RS i Hag: Zašto hapšenja nisu moguća

Oslabljena Ivanićeva vlada iz ugla Haga učinila je veoma malo, a iz sopstvenog ugla i prevše: stala je na stanovište da neće biti pokrovitelj skrivanja optuženika i da želi da te ljude vidi u Hagu, ali i da bi svaka njena radikalna akcija koja bi podrazumijevala hapšenje optuženika mogla da bude suviše rizična i neizvjesna

Banjaluka, 26.februar 2002. (AIM)

Eskalacija žestoke kampanje koja se već godinama vodi za ukidanje Republike Srpske, zatim ultimativne ustavne promjene u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, pa neviđen pritisak stranaca pod prijetnjom sankcijama na Banjaluku za izručenje optuženih u Hag i, na kraju, tek nešto više od 250 poreskih prijava za cijelu Repubiku Srpsku - svaka od ovih prostrijelnih rupa bila bi smrtonosna i na mnogo jačem organizmu od Republike Srpske. Sve četiri zajedno, međutim, bar na kratak rok, nisu smrtonosne iz prostog razloga što je organizam na koji djeluju već u tolikoj mjeri navikao na te prostrijelne rupe da su i one same postale dio tog organizma. Zato se za taj organizam sada može postaviti pitanje kako bi uopšte funkcionisao bez ucjena, pritisaka i nastavka neviđene pljačke iznutra, kako se jedino može tumačiti skandalozna činjenica o tako malom broju poreskih prijava.

RS, koja ni dana svoje desetogodišnje istorije, nije funkcionisala bez svega toga zato bi bila mnogo neotpornija na neku vrstu uvođenja normalnosti nego na nastavak pritisaka.

ZAŠTO JE IVANIĆ MRTAV HLADAN: Kako sve to konkretno izgleda, najbolje se vidi iz ponašanja Mladena Ivanića, premijera RS, tokom banjalučke posjete Karle del Ponte, na kojoj je glavni tužilac Haškog tribunala ultimativno zahtijevala izručenje optuženih. Dok se Del Ponte poslije sastanka pred novinarima svim silama trudila da ostavi utisak razljućene goropadi, koja će, ukoliko joj ne izruče optuženike, rasturiti cijelu RS, Ivaniću nije preostalo drugo nego da sve to plasira javnosti kao da su njih dvoje razgovarali o lijepom vremenu. Zato je kratko procijedio da njegova vlada ne zna gdje je Radovan Karadžić i da, ako neko ima podatke o tome, javi, pa će RS postupiti prema, prošle godine usvojenom, zakonu o saradnji sa Hagom.

Ruku na srce, Ivanić ništa drugo i nije mogao osim da emituje poruku kako valja ostati miran i kako je je sve to samo još jedan u nizu pritisaka pred kojim on, njegova vlada i RS imaju samo jedan zadatak - da ih prežive. Nekoliko stvari koje je RS po tom pitanju preduzela, za veoma kratko vrijeme iscrpile su arsenal njenih mogućnosti. Usvojen je zakon o Hagu, poslan je poziv optuženim da se predaju u roku od mjesec dana, upućena je javna poruka Beogradu da Banjaluci pošalje građane RS koje traži haški Tribunal i koji su svoje utočište našli u Srbiji.

Oslabljena Ivanićeva vlada tako je iz ugla Haga učinila veoma malo, a iz sopstvenog ugla i prevše: stala je na stanovište da neće biti pokrovitelj skrivanja optuženika i da želi da te ljude vidi u Hagu, ali i da bi svaka njena radikalna akcija koja bi podrazumijevala hapšenje optuženika mogla da bude suviše rizična i neizvjesna. Stvar je u tome da je ta vlada mnogo više trpjela tragičan učinak svih svojih prethodnika - od nacionalističkih vlada pod kontrolom SDS do reformističke Milorada Dodika - nego št je bila u stanju da taj katastrofalni učinak koriguje. Jer, RS se posljednjih mjeseci više nego ikada suočila sa katastrofalnim učinkom svih kampanja koje se vode protiv nje, svih katastrofalnih politika koje je sama vodila, svih unutrašnjih pljački koje su sahranjivale njenu ekonomiju - da bi svaki snažan potez državnog aparata, dakle, ne samo onaj koji bi se ticao akcije hapšenja optuženika, mogao da dovede do njenog konačnog urušavanja.

Politička jednačina RS pred Hagom zato je bolno tragična: ona je sada u situaciji pretučenog koji se sklupčao na zemlji i sakrio glavu u šake, dok ga ostali šutiraju i gaze. Ona se na takvu vrstu udaraca već toliko navikla da joj se, dok drži tu svoju glavu u šakama, učinilo da bi se pod tim uslovima čak moglo i preživjeti. Šta bi u takvoj situacji bilo najpogrešnije? Naravno, da ustane i pokuša da zada neki udarac ili, izlazeći iz jezika metafore, da krene u hapšenje optuženika, da uđe u radikalnu političku reformu koja bi imala snagu šok-terapije ili da kupi dovoljno policijskih lisica za sve svoje zaboravne poreske obveznike. Nema toga, to se ne radi u situaciji kada je jednom organizmu važno samo da kuca srce, dok sve ostalo, pa čak i izbjegavanje međunarodnih sankcija, koliko god to apsurdno zvučalo, ima značenje hljeba preko pogače.

ŠTA JE PREOSTALO IVANIĆU: Zato RS neće hapsiti svoje haške optuženike, možda će se tek pokoji predati u aranžmanu vlade jer mu je dodijalo skrivanje i jer porodica nema od čega da mu živi. Možda će Beograd, koji nije u tako bezizlaznoj situaciji kao Banjaluka, učiniti nešto za RS i do 31. marta u zamjenu za američku pomoć predati nešto svojih optuženika, među kojima bi se mogao naći i poneki iz RS. Drugim riječima, Mladenu Ivaniću ostalo je da gleda u nebo, i to ne samo po pitanju Haga već i mnogih drugih stvari koje guše njegovu vladu i njene građane.

Na skolastičkom nivou, dakle, u razgovoru koji se kreće u domenu principa i definicija, haški optuženici jesu problem Ivanića i njegove vlade. Na faktičkom nivou, međutim, prekasno je za primjenu skolastičkih principa. Haški optuženici ili će početi da se predaju, ili će ih hapsiti strane trupe, ili će, na kraju, umirati prirodnom smrću i tako jedog dana rješavati vitalna pitanja RS, ako još nešto pod tim imenom bude postojalo. Tek, ni u čemu od svega toga niti će moći mnogo da im pomogne Ivanić niti obamrlo društvo u RS. Oni više nisu u situaciji da rješavaju probleme, već da ih trpe i tako izguraju dok se ne umore oni koji ih šutiraju i spolja i iznutra.

Haška priča u RS prvo je bila priča o neshvatanju, potom priča o nepreduzimanju, a danas je samo priča o trpljenju.

Željko Cvijanović (AIM)