Kako su u Čapljini zazidana crkvena vrata

Grad u kojem bogomolje "ne rade"

AIM, Mostar, 11.02.2002. Čapljina je, uz Mostar, prije rata, zasigurno bila najvažniji grad u Hercegovini. Na području čapljinske općine u većini su živjeli pripadnici hrvatskoga naroda dok su u samome gradu, u gotovo podjednakom broju, živjeli pripadnici sva tri bh. naroda

Tokom rata u našoj zemlji jedini most koji je ovaj grad spajao s glavnim magistralnim putem je srušen, te je Čapljina ostala prometno izolirana, a vezu sa svijetom još i danas održava putem improviziranog montažnog mosta s jednom jedinom prometnom trakom. Usljed prometne izoliranosti, promjene strukture stanovništva te nebrige vlasti, Hrvatske demokratske zajednice, ovaj je grad, u poslijeratnim godinama, prilično stagnirao u svakome pogledu - i u socijalnom, i u gospodarskom, ali i u moralnom. Današnja Čapljina, nekadašnje prometno središte i čvorište Hercegovine, s nestrpljenjem očekuje dovršetak gradnje mosta preko Neretve i ponovno spajanje ovoga grada sa svijetom.

Kao i u ostalim gradovima u BiH, i u Čapljini je uslijed rata i progona iz korijena promijenjena struktura stanovništva, a na području ove općine nalazio se i jedan od najvećih logora Hrvatskog vijeća obrane, u selu Dretelj, udaljenom samo kilometar od grada, a u kojem su 1993/94. bili zatočeni Bošnjaci sa šireg područja Hercegovine.

Ratni kuriozitet, kada je Čapljina u pitanju, ipak je činjenica da su sve tri bogomolje u ovome gradu, znači i katolička i pravoslavna crkva, ali i džamija, ostale čitave. No, još je zanimljivija činjenica da niti jedna od njih "ne radi" tj. u njima se ne službuju vjerski obredi. Razlog zbog čega se vjerski obredi još ne obavljaju u pravoslavnoj crkvi i džamiji je jasan jer je lokalno muslimansko i pravoslavno stanovništvo izbjeglo i protjerano. A odlukom mostarskog biskupa, prije više od pet godina, u Čapljini je trebalo doći do zamjene svećeničkih redova. Franjevce koji su dotada obavljali katoličke vjerske obrede u ovome mjestu trebalo je da zamijene dijacezenski svećenici iz reda petrovaca. No, Čapljinci se nisu složili s tim, organizirali su proteste, a potom su i demonstrativno zazidali glavna crkvena vrata i uspostavili cjelodnevne oružane straže, kako svećenici petrovci ne bi ni u jednom momentu mogli ući u Crkvu. Dvojica čapljinskih fratara, fra Božo Radoš i fra Bonifacije Barbarić, koji su podržavali suprostavljanje naroda biskupu mostarsko-duvanjskom mons. Ratku Periću, pravomoćnom su crkvenom odlukom izopćeni iz franjevačkog reda i zabranjeno im je obavljanje vjerskih obreda. U podršci fratrima, građani su naišli na razumijevanje vlasti u ovome gradu. HDZ-ova čapljinska vlast, odmah, po proglašenju biskupove odluke da se čapljinska župa ima staviti pod upravu svećenika petrovaca, na službeni je grb grada, uz čaplju, stavila i fratra.

Više od četiri godine, nakon ovoga događaja, čapljinska je crkva ostala zazidana. Tek, prije nešto više od godinu dana, članovi udruženja "Mir i dobro", osnovanog s ciljem organiziranog suprostavljanja zamjeni franjevačkih svećenika, pristali su odzidati crkvena vrata. No, ipak nisu pristali i na dolazak dijacezenskih svećenika u Čapljinu, tako da se vjerski obredi u ovome gradu i dalje odvijaju izvan službene Crkve.

Za razliku od Čapljine, samo nekoliko kilometara dalje, srednjovjekovni Počitelj, gradić koji je sačuavo arhitekturu iz turskog periodfa, pretrpio je mnoga oštećenja. Sve počiteljske džamije, stare više stoljeća, su srušene do temelja, a u vrijeme rata, kružile su i informacije da grupa, koja je minirala džamija provela, namjerava srušiti i čuvenu kulu Gavrankapetanovića, koja se nadvija nad ovim živopisnim hercegovačkim gradićem. Ova je kula spomenik prve kategorije, a funkcionirala je kao obrambena predstaraža na granci turskog carstva prema Mletačkoj Republici, Habzburškoj monarhiji, odnosno Austrougarskoj. Intervencijom nekih ljudi trijeznih glava ovaj je sramotni čin izbjegnut. No, na kulu je, ipak, stavljen veliki križ koji je, navodno, trebao trajno obilježiti kome ta teritorija, a i kula na brijegu, pripada. Uporna zalaganja mnogih intelektualaca iz Hrvatske, BiH i cijeloga svijeta, kao i Bošnjaka koji su se namjeravali vratiti u Počitelj, da se spomenuti križ ukloni s kule jer tu ne pripada, nisu dala nikakve rezultate. Novi stanovnici Počitelja, hrvatske nacionalnosti, mahom pristigli s prostora Bosne Srebrne (Središnja Bosna), poručili su da je Počitelj sada njihov grad jer da oni, nakon što su protjerani sa svojih ognjišta, više nemaju gdje. Na pitanje zašto ne uklone križ s kule, oni su spremno odgovarali da im ne pada na pamet da to učine i da će križ na kuli ostati sve dok su i oni tu.

I, onda kada su se svi umorili od postovaljanja zahtejva za uklanjenjem križa s Gavran-Kapetanovića kule, on je, preko noći, nestao, a da nitko nije znao točno zbog čega, po čijoj naredbi i tko ga je uklonio. Razlog uklanjanja, kao što se da pretpostaviti, nije činjenica da su vlasti u Čapljini shvatile upućene im poruke i poslušale brojne apele, već mnogo prozaičniji. Lokacija je iznajmljena jednoj stranoj kinematografskoj kući, koja je stari počiteljski grad odabrala za snimanje svoga filma. Kako je film govorio o životu Isusa Krista, križ nije mogao postojati na kuli te je on, za potrebe snimanja, uklonjen. Na taj je način ova počiteljska epizoda završena.

Što se tiče, pak, povratka izbjeglih u Čapljinu, on je prvih poratnih godina išao veoma sporo, posebice, u razdoblju kada je apsolutnu vlast u ovome gradu imao ratni načelnik čapljinske općine Pero Marković. Svaki povratak bio je do iznemoglosti opstruiran, a rijetki povratnici dočekivani su eksplozivom i bombama. Ipak, malo-pomalo, povratak je krenuo i jedan se dio nehrvatskog stanovništva, posebice u okolici ovoga grada, vratio svojim kućama.

Što se tiče današnjeg socijalnog stanja u Čapljini i ono je prilično teško, kao i u ostalim dijelovima zemlje. Sastavljanje kraja s krajem ljudima u Čapljini omogućava posjedovanje obradive zemlje koju gotovo svaka obitelj ima na svojoj vlasničkoj listi. Kao najevidentniji vid stagnacije ovoga grada mnogi Čapljinci navode podatak da su stanovnici okolnih mjesta (Ljubuški, Neum, Grude, Metković) prije rata dolazili u Čapljinu u "šoping" dok su danas Čapljinci prinuđeni "šopingovati" u tim mjestima. I čapljinski gospodarski subjekti, u bivšoj Jugoslaviji poznata tvornica keksa i vafla "Lasta", u ratu i poraću potpuno su opustošeni. Radnici "Laste", danas, svoje nade polažu u nedavno okončanu privatizaciju ovoga poduzeća kojom je ova tvornica došla pod vlasništvo hrvatske tvrtke "Zvečevo". Poslovodstvo Zvečeva, prilikom kupnje "Laste", obvezalo se uložiti nekoliko milijuna maraka u pokretanje proizvodnje i modernizaciju pogona, a također je navedeno da neće biti otpuštanja radnika.

Značajna sredstva očekuju se i od poljoprivrednih programa, a pojedinci iz ovoga grada pokušavaju i poznati Park prirode Hutovo blato ponovno učiniti turistički atraktivnim. Ovo močvarno područje, širom Evrope poznato po velikom broju različitih vrsta ptica, tokom poratnih godina nije uopće održavano, a izlov divljači, posebice ptica, odvijao se potpuno nekontrolirano čime je ptičiji fond prilično reduciran. Stoga, nadležni organi razmatraju mogućnost potpune zabrane lova na području ovoga prirodnog parka.Inače, sredstvima Evropske komisije, oko 304 000 eura, nedavno se počelo i sa izradom strategije upravljanja Hutovim blatom, kao i izradom programa njegove revitalizacije.

Ipak, uzevši sve u obzir, stanje u Čapljini, premda veoma sporo, ide nabolje. No, vjerojatno će trebati dugo godina da bi ovaj grad dostigao nivo i poziciju kakvu je imao prije travnja 1992. godine do kada je bilo jedan od najuređenijih gradova u Bosni i Hercegovini, a možda i u tadašnjoj Jugoslaviji.

Zvonimir JUKIĆ (AIM, Mostar)