Vrijeme za one koji nisu "uflekali salvete"

Intervju sa profesorom Zdravkom Grebom

AIM, Sarajevo, 18.02.2002. Sarajevski profesor Zdravko Grebo, po svemu sudeći, na oktobarske izbore neće izaći kao kandidat, niti samostalno, niti kao vođa neke političke partije, iako je nedavno izazvao veliko interesovanje izjavom da će formirati vlastitu partiju.

Kako će se izbori u BiH, sada je sasvim izvjesno, održati 5. oktobra, i kako se polako primiče rok za prijavu partija i koalicija, AIM-ov novinar je, ipak, razgovarao sa dr. Grebom, nezavisnim intelektualcem, prisutnim u javnosti, tu negdje blizu političke scene, nekada sa više, a nekada sa manje uticaja.

AIM: Dakle, da li, ipak, osnivate političku partiju ili ne?

GREBO: Nikada ne reci nikada, ali vjerovatnije je da neću nego da hoću. Ja sam kriv za nepreciznost te izjave. To sam rekao u jednom drugom intervjuu, ali sam htio kazati nešto drugo - da je zaista vrijeme za angažman, da se nagomilala neka količina energije u cijeloj BiH koja traži jasno očitovanje ljudi. Pozicija onog što moje kolege govore - govorim o onima koji govore, a većina ih ne govori, sjedi išuti u svojoj kuli od slonovače - jeste čuvanje pozicije nezavisnog intelektualca, što jeste nešto bolje nego ništa, ali ne obavezuje. Druga mogućnost koju sam također prošao, jeste angažman u takozvanim nevladinim organizacijama, bilo da se radi o ljudskim pravima, ravnopravnosti polova i slično. No, smatram da je došlo vrijeme da se čovjek mora suočiti sa odgovornošću, jer ako radite u tom nevladinom sektoru - iako i to može biti prodavanje šarene laže da bi se dobili razni fondovi - tu nikada ne preuzimate pravi rizik. Stoga sam mislio da je prava odgovornost, mada politika nije baš najprijatnije zanimanje, da se čovjek direktno politički angažuje, ali to onda znači "ko koga" - udr'i po nogama", pa ko pobijedi taj i pobjeđuje. Naravno, dobijete i sami udarce u toj borbi, ali mislim da je količina političkih potreba, i socijalnih i kulturnih, velika. Živimo, zaista, u apsolutno teškim vremenima, ogroman broj ljudi u cijeloj BiH živi na ivici bijede, institucije ne funkcionišu, Parlament i Vlada također, sudstvo, obrazovni sistem je na prilično niskom nivou i prema tome politička borba jeste nužna. Međutim, ovo je predug uvod za jedno sasvim konkretno pitanje, a da li ovo znači da baš JA moram osnovati i baš SVOJU političku partiju. nadam se da će ljudi znati pročitati ovaj dio mog odgovora tačno. Suviše je velika koncentracija narcisoidnih tipova u političoj eliti u BiH, i prema tome, kada ja kažem da ću ja osnovati svoju političku partiju, to znači da sebe smatram nacionalnom vrijednošću i tako dalje. No, ja jesam spreman da prihvatim politički angažman. Uostalom, učestvovao sam dva puta na izborima, jednom sa Združenom listom (1996.) kao posljednji na listi i to namjerno, i drugi put kao nezavisni kandidat (1998.). Prema tome, politički angažman znam i hoću, ali hoću li osnovati političku partiju zavisi od mnogih stvari. Budući da se dugo motam po političkoj sceni i okolo, k' o mačak oko vruće kaše, za mene biti član neke stranke ili član užeg rukovodstva ili, ne daj Bože, lider jedne političke partije, znači hiljadu stvari koje ne spadaju ni u stvar političke strategije, ni morala. To su fondovi, infrastuktura, ljudi na terenu, prostorije i to je ozbiljan posao i, u krajnjoj liniji, sve dok ne budem siguran, mada i sada znam neke ljude sa kojima bih rado podijelio tu političu borbu, pomalo je neodgovrno pozivati ljude u takvu akciju ako nemate obezbjeđene pare, prostorije, automobile. Nije dovoljno biti lijep i pametan i sjediti u televizijskom studiju i s vremena na vrijeme nešto reći, nego ako hoćete da se bavite politikom, onda valja doslovno svojom vlastitom nogom stupiti na svaki pedalj ove zemlje i ljudima lično objašnjavati. To je suviše ozbiljan posao da bi mu se pristupilo neozbiljno.

AIM: Da li je onda neka od postojećih političkih partija taj okvir kom biste se pridružili? Svojevremeno ste bili aktivno uključeni u prvi krug pregovora o ujedinjavanju bivše Unije bosanskohercegovačkih socijaldemokrata i ondašnjeg SDP BiH koji su tada propali.

GREBO: I to je jedno neprijatno podsjećanje. Tada smo se, ja i još nekoliko ljudi, stvarno trudili da, u ono sada već davno vrijeme - jer je ovdje sve brza proizvodnja istorije pa su godine nevažne - doprinesemo samo njihovom ujedinjavanju. I ako ćete se sjetiti, a ja se sjećam jer moja angažovanja uvijek ostave neki ožiljak i u mozgu i u srcu, kao što sam se teško rastajao sa Savezom komunista ili oni sa mnom na famoznim kongresima kada su me izbacili iz svega toga, na naše zaista iskrene želje da se stvori taj lijevi blok, gdje sam ja zaista bio bez ikakve "hile" (podvale, pojašnjava Grebo ovaj termin, uz opasku da je Mostarac) pojavili su se komentari da smo Željko Ivanković, Vehid Šehić i još neki ljudi, tu neki manipulanti, da nešto čudno hoćemo i tada je taj pokušaj propao. Nakon toga je došlo do ujedinjenja. Dakle, očito kada su oni odlučili i kada su se vjerovatno namirili, i u funkcijama i u svemu drugom, onda su se ujedinili. Čovjek ima neku granicu moralnog samopoštovanja. No, i tada sam navijao, i sada navijam za ove koji su bili opozicija, a sada su vlast. Odnosno, najbliži sam toj opciji, ali neke stvari ne želim da zaboravim, oprostim. Mislim da možda nije lijepo što ću to reći, ali je poprilično mršav bilans novih vlasti dokaz da sam ipak bio u pravu, jer je čak i ta novostvorena partija, pa i ta novostvorena Alijansa, ljudima je davala nadu. Niže se nije moglo propadati, a i međunarodna zajednica je dobro stala iza tih promjena, međutim nismo baš bili svjedoci nekih radikalnih poteza. Prema tome, u načelu nisam spreman da se pridružim niti jednoj od postojećih političkih opcija. Naravno, ove koje spadaju u nacionalne, narodne, nisu nikada ni bile moj izbor, cijela folklorna grupa malih partija koje se tu nešto motaju i koje postoje zbog toga da bi njihovi lideri mogli dati izjave na konferencijama za štampu, također nisu moj izbor jer ja to mogu i bez njih. A treći, ovaj veliki blok, još uvijek nije zadobio moje simpatije, a ni ja njihove. Dakle, taj brak iz računa me ne zanima, a ljubavi još nema.

AIM: Koji su to najveći propusti novih ili aktuelnih vlasti?

GREBO: Nije lijepo komentarisati takve stvari - poslije vas stalno pitaju da pojašnjavate ono što ste rekli. No, opet nije teško "sa mindera" komentarisati propuste vlasti, uvijek ima ona: uhvati se sam, uradi sam nešto. Ipak, sa jednom određenom ogradom, jer znam da svako ko nešto radi u BiH, ko nešto pokušava, nije mu lako, međutim, ponovo, i kao obični građanin Zdravko Grebo, da ste me sreli na ulici i da pravite anketu, ja bih rekao da je osnovni propust, da ne idemo u detalje - nedostatak hrabrosti. Znam da je teško preko noći mijenjati navike, preko noći mijenjati pozicije stvorene tokom deset godina moći i uticaja, novca, mafija ako hoćete, ali to je rizik i taj rizik se morao preuzeti. Nova vlast je došla na krilima obećanja da će vrlo rigorozno i bez obzira progoniti korupciju, mito, profitere i tako dalje, a bojim se da to nije učinila. Drugo, obećala je da će, koliko to bude moguće, promijeniti karastrofalnu socijalnu situaciju - obnoviti proizvodnju, otvoriti nova radna mjesta i otvoriti šanse da se poštenim radom, bez donacija ili milostinje, može živjeti I, da ne govorim o tome čemu ova vlast nije kriva, a to je nepovratak ili vrlo spor povratak na mjesto porijekla, i čitav niz drugih stvari. Ponovo uz ogradu, da sam ja neko na pet minuta - da li bih mogao promjeniti svijet - ne znam, vjerovatno nije lako, dajem svima svaki kredit, ali da su mogli više - jesu. I, kada bih mogao sumirati, to bi bio nedostatatak kuraži i poneko taktiziranje sa onim snagama, sa onim centrima moći za koje su obećali da će ih razvlastiti čim dođu na vlast. To nisu uradili.

AIM: Mislite li da su imali vremena za to, naime, oni stalno ističu vrijeme, kratkoću mandata kao otežavajući faktor?

GREBO: Nema tu vremena, to je igra oko principa. Naravno, da za velike strukturalne promjene treba vremena, ali oni, također, za ovu vrstu promjena u kojoj neko kaže 'mi imamo viziju, za tu viziju imamo program, a za program nam trebaju ovakvi i ovakvi ljudi' jer svako zna nešto - neko telekomunikacije, neko saobraćaj, neko teatar, a neko univerzitet.. Ja bih išao čak tako daleko da, bez obzira na partijsku pripadnost, postavite ljude koji znaju posao i to može da se uradi, ne treba za to hiljadu godina, može da se uradi preko noći, samo ako hoćete.

AIM: Kako komentirate aktuelni proces oko ustavnih promjena u BiH, usaglašavanje entitetskih ustava u skladu sa odlukom Ustavnog suda BiH?

GREBO: Teško je to pitanje, to usaglašavanje, i bio bih najsretniji da to pitanje nikada nije ni otvoreno, da je BiH jedna normalna demokratska država. Međutim, mi o tome pričamo nakon dva veoma bolna isklustva: prvo je rat i, eto, nedavno smo slavili sedan godina Daytonskog sporazuma i stvari se i u tim godinama tog takozvanog mira u kome se bar ne ubijamo, nisu značajno promijenile; a druga stvar jeste da kada je krenuo ovaj proces, da je koincidirao sa još jednim bolnim procesom koji je pridodao na težini zadatka koji treba riješiti, a to je popularno nazvani "proces tranzicije" i promjene jednog sistema drugim drugim - vlasničkim sistemom, višepartijskim, apsolutno drugim konceptom organizacije države. Da sad ne vrludam, mislim da taj oproces treba završiti, da polazna osnova - iako ja nikada nisam bio zaljubljen u pojam konstitutivnost naroda ali to jeste stanje u ovoj zemlji, da tri etničke grupe koje jesu konstitutivne ali pri tome zaboravljamo nacionalne manjine - da se ta odluka konstitutivnosti sva tri naroda na cijelom teritoriju BiH provede sa svim konsekvencama. Ali, mislim da je to tek polukorak, i jednog dana će, nadam se, biti mnogo važnije da li sam ja bogat ili siromašan, mlad ili star, muško ili žensko, dakle cijeli niz drugih denominacija koje u drugim zemljama predstavljaju osnov za formiranje političkog spektra. Za sada, ovo je naša realnost koju je rat samo produbio i izoštrio i o etničkom principu se mora voditi računa, iako ja nisam sretan zbog toga i za to nikada nisam glasao, ni u najtežim vremenima. Ali, na semaforu se pokažu rezultati i jednostavno znamo s čim živimo. No, moja tiha nada, ne poništavajući legitimnost i tog interesa da i nacionalno i religiozno, pa pomalo i regionalno bude prisutno na sceni, jeste da možda na sljedećim izborima, ne dovodeći u pitanje da ti interesi moraju biti zagarontavani, jednostavno, u te organe za koje ćemo imati šansu da glasamo sad na izborima, zaista izaberemo nove ljude. Oni mogu ostati iz istih političkih partija, ali sa novim političkim mentalitetom, novom političkom kulturom, ljude koji će reći: 'da, meni je stalo do mojih jezičkih ili religijskih, obrazovnih, medijskih prava, ali mi moramo sarađivati. Ne moramo više nikada lagati da se volimo, ako je to bila laž, možda se ne volimo, možda je to i tada bila laž, ali ono čega moramo biti svjesni jeste da činjenica da to ne znači nipošto da jedni druge treba da ubijamo i drugo - da ovu zemlju treba da dijelimo, jer ona pripada svim njenim stanovnicima, a ako baš nikako ne možemo živjeti zajedno, onda barem možemo živjeti jedni pored drugih, podrazumijevajući da postoji čitav niz vaznijih poslova, prvenstveno ekonomija, socijalna sigurnost, zdravstvo, školstvo. čitav niz poslova koji baš i nemaju nikakve veze s tim jesam li ja Bošnjak ili Hrvat. Mislim da bi ustavne promjene trebale krenuti u tom pravcu. Ja se nadam da će se stvari kretati u pravom smjeru - da dobijemo novu vrstu političara. Jednostavno, i u tom da se vratim na početak, u tom kontekstu sebe smatram čovjekom koji je malo prešao svoj zenit - meni je 55 godina. Dakle, novi ljudi sa novom energijom, novom snagom, bez balasta jer svako ko se tu petljao, ostavio je neku fleku na salveti. Dakle novi ljudi, mladi, kompetentni, pametni i zato što i po definiciji njima pripada budućnost, i profesionalna i biološka. Mladi da bi bili uprljani političkim skandalima iz prošlosti, a imalju motiv, i lični i profesionalni.

AIM: A ako već ne napravite partiju, hoćete li i dalje ostati, uslovno kazano, "neka referentna tačka"?

GREBO: Naravno da hoću, ali da vam kažem, kada bi se našla neka kritična masa mladih obrazovanih neukaljanih, ja bih - nije ovo poza - ne bi bilo sretnijeg čovjeka i ja bih bio spreman da budem tu negdje, okolo, iza. Kada imate neku mladost oko sebe, koja je sama po sebi čista, pametna, i ako možete da im pomognete, u tome vidim i smisao svog života i karijere, do onog trenutka "kada budem mrtav i beo".

Rubina ČENGIĆ (AIM, Sarajevo)