Sportske kladionice: zabava, porok i biznis

Banjaluka, 14. Februar 2002. (AIM)

Da li je u Republici Srpskoj moguće uložiti dvije marke, a zaraditi 10 hiljada? Teoretski gledano, jeste, i to bez ikakvog truda i za samo nekoliko sati. Dovoljno je da pogodite da će se u trećoj ligi Portugala ili u finskom hokejaškom prvenstvu desiti nekoliko iznenađenja i - pare su vaše! Pri tom uopšte nije neophodno da putujete u Porto ili Oslo: posao možete obaviti uz kriglu piva usred Prnjavora.

Naravno, riječ je o sportskim kladionicama, koje su u posljednje vrijeme postale pravi hit među lovcima na sreću širom RS. Kladionice su, definitivno, potisnule na marginu tombole, poker aparate, bingo i druge kockarske zanimacije. Upravo san o hiljadama maraka, koje je u ovoj zemlji gotovo nemoguće zaraditi poštenim radom, privlače iz dana u dan na stotine igrača u kladionice. Naravno, za većinu njih, taj san ostaje nedostižan, a za one najupornije može se pretvoriti u pravu noćnu moru. Psiholozi upozoravaju da naizgled naivna zabava "igranja na sitno" može prerasti u bolest zavisnosti, opasnu koliko i alkoholizam ili narkomanija.

Prema podacima Ministarstva finansija u Republici Srpskoj trenutno je registrovano 50 sportskih kladionica, a većina njih imaju po nekoliko poslovnica. Stvarni broj kladionica je, međutim, znatno veći, jer se u mnogim viđenijim kafićima klađenje obavlja "na crno". Legalno registrovani kladioničari plaćaju porez, takozvani paušal, od 1.000 KM mjesečno za svaku poslovnicu, a 15 odsto od svih dobitaka se uplaćuje u opštinske budžete.

Očigledno, radi se ne samo o masovnoj zabavi, nego i o unosnom poslu, jer u Ministarstvo finansija svakodnevno pristižu novi zahtjevi za registraciju kladionica. U prilog ovoj tvrdnji govori i sve jača "medijska podrška" kladioničarima. Ozbiljne novine objavljuju programe kladionica, vjerujući da će tako popraviti tiraž, a u posljednje vrijeme na kioscima su se pojavile i specijalizovane revije namjenjenjene sportskim prognozerima.

U osnovi, klađenje je slično predratnoj sportskoj prognozi, igri na sreću koju je organizovala Jugoslovenska lutrija. Stariji čitaoci se dobro sjećaju tiketa sa parovima prve i druge savezne fudbalske lige i ponekad vrlo unosnih dobitaka za "dvanaest pogodaka". Današnji sportski prognozeri ne mogu se kladiti na utakmice domaćeg niti jugoslovenskog prvenstva. Ali, zato su im na raspolaganju: evropske fudbalske lige i kupovi, košarkaška NBA i Evroliga, Afrički kup naroda, hokejaške lige, trke Formule 1, američko ragbi prvenstvo, pa čak i neke međunarodne prijateljske fudbalske utakmice. Kladiti se mogu ne samo na krajnji rezultat nego i na zbir golova, poluvrijeme, mogu pogađati ko će postići prvi gol, ko će dobiti crveni karton... Sve u svemu , bogata i šarolika ponuda.

Prema pravilima klađenja, minimalan ulog je dvije marke, a maksimalan dobitak 10 hiljada maraka. Ovim limitom kladionice se nastoje zaštiti od bankrota. Pravilo je, takođe, da se tiketi mogu uplatiti najkasnije pola sata prije početka utakmice. Ovo pravilo je uvedeno naknadno jer se dešavalo, da se igrači klade na već završene utakmice, i naravno dobijaju, jer kladioničari nisu na vrijeme saznali da je neka utakmica u dalekom svijetu odigrana ranije nego što je prvobitno najavljeno. To su koristili pasionirani gledaoci satelitskih televizija I internet surferi. Sada se, međutim, u ovakvim slučajevima opklada poništava.

Kladionice su otvorene najčešće u kafićima koji su promijenili osnovnu namjenu, zadržavši u svom enterijeru šank, a dodajući mu ekrane preko kojih igrači mogu pratiti utakmice na koje su se kladili. U Banjoj Luci jedna sportska kladionica otvorena je u prostorijama nekadašnjeg noćnog bara. Očigledno, klađenje je postalo unosnije od prodaje "ženskih čari".

Igrač može nakon uplate tiketa, otići kući i čekati rezultat, ali većina njih ipak ostaju u kladionicama, da se, uz piće i cigarete kolektivno nerviraju. Dobitnici mogu svoju nagradu podići istog časa kada sudija odsvira kraj utakmice. Mogu to učiniti i kasnije, u roku od mjesec dana, ali se rijetko dešava da neko odloži naplatu.

Kako kaže Milivoj Ivanković, vlasnik banjalučke kladionice Derbi MM, posjetioci kladionica su u velikoj većini muškarci, uglavnom poznavaoci sporta, različite životne dobi i socijalnog statusa. "Ima među njima i profesionalnih igrača, koji žive od klađenja. Oni redovno prate sva sportska zbivanja, pripremaju se služeći se internetom, prateći teleteks, tv programe, sportsku štampu i obilaze kladionice tražeći povoljnije kurseve", kaže Ivanković, dodajući da su, ipak, takvi rijetki. Po njemu, većinom ljudi dolaze da se zabave, da sa malim ulozima okušaju sreću. Među igračima ima dosta aktivnih i bivših sportista.

Žene se rijetko klade, a pošto obično ne znaju mnogo o sportu, rijetko i dobijaju. Ali, kad dobiju, dobiju mnogo, jer obično tipuju na nevjerovatne rezultate. "Na iznenađenje" je vjerovatno igrao i jedan momak iz Gornjih Podgradaca, koji je u Derbijevoj kladionici uplatio tiket od dvije marke, a dobio maksimalnih 10 hiljada. "Za razliku od bingo tombola, gdje je priređivačima dobitak zagarantovan, mi u kladionicama nikad ne znamo kako ćemo proći, jer se u ustvari, i mi kladimo, tipujući na očekivane rezultate. Prošle godine smo bili na gubitku: ja sam kao vlasnik izgubio oko 140 hiljada maraka", jada se Ivanković.

Čudnovato je da i pored tolikog "deficita" vlasnik Derbija i ne pomišlja da se okane ovog posla. Naprotiv. Derbi MM radi punom parom i ima ukupno 13 kladionica širom RS. Ivanković tvrdi da kladionice nisu nikakvo "mjesto poroka" nego su naprotiv društveno korisne ustanove. Priča kako su ga zvale žene da mu se zahvale što je otvorio kladionice, pa njihovi muževi i sinovi više ne lutaju po kafanama i ne lumpuju, nego smjerno sjede kod kuće gledajući satima sportske tv programe.

Međutim, dr Aleksandar Milić, socijalni psiholog i profesor Više škole unutrašnjih poslova, ne smatra da je klađenje bezazlen hobi. "Osim prirodne potrebe za relaksacijom i zabavom, često ljude na klađenje navodi i potreba da, igrajući u novac, riješe tešku materijalnu situaciju. Oni tako samo bježe od problema i uljuljkuju se neosnovanim nadama", kaže dr Milić. I objašnjava: "Klađenje može postati strast i preći u zavisnost. Takve osobe, kao i ovisnici od droge ili alkohola, zanemaruju svoje obaveze, gube veze sa porodicom i prijateljima i sa realnošću. Oni nisu agresivni, naprotiv, postaju potpuno inertni i šutke podnose kritike. Povremeno dobiju nešto novca, a to samo pothranjuje iluzije i navodi ih da izgube znatne sume. Poznato mi je da su se porodice takvih osoba, zbog vrlo ozbiljnih problema obraćale za stručnu pomoć. Događa se da ljudi kladeći se gube sve što zarade, ne misleći na porodicu. Ima i slučajeva da trgovci, vozači, trgovački putnici na ovaj način izgube i tuđi novac, nadajući se bogatstvu".

Dr Milić, kaže da su među igračima na sreću izuzetno rijetki biznismeni, naučnici, umjetnici ili zanatljije. "Igra uglavnom dokon svijet, koji i inače ima problema sa viškom slobodnog vremena i manjkom kreativnosti. Intelektualno superiorni ljudi su obično prezauzeti, da bi se bavili "izučavanjem" hokejaških liga i klađenjem", zaključuje dr Milić, dodajućiu da ne treba zanemariti ni urođenu sklonost nekih ličnosti ka kocki.

S obzirom na hroničnu nezaposlenost, RS je zasigurno puna dokonih, siromašnih ljudi koji su izgubili nadu da će se u njihovim životima nešto bitno promijeniti. Osim naravno, ako se desi neko čudo: na primjer, da reprezentacija Saudijske Arabij pobijedi Brazil, ili da Derbi Kaunti, iznenada 'sredi' Mančester Junajted, što bi nekom srećniku u Šamcu moglo donijeti par hiljada maraka.

Milkica Milojević (AIM)