Vukovar: Nacionalne podjele počinju u vrtiću

Aim, Zagreb, 18.2.2002.

Od kad je krajem siječnja otvoren obnovljeni vukovarski vrtić Centar, 150 tamošnjih mališana svakog jutra prođu kroz ulazna vrata i nakon samo nekoliko zajedničkih koraka, podijele se u dvije skupine, da bi svaka krenula svojim putem. Mali Hrvati odvojit će se u lijevo krilo zgrade, mali Srbi u desno. Slično će se podijeliti i njihove odgajateljice, kao i njihove ravnateljice. U vrtiću je samo zajednički ulaz i zajednički krov, sve je ostalo strogo podijeljeno, kao što je i sve drugo strogo podijeljeno u tom gradu. U Vukovaru se točno zna koji je kafić srpski, a koji hrvatski, koju prodavaonicu mješovite robe drži Hrvat, a koju Srbin; zna se tko sluša Radio Dunav, a tko Hrvatski radio Vukovar, zna se da su u osnovnim školama razredi odvojeni na srpske i hrvatske, zna se tko pozdravlja s "čao", a tko s "bog".

Toj dubokoj vukovarskoj podjeli sada se pridružio i vrtić Centar, pa ne dođe li do ukidanja dječjeg odjela Vukovarske bolnice, o čemu se posljednjih dana, vezano uz reformu zdravstva, podosta priča, ostaje još jedino da se podjeli i tamošnje rodilište, kako se Hrvati i Srbi i prilikom dolaska na svijet ne bi susretali u istim prostorijama.

No, ni činjenica da vukovarski mališani hrvatske i srpske nacionalnosti pohađaju vrtić po istim krovom, bez obzira što su u njemu strogo odijeljeni i što nemaju mogućnost nikakvog kontakta i komunikacije, ne prolazi bez potresa. Dio roditelja hrvatske djece potpisao je peticiju, a najavljuje i prosvjede pred vrtićem, ne udovolji li se njihovim zahtjevima. Konfuzna po sadržaju i kontroverzna po zahtjevima, peticija traži da se u cijelom vrtiću radi na osnovu hrvatskog programa i da se govori hrvatskim jezikom, dok dio roditelje ni po koju cijenu ne želi da njihova djeca idu u isti vrtić kojeg pohađaju i mali Srbi. Vukovar se tako našao na pragu sjevernoirske realnosti, gdje se vjerski animozitet tragično prelama na leđima djece.

Predsjednik lokalne Hrvatske stranke prava demonstrativno je ispisao svoje dijete iz vrtića, a u znak prosvjeda što lokalna vlast tolerira takvo stanje, dao je i ostavku na mjesto člana gradskog vijeća. Dio roditelja najavio je slične poteze, no za sada djecu tek ne dovode u vrtić, ali ih još nisu i ispisali.

• Ne postoji nikakav "srpski program" u vrtiću. Radi se o jednom programu, hrvatskom programu, a razlika je samo utoliko što mi govorimo na srpskom jeziku. S tim da djeca obavezno, svakodnevno u grupi govore hrvatski jezik dva sata. Takvu je suglasnost dalo Ministarstvo prosvjete i mi ga imamo uz našu registraciju. To je za nas zakon - kaže ravnateljica srpskog dijela vrtića, Slavka Lončar.

Isto tvrdi i Hilda Marija Devčić, ravnateljica hrvatskog dijela vrtića, napominjući, kao da se unaprijed ispričava, kako su djeca posve odvojena i kako nemaju mogućnost nikakvog zajedničkog kontakta:

• I jedan i drugi vrtić realizira hrvatski program, jedino što se razlikuje jest jezik. Mi realiziramo hrvatski program na hrvatskom jeziku, dok se u drugom dijelu vrtića, kojeg pohađaju djeca srpske nacionalnosti, realizira hrvatski program na srpskom jeziku, jeziku srpske nacionalne manjine.

U Vukovaru se tako, i poslije četiri godine nakon završetka mirne reintegracije tog područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske (reintegracija je okončana 15. siječnja 1998. nakon dvogodišnjeg razdoblja prijelazne uprave pod kontrolom Ujedinjenih naroda) ništa nije promijenilo u uspostavi međunacionalnog povjerenja. Hrvati i Srbi, sada gotovo izjednačeni po broju, žive jedni pored drugih, paralelno izgrađujući dva posve odvojena svijeta.

Vukovarsko-srijemska županija jedina je u Hrvatskoj na kojoj je na izborima početkom 2000. pobijedio HDZ. Na čelu grada ostao je isti gradonačelnik, Vladimir Štengl, poznat po ne baš tolerantnim izjavama o suživotu Hrvata i Srba. Kad je 18. studenoga prošle godine, velikim mimohodom od Vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja na periferiji, gdje su pokopane hrvatske žrtve pale u obrani Vukovara, obilježena deseta godišnjica pada tog grada, gradonačelnik Štengl pozvao je tamošnje Srbe da ostanu u svojim domovima i puste Hrvate da sami obilježe taj dan.

Štengl kao da je htio spriječiti i kao da mu ne odgovara da se u koloni koja je u znak sjećanja na pogubljenje 200 hrvatskih branitelja - ranjenika iz Vukovarske bolnice, likvidiranih na obližnjoj poljoprivrednoj farmi Ovčara, gdje su ih strijeljali pripadnici srpskih paravojnih formacija - pojavi i neki Srbin, koji suosjeća s obiteljima žrtava tog strašnog zločina.

• Srbima ipak još nije mjesto u koloni počasti vukovarskim žrtvama, čak i ako dođu - ponovio je gradonačelnik Štengl prije neki dan u intervjuu riječkom "Novom listu". Kao da se bojao da se ne ponovi gesta koju je prije dvije godine, s nekolicinom svojih stranačkih kolega, pokazao Rade Leskovac, vukovarski Srbin, predsjednik male Stranke podunavskih Srba, kad je položio vijenac na grob hrvatskih branitelja, u povodu obljetnice pada Vukovara.

Način na koji razmišlja Štengl, pokazuje i njegov stav izrečen u povodu zahtjeva srpske manjine da u vukovarskoj gimnaziji, također nedavno obnovljenoj, postoje i posebni razredi za srpske učenike. "Kod Hrvata postoji čvrsto stajalište da se neke stvari ipak ne mogu prelomiti, pa i to da u gimnaziji, koju su Srbi porušili, ne mogu biti srpski razredi. Imaju pravo na nastavu na svojem jeziku, ali ovo bi bilo previše." Štengl, dakle, ne samo što se ponaša kao da je gradonačelnik isključivo Vukovaraca hrvatske nacionalnosti, već uopće ne želi individualizaciju krivnje za rušenje Vukovara, već smatra da za taj zločin trebaju podjednako ispaštati svi Srbi, uključujući i sadašnje gimnazijalce koji su u vrijeme kad je plamtio rat bili još djeca predškolskog uzrasta.

Politiku nacionalne isključivosti, netolerancije, pa čak i poticanja nesnošljivosti Vukovar plaća velikom cijenom. Međunarodna zajednica vrlo je suzdržana u pružanju pomoći za obnovu tog grada, svjesna da ondje ne postoji politička volja da se budućnost Vukovara i njegovog šireg okružja gradi na načelima multietičnosti, međusobne tolerancije i politici oprosta. Spomenuti vrtić s početka ove priče i gimnazija s njenog kraja, obnovljeni su novcem dvaju hrvatskih županija, skrpljenih teškom mukom nakon što je pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, trijumfalno došao u Vukovar Vlakom mira u lipnju 1997, još za vrijeme procesa mirne reintegracije. U slavljeničkoj atmosferi i neviđenoj pompi kakva je pratila slične Tuđmanove posjete nekoć okupiranim područjima, tada je uz šampanjac dogovoreno da svaka hrvatska županija obnovi po jedan vitalni objekt, čije bi funkcioniranje normaliziralo život u Vukovaru, potaklo povratak i ubrzalo proces obnove. Iako je trebalo da realizacija obnove tih objekata bude obavljena u najkraćem roku, zbog pomanjkanja novca to se razvuklo, pa su spomenuti vrtić i gimnazija, završeni tek prije nekoliko tjedana, odnosno mjeseci. No velik dio tada dogovorene obnove nije završen ni do danas.

Vukovar se tako i dalje vrti u začaranom krugu svojih podjela u kojem obnova jedva da se i odvija, u kojem je stopa nezaposlenosti, ionako zastrašujuća u ostalim dijelovima Hrvatske, dvostruko veća, u kojem nema ozbiljnijih projekata obnove gospodarstva i u kojem jedino napreduju samo dvije stvari: sve dublja međunacionalna podjelejnost i opće beznađe da će se ondje ikad više normalno živjeti.

Drago Hedl