgovorljiv - ni medijator, ni predsjednici savezne države i Crne Gore - Vojislav Koštunica i Milo Đukanović. Tek kada je sletio u Brisel, Solana je izjavio da je polovina marta krajnji rok o preuređenju odnosa između Srbije i Crne Gore i da je u Beogradu ostvaren "široki politički napredak".

A onda je - "nezvanično", "iz dobro obavještenih izvora", "iz krugova bliskih..." - počelo curiti na sve strane da je Solanin plan slijedeći: umjesto SR Jugoslavija nova država zvala bi se Unija Srbije i Crne Gore; ne bi postojao ni predsjednik Unije ni njen premijer; Ministarski bi savjet imao četiri zajednička ministrastva - obrane, vanjskih poslova (šef diplomacije rotirao bi se na svaku godinu), ekonomske integracije i unutrašnje trgovine; u Ujedinjenim nacijama ostala bi samo jedna stolica, ali bi bio ustanovljen paritet u međunarodnim organizacijama, financijskim institucijama i diplomatskim predstavništvima; i Srbija i Crna Gora imale bi odvojene carine, poreske sisteme i vanjsku politiku, ali bi ostalo solidarno servisiranje međunarodnih dugova, to jest ukoliko jedna republika ne bi platila svoje obaveze, to bi umjesto nje morala da uradi druga; Crna Gora bi mogla zadržati euro, a paralelno uvođenje dinara ostavljeno je otvorenim ,kao i pitanje Vojske - u igri su i posebne oružane snage i jedinstvene, ali da se se vojni rok služi u matičnoj republici; konačno, sve ovo bi poslije tri godine bilo na provjeri na referndumu.

Teški se uzdah oteo u Beogradu. Ako navedeno predstavlja maksimum kompromisa u maratonskom pregovaračkom procesu, javnost se opravdano upitala zašto se onda uopće i pregovaralo. Ispada da je nekoj vrsti forme zajedničke države žrtvovana njena suština, sve pod pretpostavkom da Srbija ima patološku potrebu da po svaku cijenu ostane sa Crnom Gorom. Ovo tim prije što se, opet neformalno, tvrdilo da je Đukanović imao Solanin plan sedam dana prije 21. februara, a da ga je vrh savezne države dobio na uvid na sam dan sastanka.

Ministar finansija u Vladi Srbije Božidar Đelić i guverner Narodne banke Jugoslavije Mlađan Dinkić, spadaju u one koji nisu mogi izdržati i prvi prokomentirali ove nezvanične informacije."Zajednička država Srbije i Crne Gore, oblikovana prema predlogu Havijera Solane, ličila bi na ekonomskog Frankeštajna jer je nemoguće garantovati jedninstveno tržište i slobodan protok roba i usluga bez jedinstvene carine. To bi, praktično, bio poligom za šverc", rekao je Đelić."Po svaku cenu, navodna država s dve valute, dva odvojena spoljnotrgovinska, poreska i carinska režima nema smisla ni za Srbiju ni za takvu državu", ustvrdio je Dinkić.

Ova dvojica ekonomista slažu se da su navedeni prijedlozi neprihvatljivi: "ili će se naći rešenje za jednu funkcionalnu federaciju - jedan carinski istem, jedna moneta, zajednički pritup Evropkoj uniji i postepenu harmonizaciju propisa - ili će to biti dve posebne zemlje u koje će se putovati bez viza, ali gde će se svaki kamion na granici ocariniti" (Đelić), odnosno "ili Solana treba da promeni pristup ili da Evropska unija promeni pregovarača" (Dinkić).

Ne treba posebno poznavati ovdašnji politički pejsaž pa da se ove izjave ne protumače kao stav Vlade Srbije. Sam premijer Zoran Đinđić obavjestio je javnost da su njegovi prioriteti jedinstveno unutrašnje tržište i carina, te da i Srbija ima pravo da uobliči i kao prijedlog podnese svoje viđenje budućih odnosa sa Crnom Gorom. No, tu se dolazi do kvadrature vladajuće koalicije, Demokratske opozicije Srbije (DOS).

Govoreći na Glavnom odboru Demokratke stranke Srbije (DSS) predsjednik ove partije i SR Jugoslavije Vojislav Koštunica rekao je da pola tekstova koji se odnose na pregovore sa Solanom "predstavlja čistu neistinu, dok je, recimo, trećina raspoloživog štiva predimenzionirana i ne sasvim dobronamerno protumačena". A onda je opalio po kritičarima iz DOS-a: da opstruiraju pregovore, da je crnogorku platformu o redefiniranju odnosa iz 1999. u tadašnjoj srpskoj opoziciji jednino negativno ocijenio DSS, "da su neki koji su u Crnoj Gori tražili utočište pred NATO bombama i Miloševićevim autokratskim merama", pomagali u kreiranju specifične ekonomske politike Crne Gore, "prisustvovali obredima kanonski nepriznate crkve", sada odjednom počeli postavljati pitanje da li je zajednica uopće potrebna.... Predsjednik SR Jugoslavije je istakao da riješenje o preuređenju odnosa treba biti postignuto do proljeća, potom pretočeno u novi savezni ustav kako bi uslijedili novi savezni izbori. Pored toga i prije toga, ukoliko bude pomaka u pregovorima, o usvojenim rješenjima izjasniće se sva tri parlamenta - savezni, srpski i crnogorski.

Koštunicine riječi izazvale su lavinu optužbi i kontraoptužbi. Njih su dalje razrađivali i ponavljali niži partijski ešaloni. A onda je sve - kako običaj to zahtijeva - gurnuto pd tepih. Iz Brisela je, naime, stigao aber da Evropska unija nije sačinila nikakav konkretan plan, već da je Solana samo samo iznio neke ideje za razmatranje, te da ono što novine pišu predstvalja samo puko nagadjanje.

Istovremeno, pregovarači i u Beogradu i u

Podgorici složili su se da do daljnjeg ne komentiraju tok pregovora i ponuđena riješenja. Zoran Lutovac, učesnik u razgovorima srpsko - crnogorskih eksperata i savjetnik predjednika Vlade Srbije, kaže da sve ono što se po medijima razglaba nema mnogo veze ni sa Solaninim autorskim tekstom objavljenim u podgoričkim "Vijestima" ni sa principima Evropske unije o efikasnosti i funkcionalnosti.

Pregovori se - dakle - nastavljaju. Obavijeni krajnjom misterijom i nedoumicama, bez detalja koje bi ovlašteni mogli staviti na uvid javnosti, ipak ostavljaju mjesto izvjesnim zaključcima. Prvi je - svakako - da je je aktualnoj, trećoj Jugoslaviji, odzvonilo. Ona je neprihvatljiva i samoj Srbiji, jer je zbog ustavnih rješenja neodrživa sve i da ne postoji težnja za nezavisnošću iz Poodgorice; nesklad između koalicinih partnera iz Socijalističke narodne partije (SNP) koja se zalaže za Jugoslaviju i DOS-a na saveznom nivou, najbolji su primjer. Drugo što je izvjesno, jeste to da se Srbija u cjelokupnim ovim pregovorima daleko više povodi za interesima nego za emotivnim ili nekim imeprijalističkim razlozima poput onih iz protekle decenije. I končano - da upravo o ovim činjenicama Evropska unija mora u budućnosti povesti mnogo više računa.

Filip Švarm (AIM)