(A)simetrična konstitutivnost

Koliko anđela na vrhu igle

Zabava dokonih srednjovjekovnih mislilaca bila je rasprava o temi "Koliko anđela može da stane na vrh igle". Tako se i zaposleni politički lideri u BiH, na početku 21. vijeka, bave temom kako da Srbi, Hrvati i Bošnjaci budu konstitutivni na čitavoj teritoriji a da se sadašnja situacija - svako je na pola teritorije konstitutivan a na drugoj polovini nacionalna manjina - ostane bitnije nepromijenjena.

AIM, Sarajevo, 07.02.2002. Konstitutivni narodi u BiH su Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Tako je barem zapisano u preambuli daytonskog ustava BiH iz decembra 1995. godine. U entitetskim ustavima, opet piše malo drugačije. Tako su u Republici Srpskoj konstitutivni narod Srbi dok u Federaciji BiH taj status imaju Bošnjaci i Hrvati. Proteklih šest godina u BiH je postojala paradoksalna situacija, svaki građanin je svoja temeljna prava vezana za konstitutivnost, pravo da bira i bude biran, pravo na upotrebu vlastitog jezika i pisma, te pravo na institucionalnu zaštitu "vitalnih nacionalnih interesa", neometano mogao "upražnjavati" na pola države. Prelaskom preko entitetske linije, naglo se pretvarao u nacionalnu manjinu, čija prava baš i nisu nešto bila na cijeni.

Ovo je bila posljedica činjenice da su entiteski ustavi doneseni prije dejtonskog ustava države BiH. Doduše, bila je predviđena obaveza entiteta da svoje Ustave usklade sa državnim, u roku od šest mjeseci, ali je još Ajnštajn davno zaključio kako je vrijeme prilično relativna stvar, pa tako i ovih šest mjeseci traje od 1996. godine do danas!

Konstitutivnost svih građana na cijeloj teritoriji BiH političari su tumačili na različite načine. U Republici Srpskoj, uglavnom su smatrali da je to sa preambulom, "u redu" ali da to sada ne znači da bi Bošnjacima i Hrvatima u RS trebalo priznati status konstitutivnih naroda, sa svim onim što uz to ide. Da bi demonstrirali svoju principijelnost, zagovornici ovih stavova su kao sasvim normalnu stvar uzeli da ni Srbima u Federaciji ne treba status konstitutivnog naroda. Po ovoj logici, svi su ustavi ispoštovani jer kako su Srbi konstitutivni na jednoj polovini BiH a Hrvati i Bošnjaci na drugoj, znači da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci konstitutivni narodi u BiH. Baš kao što piše u Ustavu države BiH.

U Federaciji BiH, situacija je bila malo drugačija. Do prije godinu dvije, tada vladajući HDZ imao je praktično identične stavove kao u RS, pri čemu su "otpisivali" Hrvate koji su ostali ili su imali namjeru da se vrate u svoja nekadašnja prebivališta u RS, dok su istovremeno vlastite glasače u FBiH prepadali povratkom pisma ćirilica u "hrvatske škole". Uglavnom, kada se u dva navrata na Parlamentu FBiH našao prijedlog o uvrštavanju Srba među konstitutivne narode u FBiH, zastupnici iz Hrvatske demokratske zajednice ili bi glasali protiv, ili bi bili odsutni, pa bi takav prijedlog propao. Naknadno, i HDZ je postao zagovornik konstitutivnosti svih građana, što je neprijatno iznenadilo Srpsku demokratsku stranku.

Najglasniji zagovornik dosljedne primjene preambule Ustava BiH i odredbi o konstitutivnosti svih naroda, uz nevladine organizacije, bila je tadašnja opozicija, u liku Socijaldemokratske partije. Načelno, podršku njihovim stavovima davala je i tada vladajuća Stranka demokratske akcije, kao i Stranka za BiH, ali u praksi je zapinjalo na pitanju šta je sa konstitutivnosti Bošnjaka u RS. Kako je odgovor uvijek bio isti - ništa, "status quo" ostajao je i u FBiH.

Višegodišnju "igricu" domaćih pravnika i političara pod nazivom "tumačenje preambule Ustava BiH", okončao je Ustavni sud BiH početkom jula 2000. godine odlukom o konstitutivnosti svih građana na cijeloj teritoriji, kao i obavezom da se ova odluka ugradi u ustave entiteta. Odluka je donešsna većinom glasova a prevagnuli su glasovi sudija-stranaca.

Kako u entitetskim parlamentima nisu pokazivali neki entuzijazam u provođenju ove odluke Ustavnog suda BiH, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u jesen prošle godine formirao je multietničke komisije u oba entieta, i za domaći zadatak dao im da pripreme amandmane za usvajanje. Na kraju, posao je urađen polovično a zapelo je na dvije ključne stvari. Da li će se vitalni nacionalni interesi štititi kroz domove naroda u entitetskim parlamentima ili komisije, te hoće li se nacionalni ključ bazirati na popisu iz 1991. godine ili na bazi trenutnog stanja.

U FBiH smatraju da je najbolje rješenje za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa dom naroda u entitetskom parlamentu. Uostalom, u FBiH taj dom već postoji i tehnički bi trebalo samo promijeniti njegovu strukturu, odnosno pored Bošnjaka i Hrvata, dodati im još i Srbe. U drugom entitetu, Republici Srpskoj ne žele ni da čuju za dom naroda već su spremni samo na komisiju. Suštinski razlika je velika, jer parlamentarni dom može da spriječi donošenje bilo kojeg zakona dok bi ovlasti komisija po predloženim rješenjima bile znatno manje.

Dodatan razlog zbog čega se zagovara uvođenje doma naroda i u RS je čisto pragmatičan. Time bi zagovornici ustroja BiH kao funkcionalne normalne države sa jakim centralnim institucijama dobili moćno oružje. Jednostavno, opstrukcije na državnom nivou kroz tamošnji dom naroda poslanici SDS i njima slični doveli su do savršenstva, što za rezultat ima blokiranje zajedničkih institucija. Uvođenjem doma naroda u RS sada bi se i sami mogli naći u istoj situaciji da im "oni drugi" sada blokiraju zakone, što bi za posljedicu imalo ekspanziju političke trgovine, na relaciji država - entiteti.

Kada se radi o izboru između popisa iz 1991. godine i sadašnjeg stanja "na terenu", i tu su pozicije dvije entitetske komisije dijametralno suprotne. U Federaciji insistiraju na 1991. godini dok u RS traže da to bude sadašnje stanje. Argumenti koji dolaze iz FBiH su da bi prihvatanje trenutnog stanja značilo definitivnu legalizaciju etničkog čišćenja, jer seoba stanovništva tokom četiri ratne godine nije bila rezultat normalnih migracionih tokova već brutalne primjene sile, dok su stavovi RS, očekivano suprotni, pri čemu se tvrdi da bi to vodilo nestanku Republike Srpske.

Kako su prijedlozi entitetskih komisija dijametralno suprotni, sada se sve svelo na pitanje moraju li rješenja u oba entiteta biti simetrična. Moraju- tvrde u FBiH. Ne moraju - smatraju u RS. Političari i javno mnijenje u FBiH potajno je očekivalo da će ova pat-pozicija na kraju biti razriješena dekretom Visokog predstavnika, kao i većina bitnih stvari do sada. Međutim, sudeći po dosadašnjim istupima predstavnika međunarodne zajednice, od toga nema ništa i odluku, kakva god bila moraće donijeti domaći političari. Da je stvar izgleda stvarno gurnuta u ruke domaćih, pokazali su i do juče nezamislivi susreti lidera osam najjačih stranaka iz oba entiteta. Za jednim stolom su se tako našli SDP, SDS, SDA, NHI, PDP. Prvi susret održan je u RS, a nekoliko dana kasnije nastavak u Sarajevu. Uglavnom, kompromisno rješenje nije nađeno. Ovih sastanaka će izgleda biti još, ali je vremena sve manje. Izmjene entitetskih ustava moraju biti izvršene do polovine marta, jer su opšti izbori u Bosni i Hercegovini zakazani za 5. oktobar, a prije toga treba izmijeniti i Izborni zakon.

Sada je na redu politički kompromis, a njegovi akteri moraće vrlo brzo da ubijede svoje birače da je to "ono pravo". Ne uspiju li gube izbore u oktobru a etiketu "izdajnika nacionalnih interesa" sigurno neće lako i brzo skinuti. Poslije svega SDS i PDP razočaraće mnogo svojih glasača ukoliko učešće Bošnjaka i Hrvata u vlasti u RS bude bazirano na popisu iz 1991. godine, kao što ni SDP i Stranka za BiH u FBiH neće dobiti plebiscitarnu podršku javnog mnijenja ukoliko Bošnjaci i Hrvati u RS nakon izmjena ustava budu "manje konstitutivni" u RS nego što će to biti Srbi u FBiH.

Tanja IVANOVA (AIM, Sarajevo)