Džentlmenski sporazum

Slučaj Alije Delimustafića - afera u velikom stilu

Dok Đinđić, Mihajlović i njihovi tvrde kako DSS i Koštunica, sve držeći tirade o zakonitosti i pravnoj državi, uglavljuju sa sumnjivim sarajevskim biznismenom još sumnjivije poslove, prozvani se upinju iz sve snage u ubjeđivanju javnosti da vlada Srbije koristi tajnu policiju za diskvalificiranje i difamiranje svojih oponenata. Nije mali broj ni onih koji smatraju da su obje strane u pravu

AIM, Beograd, 6.2.2002.

Zbog čega je toliko važan Alija Delimustafić? Dok bivšeg ministra unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine, biznismena koji je u Sarajevu nekoliko mjeseci proveo s onu stranu rešetaka i lice sa potjernice Interpola, u nekoj ćeliji beogradskog Centralnog zatvora istresa istražni sudija, Srbiju potresa još jedna od političkih afera velikog stila.

Na jednoj strani su Nova demokratija (ND) i njen lider, ujedno i ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović, te Demokratska stranka (DS) čiji su frontmeni u ovom slučaju predsjednik partije i premijer Srbije Zoran Đinđić, savjetnik saveznog ministra unutrašnjih poslova i potpredsjednik stranke Goran Vesić, te Đinđićev savjetnik i član republičkog Savjeta za Državnu bezbjednost Zoran Janjušević. Na drugoj – velikog li čuda - Demokratska stranka Srbije (DSS) koju predstavlja njen lider i predsjednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica, biznismeni Zoran Drakulić i Momir Mandić kao finansijeri ove partije i Koštuničin savjetnik za medije - Aleksandar Tijanić.

Slučaj Delimustafić ima dvije osnovne crte. Đinđić, Mihajlović i njihovi tvrde kako DSS i Koštunica, dok na jednoj strani drže tirade o zakonitosti i pravnoj državi, uglavljuju sa sumnjivim sarajevskim biznismenom još sumnjivije poslove. I obrnuto - prozvani se upinju iz sve snage u ubjeđivanju javnosti da vlada Srbije koristi tajnu policiju za diskvalificiranje i difamiranje oponenata. Javno mnijenje pak, raspolućeno je: zavisno od vlastite političke opcije, podržavaju se jedni ili drugi akteri slučaja; nije mali broj ni onih koji smatraju da su obje strane u pravu.

Afera se odvija kroz ustanovljavanje tko se sve susreo sa Delimustafićem dok je pod lažnim imenom boravio u Srbiji. U saopćenju DS stoji da je "dokazano" je bivši bosanski ministar "radio u prostorijama koje mu je iznajmio istaknuti član DSS-a i finansijer te stranke Zoran Drakulić". Ovaj to demantira i prilaže "fakturu za zakup navedenog prostora koju je preduzeću Astro Tehnolodžis 28. januara izdao stečajni upravnik zakupodavca Brodogradilišta Beograd - Zoran Janjušević". Slijedi Đinđićevo prozivanje Tijanića da se sastao dva puta sa Delimustafićem. Koštunica uzvraća na konferenciji za štampu tvrdnjom da o poslovima i priključenijima sarajevskog biznismena u bjekstvu treba, u stvari, pitati upravo Janjuševića koji mu je bio "podređeni u Sarajevu" i "istaknutog člana ND generala Aleksandara Vasiljevića".

Janjušević na to dijeli novinarima dokumenta iz kojih se vidi da nije bio u policiji BiH, već u specijalnim jedinicama MUP-a Republike Srpske (RS), a o fakturi poduzeću Astro Tehnolodžis kaže da on o njoj nema pojma i da mu je kao stečajnom upravniku Brodogradilišta bila dužnost da "produži zakupe firmama". Istovremeno, ND je demantirala da se Vasiljević sastao sa Delimustafićem – po saopćenju, general se sretao sa bivšim ministrom policije, ali 1992. po službenoj dužnosti, dok je bio načelnik Uprave bezbjednosti JNA...

Ovo je srž optužbi, demantija i kontraoptužbi. O popratnoj razmjeni uvreda ne treba trošiti riječi. U tom su kontekstu Tijanić (koji je priznao ta dva "viđenja" sa Delimustafićem: "popili smo piće i ništa više") i Vesić postali poslovičan par za valjanje po političkom blatu. Nov element koji je zasjenio uveseljavanje čaršije po žutoj štampi, ipak su Mihajlovićeva izjave "kako nije bilo veće afere u Srbiji, a da u njoj nije bio umješan neko od novokomponovanih članova DSS i njenih finansijera", te da je ova stranka "sekta opasnih namjera". Ministara unutrašnjih poslova naime, DSS kinji i proziva mjesecima: moguće je dakle da je izgubio živce i jednostavno se preigrao; moguće je, takođe, i da je najavio konačni obračun između bivših partnera u DOS-u, obračun u kom se sredstva birati neće, niti se za milost znati. U svakom slučaju, kada prvi čovjek policije javno optuži neku stranaku, najmanja posljedica koja iz toga proistekne jeste osjećaj nelagodnosti. Ne čudi zato što visoki funkcioneri DSS-a poput Dragana Maršićanina, inače žrtve teškog i krajnje nedopustivog napada na privatnost u listu "Nacional", optužuje Resor državne bezbjednosti MUP Srbije za praćenje i prisluškivanje prvaka ove stranke.

Utvrđivanje tko se, kad i gdje sastao sa Delimustafićem ima za cilj provaljivanje korupcije velikog kalibra i to, kako se prezentira, na račun Koštuničine partije. Republički Savjet za državnu bezbjednost raspravljao je o slučaju i zaključio "da se detaljno istraže kontakti Delimustafića sa nosiocima ekonomskih, političkih i državnih funkcija u Beogradu, pošto slučaj ima ozbiljne privredne, bezbednosne i političke dimenzije, posebno kada se u obzir uzme biografija Delimustafića i njegov položaj ministra unutrašnjih poslova vlade u Sarajevu tokom rata".

Ovo posezanje za ratnom biografijom ima i svoj razlog: sem Delimustafićevog boravka u Srbiji sa lažnim ispravama, javnost nije upoznata što je to, u smislu pozitivnih zakona, učinio Delimustafić. Prema tome, dok istraga ne ponudi opipljive detalje, pažnja se držala i sumnjičenjem za ratne zločine. Kada je Goran Vesić to pitanje pokrenuo, Haški tribunal i Vojno tužilaštvo oglasili su da protiv bivšeg bosnskog ministra unutrašnjih poslova nemaju ništa. No, tu još ništa nije bilo završeno: Borisav Pelević, predsjednik Stranke srpskog jedinstva (SSJ) i suborac najpoznatijeg srpskog paravojnog komandanta Željka Ražnatovića Arkana, ulazi u aferu tvrdeći da ima dokument iz koga se vidi da je Delimustafić preko nekih oficira Vojske Jugoslavije kupovao municiju "Prvog partizana" iz Užica za Armiju Bosne i Hercegovine u toku rata... Nadležni organi i to sada ispituju, a obećana izjava direktora ovog poduzeća čeka se i dalje, mada ni u kom slučaju ne treba sumnjati da su razni "bisnismeni" sa obje obale Drine trgovali smrću u jeku rata u Bosni i Hercegovini. Pelević, ako nitko drugi, to najbolje zna.

Kada se činilo da je afera na vrhuncu, naglo je zamrla. Odjednom više nije bilo novih izjava, ni sumnjičenja, pa ni uvreda. Na inicijativu Vojislava Koštunice sastali su prvi ljudi vojne i državne bezbjednosti, uključivši samog predsjednika SR Jugoslavije i srpskog ministra policije Dušana Mihajlovića. Zaključili su kako bi bilo dobro da se osnuje Savezni savjet za nacionalnu bezbjednost koji bi koordinirao rad federalnih obavještajnih službi sa onim iz Srbije i Crne Gore. Kako sjednici nisu prisustvovali ni Crnogorci, ni predstavnici Službe za istraživanje i dokumentaciju (obvještajna služba Ministrastva vanjskih poslova), a ni savezni ministar unutrašnjih poslova Zoran Živković, malo tko vjeruje da će ova inicijativa biti plodonosna. Važniji od rečenog, jeste zaključak da u buduće državni funkcineri ne iznose podatke iz istraga koje su u toku. Ili, prostim riječima – nemoj me RDB-om, Službom pod Đinđićevom kontrolom, da ja tebi ne bi vraćao KOS-om (žargon za Upravu bezbjednosti Vojske Jugoslavije) iz Koštuničevog domena. Kada je ovaj džentlmenski sporazum sklopljen, afera Delimustafića je izišla iz opticaja DOS-ovskog raskola posljednjih dana. Ali, ne za dugo. Biće ona ponovo na prvim stranicama sa svim onim što joj pripada čim iskrsne neki novi povod. Ne treba ni malo sumnjati da će vrlo brzo biti nađen.

Filip Švarm (AIM)