Ilegalna trgovina oružjem

General pred sudom

Kada se na optuženičkoj klupi zajedno nađu jedan general, dva policajca, obavještajac i trojica vozača, nije teško zaključiti da je ono što ih povezuje ilegalan transport oružja

AIM, Sarajevo, 27.02.2002. Rutinski pregled parkiranog kamiona sa bosanskohercegovačkim tablicama pred jednom gostionicom nedaleko od Peći, na Kosovu, koji je izvršila patrola KFOR-a polovinom prošle godine, rezultirao je otkrićem stotinjak automatskih pušaka, te ručnih bacača i municije, skrivenih ispod rezane građe.

Prije nego što su vojnici KFOR-a stigli da se "upoznaju" sa vozačima, ovi su netragom nestali. Kako identifikacija vlasnika kamiona nije predstavljala problem, jer je imao stvarne registarske tablice, na Interpolovoj potjernici našla su se imena Nijaza Živojevića i Fariza Lakovića, obojice iz bosanskog gradića Goražde. Uhapšeni su 21.09.2001. godine, a iza zatvorskih rešetaka se našao i Velid Hajdarević, službenik AID-a, tajne policije sa sjedištem u Sarajevu. Tri dana kasnije policiji se predao i četvrti osumnjičeni, Avdija Šabanović.

I dok hapšenje prve trojice nije izazvalo pretjeranu medijsku pažnju, činjenica da je četvrti pritvoreni, službenik AID-a ukazivala je na mogućnost da se radi o organizovanom lancu švercera oružja na višim nivoima. Ove špekulacije pokazale su se osnovanim jer je samo nekoliko dana kasnije, 25.09. 2001. godine uhapšen i dotadašnji načelnik Odjeljenja za kontradiverzionu zaštitu u MUP FBiH, Mirza Jamaković, te njegov potčinjeni, Adil Babić. Kako se radilo o visoko rangiranom policajcu, javnost je bila iznanađena činjenicom da se neko na takvoj poziciji našao s druge strane zakona.

Ključno pitanje koje se postavljalo u istrazi jeste - odakle je oružje? Očigledno, ne radi se o par pištolja i šaka municije, što se uvijek može naći na "crnom" tržištu u svakoj zemlji, već o klasičnom vojnom arsenalu, "neprikladnom" za nošenje ispod sakoa. Domaće vojne vlasti i SFOR ubrzo su potvrdili da iz vojnih magacina, koji su pod striktnim nadzorom ništa ne nedostaje, ali sve je ukazivalo da oružje nije bilo samo u tranzitu preko BiH, već da je iz ove zemlje i krenulo.

Ta pretpostavka se i potvrdila - prema nalazima istražitelja, švercovano oružje poticalo je iz tajnih skladišta u koja su okončanjem rata u BiH, u decembru 1995. godine, sve tri vojske pohranjivale dio svog arsenala, od pištolja do tenkova. Jednostavno, znalo se da dolaze NATO trupe i da će oružje kojim vojske raspolažu biti stavljeno pod njihov nadzor. Kako krhki mir nije ulijevao previše pouzdanja, sve vojske su, za svaki slučaj, dio naoružanja sakrile. Naredbe za ovakve radnje dolazile su, očito, iz vojnog i političkog vrha, a izvršioci naređenja bili su lokalni zapovjednici. Koliko je na ovaj način oružja "nestalo", te šta se u međuvremenu dešavalo sa njim niko sa sigurnošću ne može utvrditi. Gotovo svakog mjeseca SFOR pronađe po neko "zaboravljeno" skladište o čijem postojanju entitetske vojske "pojma nemaju" i iskreno se iznenade otkud arsenali na njihovoj teritoriji.

Očigledno, kako su prolazile godine, a mir u BiH postajao sve čvršći, odnosno mogućnost izbijanja novog rata sve manja, sakriveno oružje postajalo je "mrtvi kapital". Vjerovatno rukovođeni mišlju da je šteta da taj "kapital" propada po nekakvim šumama, poduzetni pojedinci, dobro upućeni u lokacije sakrivenog oružja, odlučili su da "daju svoj doprinos" demilitarizaciji BiH. Stara trgovačka izreka da "svaka roba ima svog kupca" pogotovu je važila za oružje. Izbijanje rata na Kosovu pokazalo se kao odlična prilika za zaradu. OVK je trebala oružje i bila spremna da ga dobro plati. Domaći "biznismeni" imali su traženu robu, a ni Kosovo nije bilo tako daleko pa je biznis mogao da krene.

Tako su u nekoliko navrata pošiljke oružja iz BiH dospijevale u ruke carinika, poput slučaja iz aprila 1999. godine, kada je italijanska policija, u kamionima koji su sa humanitarnom pomoći krenuli iz Sarajeva za Kosovo, via Italija, pronašla i automatsko oružje, zolje i ose. Međutim, uvijek bi se sve završavalo na zatvaranju sitnih "riba", vozača kamiona koji su imali nesreću da budu otkriveni.

U najnovijem "sarajevskom procesu" najpričljiviji su bili upravo vozači kamiona, koji su spremno priznali da su znali šta rade i da su to radili zbog para. Činjenica da su im se na optuženičkoj klupi pridružili visoki policijski funkcioner i general, pokazuje da ovog puta nisu pokupljeni samo piuni. Na kraju procesa pred Vrhovnim sudom FBiH u Sarajevu trebalo bi da se utvrdi i mnogo važnija stvar - da li su osumnjičeni general i visoki policijski funkcioner, sve to sami smislili i organizovali na svoju ruku, ili su bili samo jedna od karika u lancu koja je izvršavala naređenja pretpostavljenih. Ukoliko su tačne špekulacije da oni nisu bili mozak cijele operacije, onda je sve organizovano na najvišem političkom, vojnom i policijskom nivou. Logično pitanje koje slijedi jeste ko je i šta zna,o te šta je sve učinio u organizaciji ovog "posla". Naravno, u tom slučaju postavit će se i pitanje krivične i svake druge odgovornosti nalogodavaca, te ne manje bitno, gdje se nalazi i koliko još ima oružja širom BiH.

Kako stvari stoje, teško da je bilo moguće ovaj krijumičarski lanac organizovati bez podrške iz najviših krugova moći. Problem je što je u BiH u protekloj deceniji stvarna moć ležala u rukama ljudi iz sjene. Promjena vlasti na izborima u 2000. godini nije bitnije umanjila njihovu moć koja počiva na kontroli sivih novčanih tokova, čiji je jedan od izvora i ilegalna trgovina oružjem. Najviše rangirani među optuženim, sada su suočeni sa dilemom - preuzeti na sebe svu krivicu i zaštiti svoje bosove, nadajući se da će im to biti direktno ili indirektno kompenzirano, ili progovoriti i preuzeti rizik da dožive iznenadnu nesreću koja bi ih mogla koštati i života. Za šta će se opredijeliti, znaće se tek kada tužioci otkriju sve adute koje imaju u rukama. Ukoliko njihovi dokazi ne budu dovoljno kvalitetni, nije isključeno da se većina optuženih nađe na slobodi usljed "nedostatka dokaza", a šleperi sa oružjem iz BiH nastave krstariti širom Evrope, ili barem do prve ozbiljne carinske kontrole.

Tanja IVANOVA (AIM, Sarajevo)