Godine koje su pojele ljude

Deset godina od crnogorskog referenduma

Crna Gora je skupo platila zabludu stvaranjem zajednicke države sa Srbijom, a sada se suočava sa novim apsurdom: međunarodna zajednica joj ne dopušta da se demokratskim glasanjem oslobodi te države koja se potvrdila kao apsolutni promašaj

AIM Podgorica, 02.03.2002. godine

Izuzetno visokim procentom glasova (95,7) punoljetni građani Crne Gore i njena vlast odrekli su se prije deset godina vlastite države. Na ekspres organizovanom referendumu, održanom 1. marta 1992. godine, prinijeli su je na žrtvenik Slobodanu Miloševiću. Od tada pa do danas Crna Gora uzaludno pokušava da ispravi tu svoju veliku zabludu. Ironijom sudbine, upravo ovih dana dok traje suđenje Miloševiću, tvorcu SRJ, treba da padne odluka - ili će Crna Gora ici na novi referendum s ciljem da postane samostalna i medunarodno priznata država, ili će i dalje svoju sudbinu vezati sa Srbijom u donekle modifikovanoj državnoj zajednici.

No, vratimo se deceniju unazad. Pod pritiskom Slobodana Miloševica, tada već uveliko dokazanog promotora velikosrpske ratne politike crnogorska vlast je pristala da na ruševinama SFRJ Crna Gora i Srbija stvore novu, treću Jugoslaviju. Opomene procrnogorskih opozicionih stranaka (Liberalnog saveza i Socijaldemokratske partije), nezavisnih asocijacija i intelektualaca da je to projekat poništenja Crne Gore bile su uzalu: uz pomoć neviđene medijske kampanje i drugih vidova manipulisanja javnošću, dala se na pripremanje referenduma.

Bila je to serija očiglednih prevara, baš kao i sam referendum. Građani su prvo obmanuti konfuznim i sugestivno formulisanim referendumskim pitanjem, koje je bilo poznato tek sedam dana uoci održavanja referenduma. U tako kratkom roku morali su da se opredijele da li su zato da Crna Gora kao suverena republika nastavi da živi u Jugoslaviji zajedno sa Srbijom i ostalim republikama koje to žele?

Vlast, odnosno Demokratska partija socijalista, u posljednjem trenutku mijenja i Zakon o referendumu - minimum od trideset dana od završetka javne rasprave do referenduma skratila je na svega sedam! Umjesto javne rasprave, crnogorska policija je sprečavala održavanje tribina Udružene opozicije, grupe za pritisak zastrašivale su i ucjenjivale birače radnim mjestom, državni mediji su i bukvalno pozivali na linč opozicionih lidera...

Po svemu, bio je to ambijent u kojem nije bilo moguće organizovati demokratski referendum. Rat je plamtio u neposrednom okruženju, u njemu su učestvovali i brojni crnogorski građani, Crna Gora se nalazila pod okupacijom JNA, institucije crnogorske vlasti nisu imale gotovo nikakve ingerencije, bilo je to vrijeme kada su u Crnu Goru stizali veliki talasi izbjeglica, galopirajuća inflacija udružena sa socijalnom bijedom i opštim beznadem bili su glavna karakteristika crnogorske zbilje...

I sam referendum bio je neregularan. Na njemu je maltene glasao ko je htio, čak i oni koji nisu bili državljani i gradani Crne Gore. Glasali su i neupisani u biračke spiskove, izbjeglice, oficiri i njihove porodice koji su stigli u Crnu Goru tek koji mjesec ranije. Bio je to partijski, ili bolje reći, jednopartijski referendum jer je njegov tok i ishod mogla da kontroliše jedino Demokratska partija socijalista. Tada su registrovani mnogi kurioziteti, pa i ovaj: prema zvanično saopštenim rezultatima, računica pokazuje da je na jednom biralištu u Podgorici svaki birač obavio glasanje za jedan minut!

Protesti opozicije i prigovori na brojne nezakonitosti tokom glasanja nisu imale nikakav učinak. Bez ikakvog praktičnog uticaja ostao je i protest Međunarodne federacije za ljudska prava iz Pariza. Ona je ocijenila referendum neregularnim pošto su njime prekršene odredbe Deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija. Referendumsku odluku više niko nije mogao promijeniti. Ona je potvrdila ono što su željele i crnogorska i srpska vlast: sklepana je nova Jugoslavija od devet miliona stanovnika i to neregularnom odlukom četvrtine građana Crne Gore!

Bilans onog što je Crna Gora sve doživjela i preživjela do danas zbog državne zajednice sa Srbijom je, jednostavno rečeno, katastrofalan: međunarodna ekonomska i politička izolacija, privredne sancije od strane Srbije, politički, vojni i drugi pritisci zvaničnog Beograda, hiljade izbjeglica sa Kosova na kojem je Milošević bio otvorio novo ratno žarište, nipodašavanje crnogorske nacije, kulture, crkve...

Životareći u SRJ, Crna Gora je nepovratno izgubila u svakom pogledu deset kalendarskih i ko zna koliko godina zaostala za savremenim svijetom. Sada pokušava da se oslobodi teškog federalnog zagrljaja i, koliko-toliko, približi Evropi. Opet referendumom. Ali, kakva ironija sudbine - sada joj ta Evropa ne dopušta organizovanje referenduma. Visoki predstavnik Evropske unije Havijer Solana insistira na očuvanju srpsko-crnogorske države, navodno zbog stabilnosti u regionu. Crnogorski predsjednik Milo Dukanović već je nekoliko puta najavio da ce referendum biti održan najkasnije u maju ove godine. No, Evropska unija bi, radije, na njega stavila moratorijum u trajanju od tri godine. Tako će se, sasvim moguće, dogoditi još jedan paradoks: dok se u Hagu sudi Miloševiću i njegovoj politici, Evropska unija se trudi da sačuva njegovu tvorevinu. I, da sve bude zanimljivije: takav pristup Evropljana podržavaju u Crnoj Gori političke snage koje su do skora bile žestoki zagovornik >humanog preseljenja< i etnički čistih država. S druge strane, političke snage koje su tokom posljednje decenije podrđavale i borile se za uvođenje evropskih standarda u Crnu Goru sada su zatečene novim stavom Evropske unije.

No, bez obzira na te paradokse, kao i mnogo puta do sada međunarodna zajednica ima načina da postigne ono što je zacrtala i da pristisne Crnu GForu na opsatanak u zajednici sa Srbijom. Time bi se istorija ponavil kao farsa i kao tragedija.

Veseljko KOPRIVICA (AIM)