Državni odvjetnik protiv novinara

Aim, Zagreb, 5.2.2002.

Radovan Ortynski konačno je ispunio najvažniji uvjet da bude svrstan u skupinu tipičnih hrvatskih državnih odvjetnika - nakon televizijske emisije Latinica s temom "Pravda u Hrvata", njegovo je državno odvjetništvo objavilo saopćenje u kojemu nabraja nekoliko profesionalnih propusta njezina autora Denisa Latina i zaključuje da će "nakon analize pojedinih neistinitih konstatacija Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu detaljno proučiti snimku sporne Latinice, te odlučiti o procesuiranju pojedinih osoba"...

Lakoća kojom se zaziva procesuiranje "pojedinih osoba", a među njima, sasvim izvjesno, i autora emisije, čini Ortynskoga tako tipičnim hrvatskim državnim odvjetnikom: on, naime, očito izražava jaku želju da jedan medijski propust sankcionira usmjeravajući moćni državni represivni aparat prema novinaru, što je postalo nekom vrstom ovdašnjega nacionalnog običaja. Istina, o spornoj Latinici dalo bi se razgovarati, izbor gostiju i neke od glavnih teza u emisiji ukazuju na Latinovu nakanu da svoj show iskoristi za nastavak rata protiv Europapress holdinga s kojim vodi dugogodišnji sudski spor. No, njegovim greškama trebali bi se baviti televizijski urednici i struka, a pokušaj Državnoga odvjetništva da emisiju prokaže kao oblik pritiska na pravosuđe može izazvati samo iskreno i duboko gađenje svakoga tko je proteklih godina barem malo čitao, slušao i gledao hrvatske medije i šetao hrvatskim ulicama.

Naime, pritisci na pravosuđe, znatno maligniji od onih koji se pripisuju Latinu, postali su sastavnim dijelom hrvatske pravosudne prakse. Zapravo, nema ozbiljnijega sudskoga postupka koji ne prate najmaštovitiji oblici stvaranja tenzija oko sudnica, samo što tada Ortynski šuti, Državno odvjetništvo ne izdaje saopćenja, a vlast emitira nesuvisle poruke. Kad se svojedobno svjetina gurala na splitskoj rivi izražavajući podršku Mirku Norcu, tada odbjeglom hrvatskom generalu optuženom za ratni zločin, iz odaja Državnoga odvjetništva dopirao je muk; istoj reakciji svjedočili smo i kad se Norac pojavio u riječkom pritvoru, pa su mu svakoga dana stizala bezbrojna izaslanstva i izražavala podršku. Ništa odrješitije državni odvjetnici ne reagiraju ni prema višednevnom štrajku glađu kojim u centru Splita anonimna "skupina građana", pod pokroviteljstvom lokalne desnice, "izražava potporu" sedmorici pritvorenika osumnjičenih za ratni zločin u splitskom vojnom zatvoru Lora, kao ni prema podršci koju toj živopisnoj grupi gladnuša okupljenih pred crkvom Gospe od Zdravlja upućuje Branimir Lukšić, splitsko - dalmatinski župan, dakle državni činovnik, zatim crkveni uglednici, čelnici desnih stranaka... Reagiralo je tek splitsko Državno odvjetništvo, kad je prije nekoliko mjeseci sedmoricu pritvorenika u splitskom zatvoru posjetio Lukšić.

Posebno je bizarno što Državno odvjetništvo Latinu predbacuje komentiranje "sudskih postupaka koji su u tijeku", jer ne samo da dužina "tijeka" mnogih postupaka u Hrvatskoj potvrđuje prvi dio stare izreke o sporosti pravde, nego su se neki od njih razvukli kao trakavica upravo zbog jakih pritisaka na pravosuđe o kojima Državno odvjetništvo šuti. Najpoznatiji slučaj jest suđenje Vinku Budiši, bivšem zapovjedniku policijskih specijalaca u Splitu, koji je usred grada, pred svjedocima, još u listopadu 1996. godine iz pištolja usmrtio jednoga mladića. Premda nema nikakvih dvojbi da je Budiša ubojica i premda se on uredno pojavljuje pred sudom, postupak traje već gotovo pet i pol godina, a jaki pritisci kojima je pravosuđe izloženo u ovome slučaju kulminirali su nedavno kada je iz sudskoga sefa nestao pištolj kojim je mladić ubijen?!

Sve to, Ortinsky je uredno odšutio. Pravednički glas odlučio je pustiti tek kad je s druge strane nišana spazio novinare, taj omiljeni plijen hrvatskoga pravosuđa. Običaj liječenja nagomilanih kompleksa ovdašnjih pravosudnih pregalaca na novinarima nije, naime, iščeznuo nakon smjene vlasti: dapače, nedavno je, primjerice, redakcija splitskoga Ferala dobila dvije drakonske presude koje, najblaže rečeno, potvrđuju da je duh HDZ-ove pravosudne represije itekako živahan i prpošan.

Ukazivati na Latina kao nositelja pritisaka na pravosuđe zaista je pretjerano i licemjerno, osim ako državni odvjetnici dosadašnje pritiske nisu uočili. No, u tom slučaju, oni nemaju probleme s novinarima, nego sa sposobnošću zapažanja.

Vladimir Matijanić