Opet zabrane na Hrvatskoj televiziji

Aim, Zagreb, 22.2.2002.

U ponedjeljak navečer, u terminu kada na Prvom programu Hrvatske televizije ide Latinica, umjesto uobičajene špice pojavio se tužni lik spikera Marija Anduša. Cijela njegova fizionomija dala je naslutiti da se čovjek sprema pročitati vijest o tomu da je umro drug Tito. Realisti se, međutim, nisu dali zavarati: Anduš je, umjesto pripadajuće crnine, bio obučen u neko plavkasto odijelo, prikladnije za čitanje objave o kakvoj tužnjikavoj farsi, nego o istinskoj nacionalnoj tragediji. A čak ni Maršal ne može umrijeti dva puta, pa je bilo jasno da će uslijediti neka manje šokantna ali ipak neugodna vijest.

Tako je i bilo. Mario Anduš ušao je u povijest Hrvatske televizije kao prvi čovjek koji je, u posttuđmanovskom razdoblju, pročitao obrazloženje o zabrani jedne emisije. Tema je bila "Treba li Hrvatskoj zakon o deustašizaciji". Latinica je, po njegovim riječima, skinuta s programa "zbog neprofesionalnosti nekih priloga". Odluku o zabrani donijela je nova glavna urednica Hrvatske televizije, Jasna Ulaga Valić - žena koja je na nacionalnu dalekovidnicu napokon trebala donijeti punu slobodu, programska osvježenja i skidanje svih tabua. Umjesto Latinice, koja je zadovoljavala manje-više sve te kriterije, pušten je američki akcioni film "Grimizna plima".

Nepuna tri sata kasnije, u zadnjoj informativnoj emisiji "Odjeci dana" , voditelj je pročitao da je razlog zabrane bio prilog Elizabete Penić pod nazivom "Croatien lager". U njemu se opisuje sudbina Bjanke Auslender, hrvatske Židovke koja je, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, bila internirana u logore u Đakovu i na Rabu. Nakon što je ispričala njenu životnu priču - 41 član njene obitelji izgubio je život u ustaškim i nacističkim logorima - ona je dala i svoj komentar. "Nakon Auschwitza, više nije moguća poezija, pomislili su neki. Većina je bila čvrsto uvjerena da se takvo povijesno zlo više ne može ponoviti. Bila je to zabluda. Šest desetljeća poslije, zloglasni Tuđmanov režim pokazao je da se u bespućima povijesne zbiljnosti koncentracijski logori mnogima još uvijek doimlju kao ljupko rješenje manjinskog pitanja". Rečenica koja je bila razlog cenzure otišla je, dakle, u eter već iste večeri a emisija je ostala u bunkeru...

Ova mala nelogičnost otkrila je ono što je ionako bilo jasno. Da su razlozi zabrane bili znatno složeniji. Kako je skidanje Latinice s programa (riječ je o, nakon tv Dnevnika, najgledanijoj emisiji nacionalne tv-kuće) idućih dana bila jedna od glavnih tema gotovo svih hrvatskih novina, pokazalo se da ih je i više no što bi, unaprijed, mogli pretpostaviti i najlucidniji analitičari.

Kao prvo, u javnim ispovijedima tv djelatnika, pokazalo se da Latinica o "deustašizaciji" vrlo neugodno koincidira sa suđenjem Slobodanu Miloševiću. U prilogu Elizabete Penić bila je jasno naznačena analogija Tuđmanova režima s ustaškim prethodnicima. No, ta je analogija do kraja izvedena i završena u prilogu Ljubice Letinić, "Mi nismo anđeli". U tom prilogu govori režiser Lordan Zafranović, koji danas živi u Pragu. On je u nacionalističkim krugovima postao persona non grata još za vrijeme socijalizma, nakon filma "Okupacija u 26 slika", u kojemu je prikazan i glasoviti prizor ustaškog pokolja u jednom autobusu, u okolici Dubrovnika, za vrijeme Drugoga svetskog rata. Zafranović, inače opsjednut razmišljanjima o zločinima, posebno onima koje je počinio ustaški pokret, u tom je prilogu ispričao kako je snimljen njegov film Testament, koji je 1991. završio u bunkeru, nakon čega je Zafranović otišao u emigraciju. "Pronalazeći dokumente iz NDH u vrijeme kada sam, 90-e, to montirao, kad je već nova garnitura bila na vlasti, prepoznavao sam elemente koji su se događali paralelno u životu, dakle gotovo po istom scenariju su se dešavale iste stvari 1941. i u ovoj stvarnosti u kojoj sam živio."

Novinarka Letinić opisuje kako je film završio u sefu HTV-a, gdje i danas skuplja prašinu, navodeći elemente koji su Zafranovića naveli na razmišljanje o sličnosti Tuđmanova i Pavelićeva režeima. "U Hrvatskoj se" kaže ona, "devedesetih uspostavlja čvrst kult sličnosti. Opet se ističe kako je hrvatski jezik poseban jezik koji ne nalikuje ni jednom drugom živućem jeziku. Opet se uspostavlja UNS. Opet se formiraju županije. Opet se plaća u kunama. Opet je sva politička moć koncentrirana u rukama jednog čovjeka, kojemu Sabor služi za ukras. Hrvatske bojišnice brane satnije, zdrugovi, pukovnije i bojne. Uskrsli su Jure Francetić i Rafael vitez Boban. Poglavnik je opet među nama. Redovi i veleredi krase prsa hrvatskih muževa. Po uzoru na Glavno ravnateljstvo za promidžbu, cenzura postaje mjera dobra i zla. To je država reda, rada i stege".

Nekim urednicima, to je bilo dovoljno za zaključak kako bi takva emisija zgodno poslužila Miloševićevoj obrani, koja - između ostalog - cilja na dokazivanje Tuđmanove odgovornosti za izbijanje rata u Hrvatskoj, između ostalog i zbog svjesnog podjarivanja međunacionalne mržnje, kojoj je pogodovala očita ikonografska sličnost Tuđmanova i Pavelićeva režima. No, te teze glavna urednica, Jasna Ulaga Valić, nije iznijela kao ključne. Po njoj, prilog Elizabete Penić mogao je uzrokovati tužbe hrvatske vlade, Hrvatske vojske i Ministarstva obrane, pa se ona - jer Denis Latin nije htio doći da skrati emisiju - poslužila zabranom. Ulaga Valić tvrdi kako nema znanstvenih dokaza da su u Hercegovini postojali hrvatski logori za Bošnjake. Profesionalno je, smatra ona, nedopustivo da u tekst jedne reportaže uđe i novinarski komentar u kojemu se eksplicitno iznose politički stavovi novinara. Elizabeta Penić na to je uzvratila kako ocjene režima koji je osnivao logore ne pripadaju sferi eksplicitnih političkih ocjena, već je riječ o civilizacijskim vrijednostima. Dio novinskih komentatora Ulagu Valić upozorio je, kad je već spomenula znanstvene potvrde, na radove Ive Banca i Ozrena Žuneca, dok su je manje zahtjevni upozorili na činjenicu da su o postojanju logora masovno izvještavale i hrvatske novine, neke prije, neke kasnije...

Četvrta okolnost koja je pridonijela zabrani emisije, unutarnje su prilike na Hrvatskoj televiziji. Jasna Ulaga Valić izabrana je prošli mjesec za glavnu urednicu Hrvatske televizije, prvu u deset godina koja ne dolazi iz HDZ-ove orbite. Dio javnosti u nju je polagao velike nade, dijelom baš i zato što dosad nije bila nikome poznata. Nakon zabrane, učinilo se da će nova, nehadezeovska urednica zdušnije braniti Tuđmanov režim, no što je to činila donedavna vršiteljica dužnosti glavne urednice, Marija Nemčić. No, moguće je čuti i dodatno objašnjenje. Po njemu je urednik Zabavnog programa Velimir Đuretić Jasnu Ulagu Valić, tijekom ponedjeljka popodne, obavijestio o "spornim" momentima, zastrašio ju je mogućnostima tužbe, i sugerirao zabranu, što je ona i učinila. Taj je potez, navodno, bio isplaniran kako bi se nova urednica kompromitirala već na prvom koraku, čime bi bila spriječena reforma nacionalne tv - kuće, na koju Ulaga Valić kani izvršiti veliku kadrovsku premetaljku. No, bez obzira na to je li ona bila izmanipulirana ili je ipak autonomno donijela odluku, ona je za nju odgovorna jer kao glavna urednica nema pravo na izgovore te vrste. Ona je, da upotrijebimo sintagmu koja se u zadnje vrijeme često koristi, "znala ili je morala znati" što radi i kakve će biti posljedice njene odluke.

Reakcije javnosti, osim što su bile podijeljene, bile su i zaprepašćujuće. Oni od kojih bi se moglo očekivati da brane zabranu emisije - desničari koji su u njoj sudjelovali - založili su se za njeno objavljivanje. Đuro Perica, stari hadezeovac, smatra da prilozi kipte mržnjom protiv Hrvatske i da su glupi, pa bi ih, baš zato, trebalo prikazati javnosti. Za objavu je bio i Bosiljko Mišetić koji se svojedobno proslavio izjavom kako bi hrvatsku djecu od osnovne škole trebalo odgajati da mrze Srbe.

Neke perjanice demokracije založile su se, međutim, za zabranu. Komentatorica Jutarnjeg lista Sanja Modrić ispisala je panegirik većem dijelu emisije, ustala u obranu većine teza iz priloga Elizabete Penić i Ljubice Letinić, da bi na kraju teksta zaključila kako je zabrana bila jedino pametno rješenje - jer su tvrdnje Elizabete Penić navodno, bile profesionalno nedopustive. Predsjednik Društva novinara Dragutin Lučić u utorak je dao izjavu da je emisiju, iz profesionalnih razloga, trebalo zabraniti, a u četvrtak, da ju iz profesionalnih razloga nije trebalo zabraniti. Kojem Lučiću treba vjerovati, nije jasno bez vještačenja. Veći dio novinara, boraca za ljudska prava pa čak i neke međunarodne organizacije, uspele su se na zadnje noge, jer je, najprije zabrana a potom i dio reakcija na nju, doista bio skandalozan...

Niti jedan novinar, primjerice, nije se pobunio protiv otvorenog veličanja ustaštva, koje su u emisiji zagovarali pojedini gosti. Bez obzira na to kako je došlo do ove zabrane, jasno je da nikako ne može biti slučajno da je razlog zabrane bilo osuđivanje Tuđmanova režima, te povlačenje stanovitih paralela između njegova i Pavelićeva režima. Tuđman je umro, ali proces detuđmanizacije ne samo da nije otpočeo, nego očito ne može niti otpočeti. Za raspravu o ustaštvu i ustaškom pokretu - točnije, o njegovu naslijeđu u današnjici - također nije vrijeme. Ustaški pokret nije živ, on nema službene nasljednike, kao takav nije niti posebno opasan, ali kada se dirne u njegovu bit, ili njegove emanacije u današnjici, nastaje takva dreka da je očito kako će dublju analizu tog fenomena morati dati psiholozi.

Ne treba, pak, biti poseban psiholog pa zaključiti kako će nakon ove zabrane na Hrvatskoj televiziji opet zavladati najgora autocenzura. Denis Latin praktički je najsamostalnija osoba u toj kući, on je mezimac publike i uprave, a opet je bio zabranjen. Nakon toga, manje utjecajni novinari svakako će začepiti gubec i pažljivo razmišljati kako da izbjegnu i najmanju pogrešku. Unatoč tomu što će, kako doznajemo, sporna Latinica ipak biti emitirana. Kada, i u kojoj formi, još nije poznato.

Boris Rašeta