Delimustafić i RS: Pucanje prsluka

Od sve galame oko Delimustafića nije se uznemirila jedino Banjaluka. Ni policija ni Obavještajno-bezbjednosna služba RS ne trude se ni da sakriju nelagodu jer su na svojoj teritoriji od kasnog proljeća do novembra prošle godine skrivali čovjeka za kojim je u Interpol raspisao potjernicu

Banjaluka, 7. Februar 2002. (AIM)

Alija Delimustafić jedva čeka da ponovo okusi domaću atmosferu i vrati se u bosanski zatvor. Ako je vjerovati njegovom beogradskom advokatu Dragoslavu Ognjanoviću, ta želja nekadašnjeg ministra policije BiH najbolja je ilustracija kako se proveo u Beogradu, gdje se kao čovjek sa dvostruke potjernice Interpola sklonio u novembru prošle godine, da bi 17. januara ove bio uhapšen. Ali to je prosto bila sudbina: Delimustafić je za neko vrijeme poslužio kao topovska hrana u ratu između suprotstavljenih frakcija u srbijanskoj vlasti, dobio je jedne propisne batine odmah poslije hapšenja, svakoga dana je imao uredne posjete u vidu srpskih debeovaca koji su za njega imali deset ćevapa, mnogo vremena i pitanja, u medijima je optužen za sve i svja - od naoružavanja Bošnjaka s početka rata oružjem iz Srbije, preko ratnih zločina, sve do toga da je finansirao masakr nad Bošnjacima u Srebrenici e da bi osumnjičio srpsku stranu.

Na kraju je pošteno odradio svoje: od cijele galame, zakačio je optužnicu da je boravio na teritoriji Srbije sa lažnim dokumentima (najviše 60 dana zatvora i deportacija) i sada čeka gdje će da bude izručen: u Sarajevo, gdje se, kako izgleda, baš i ne raduju da nastave proces protiv jednog od najbogatijih Bošnjaka koji isuviše zna o poročnim navikama lokalnog miljea, ili u Njemačku, gdje stvari već stoje mnogo jasnije i po njega opasnije, budući da mu se na leđa tovari učešće u otmici.

ZAŠTO JE RS SKRIVALA DELIMUSTAFIĆA: Od sve galame u Beogradu, međutim, mirna je ostala jedino Banjaluka. I dok se u prijestonici Srbije bezmalo utvrđuje da li je Delimustafić imao neke veze sa '41. i logorom u Jasenovcu, za to vrijeme ni policija ni Obavještajno-bezbjednosna služba RS ne trude se ni da sakriju nelagodu jer su na svojoj teritoriji od kasnog proljeća do novembra prošle godine skrivali čovjeka za kojim je u drugom entitetu bila raspisana potjernica. Ne trude se jer nelagde nema, nema čak ni bog zna kakve energije da se objasni da li je Delimustafić u Banjaluci dobio falsifikovane dokumente od lokalnih kriminalaca ili pak prave dokumente na lažno ime, što nije moglo da prođe bez da je za to zalegao neko od lokalnih političara. Ničega što bi bar pokušalo da rekonstruiše njegovo kretanje po Banjaluci, ničega što bi nastojalo da razotkrije njegove kontakte, lične i poslovne, identitet ljudi sa kojima se viđao.

Naravno, ako nešto o tome pitate lokalne političare, oni će vam u ofu reći da je Delimustafić za njih veoma važan čovjek sa čijom zaštitom je vrijedilo rizikovati budući da je riječ o tipu koji zna sve o početku rata i naoružavanju Bošnjaka i o tome hoće da priča, a zatim i o čovjeku spremnom da svjedoči u Hagu protiv samog Alije Izetbegovića.

Naravo, pseudopatriotski argumenti, kao i obično, veoma su šuplji, posebno poslije informacije kojom raspolaže AIM iz izvora u Vladi Mladena Ivanića, da Delimustafić, osim nekih poluformalnih kontakata sa Vojskom RS, gotovo da uopšte nije obaveštajno obrađen. Kada se dođe do toga, ispada da se patriotski argumenti uvek svedu na ono na šta se pseuudopatriotizam u BiH svodio svih ovih deset godina: Alija Delimustafić je bio veoma bogat čovjek sa odličnim političkim vezama u RS, a takvi potencijali se ne hapse, bar ne bez velike potrebe.

MIRIS NAFTE: Sa druge strane, preko svojih banjalučkih veza Alija Delimustafić je otvorio jedno drugo pitanje koje na kraju možda i neće ostati nerazjašnjeno, bez obzira što političarima u RS baš puca prsluk za to. Naime, njegova glavna veza u RS bili su Momčilo Mandić, moćni beogradsko-sarajevski biznismen iz sive zone, glavni finansijer SDS i jedan od nauticajnijih ljudi u toj partiji, rijedak zvijer koji je za svh ovih godina i Radovanu Karadžiću i Momčilu Krajišniku mogao da kaže ne i da sve do sada ostane u sedlu. Mandićevi ljudi, na čelu sa njegovim bratom Mlađenom, pomoćnikom ministra pravde u Vladi RS, ne samo da su znali da je Delimustafić u Banjaluci nego su imali kontakte s njim i našli su mu se pri ruci. Naravno, i za to političarima u RS puca prsluk.

Zato idemo dalje: Momčilo Mandić, narečeni biznismen sumnjive reputacije, koji se već neko vrijeme nalazi pod obradom policije u Srbiji, u Beogradu je proglašen kapoom miloševićevsko-karadžićevske mafije, kako je, ne bez pretjerivanja, Mandićevu ekipu nazvao ministar srbijanske policije. U redu, u propagandne svrhe ministar Mihajlović je potegao za teškom kvalifikacijom kako u Srbiji o Mandiću govore kao o glavnom liferantu neoporezovane nafte koja iz RS prelazi Drinu. Iako su uvele državni monopol na naftu, srbijanske vlasti, naravno neformalno, tvrde da nisu u stanju da kontrolišu granicu na Drini, koja, kako kaže jugoslovenski ministar policije Zoran Živković, funkcioniše >na dođem ti<.

Interesovanje policije u Srbiji za Mandića počelo je prošle godine, kada je Velimir Ilić, jedan od lidera vladajuće srbijanske koalicije, optužio ovog biznismena da sprema atentat na njega. Riječ je, doduše, bila o nešto prozaičnijoj stvari. Naime, ujesen pretprošle godine, kada se Milorad Dodik spremao za izbore, a Ilić se šepurio po svim srpskim zemljama kao čovjek koji je Srbiju oslobodio bagerom, narečena dvojica su sklopili jedan od onih tipičnih muljavih srpsko-srpskih dilova sa naftom i ušli u Mandićevu interesnu zonu. Kada je Mandić postupio prema pravilima službe, Dodik je ispao iz igre, Ilić se uplašio, a sam Mandić ušao u zonu obrade srpske policije.

TURISTIČKA PONUDA: Sve bi to bilo dovoljno da parlament RS formira anketni odbor koji bi ispitao Mandićevo poslovanje jer nije se tu više radilo samo o jednom biznismenu iz sive zone više ili manje, nego o glavnom finansijeru najmoćnije partije u RS. Neshvatljivo je da niko, čak ni u ispraznim partijskim obračunima u RS, nije postavio pitanje da li se SDS finansira od sivih ili zdravih para, da li je njihov glavni finansijer kriminalac ili oklevetani pošteni biznismen, kome jednostavno, na žalost i zavist protivnika, dobro ide.

Ali ništa od toga se nije dogodilo. Sasvim je normalno da čovjek koji se nalazi na potjernici policija Federacije BiH i Njemačke, te Interpola, hoda slobodno po Banjaluci. Sasvim je normalno da takav mjesecima hoda po RS, a da ministar policije i šef obavještajne službe ostanu na svom mjestu. Sasvim je normalno da lice sa potjernice Interpola ima kontakt sa zamjenikom ministra pravde (hej, pravde), a da predsjednik vlade ne zahtijeva njegovu ostavku. Sasvim je normalno, da finansijera najveće partije u RS proglase za vođu mafije, što će reći čovjeka koji živi zakidajući novac budžetu, a da se ta partija ne oseća nimalo zabrinutom za svoj rejting i ugled kod birača.

Šta se to znači? Znači da je Delimustafić blizu da završi sa fazom u kojoj je služio kao tronedeljna zabava miliona u Srbiji, znači da je njegov prijatelj Momčilo Mandić došao na red kod Vlasti u Srbiji, koja, doduše, ima u kući i autentičnijih i moćnijih mafijaških ekipa od njegove, ali, eto, njemu se zalomilo. I, na kraju, znači da se u RS ništa nije promijenilo: da jedina zemlja na Balkanu koju optužuju da skriva haške optuženike, skriva i sve ostale, čak i u trenutku kada tu reputaciju ne može da podnese ni mnogo moćnija Srbija.

Ali možda bi sve moglo da ispadne i na opšte dobro. Recimo da turističke agecije u RS konačno shvate karakter lokalne ponude i da plasiraju pravi slogan iz RS: >Dođite, nikada vas neće uhapsiti<.

Željko Cvijanović (AIM)