Cijena stabilne valute

Centralna banka - samo velika mjenjačnica

Ideja o štampanju novca i "programiranoj inflaciji" dijelu ekonomista i političara čini se kao dobro rješenje. Protivnici ove ideje ne vjeruju da bi građanima bilo bolje sa više novca u džepu koji vrijedi sve manje. Trenutno, sa stabilnom valutom, svima je jasno da su cijene evropske a njihova primanja bliža afričkim.

AIM, Sarajevo, 31.01.2002. Posljednjih deset godina BiH je bila pošteđena barem jedne pošasti, galopirajuće inflacije.Današnjim bh. dvadesetogodišnjacima, i onim mlađim, inflacija je tek jedan u nizu apstraktnih pojmova čije im stvarno značenje nije baš najjasnije.

Divljanja inflacije krajem osamdesetih, uz kratkokrajni predah uz "Markovićev dinar", predstavljalo je i dio uvertire za rat na području bivše Jugoslavije. U to doba ova generacija bila je suviše mlada da bi u svom kolektivnom pamćenju sačuvala sjećanje na ovaj period. Koliko god to paradoksalno zvučalo ni četvorogodišnji rat u BiH, na većem dijelu teritorije nije sa sobom donio inflaciju. Ne zbog stabilne monetarne politike države, već zbog banalne činjenice da je rat značio vraćanje u prednovčano doba ljudske istorije, gdje se sva trgovina zasnivala na naturalnoj razmjeni, po principu roba za robu. Ulogu klasičnog novca najvećim dijelom bile su preuzele cigarete, pa je bez obzira na njihovu "tržišnu vrijednost u novcu", kilogram šećera ili litar ulja uvijek imao "stabilnu vrijednost" u odgovarajućem broju kutija cigareta. Kraj rata i normalizaciju života pratilo je ustoličenje njemačke marke kao jedine opšteprihvaćene valute na ovim prostorima.

Daytonska BiH je među rijetkim obilježijima državnog suvereniteta sačuvala i Centralnu Banku BiH (CB BiH) i vlastiti novac. Mada je CB BiH u startu definisana kao "valutni odbor" većini smrtnika nije bilo baš najjasnije u čemu je razlika. Ubrzo je postalo jasno, da ovakav princip, ranije primijenjen u Bugarskoj i nekim baltičkim državama, u suštini predstavlja veliku mjenjačnicu. Znači, koliko pravih konvertibilnih deviza, maraka, dolara i sličnih, uđe u Centralnu banku, toliko može izaći domaćih konvertibilnih maraka. U svakom momentu domaća valuta se može zamijeniti za odgovarajuću protuvrijednost u čvrstoj valuti, i na tome počiva njena stabilnost.Time je svaka domaća novčanica tek svojevrsna "priznanica" za odgovarajuću protuvrijednost u čvrstoj valuti pohranjenu u CB BiH. Tako je teoretski moguće, da kada bi svi koji u džepovima i na računima imaju KM odlučili da ih zamijene za čvrstu valutu, domaća KM u tom trenutku nestala, a umjesto nje bi se po džepovima i trgovinama razmilili euri i druge konvertibilne valute. Da bi se učvrstilo povjerenje u domaću valutu, njeno pokriće, po zakonu obavezno se drži u inostranstvu. Manji dio se čuva u gotovini a najveći dio se ulaže u kratkoročne hartije od vrijednosti sa najvećim međunarodnim rejtingom, što omogućava da ako "zapne" da se vrlo brzo svima koji žele vratiti domaću valutu u "prvobitno stanje" to bude omogućeno.Kako Balkanci baš i nisu na glasu kao ljudi od riječi i zakona, a njihovi političari pogotovu, u dejtonskom sporazumu je za svaki slučaj ugrađena klauzula da guverner CB BiH prvih šest godina, dok ova banka obavezno funkcioniše kao valutni odbor, mora biti stranac. Za svaki slučaj.

Konvertibilna marka je u početku ušla u igru kao "žiralni", novac, da bi od 1998. godine u opticaj bile puštene i stvarne, papirnate novčanice. Polako, KM je uspjela da potisne konkurenciju u vlastitom dvorištu, najprije jugoslovenski dinar, a potom i kunu. Njemačka marka je najduže odolijevala ali uvođenjem eura i ona je ispala iz igre. Konačan rezultat bio je udvostručenje deviznih rezervi BiH tokom posljednja tri mjeseca prošle godine, i one su sada dostigle respektabilnih 1,3 milijarde eura.

Krajnji efekat dosadašnjeg funkcionisanja CB BiH i KM je fiksiran kurs, najprije prema DM a sada euru, koji se već godinama ne mijenja. Znači za stotinu KM 1998. godine mogli ste dobiti 100 DM, koliko možete i danas, odnosno adekvatnu protuvrijednost u eurima. Zvanična stopa inflacije je simbolična, što su sve pokazatelji koji u očima stranih investitora predstavljaju plus. Sve ovo domaći političari ne propuštaju da naglase i da to pripišu sebi u zaslugu.

Međutim, stabilna valuta u siromašnoj zemlji, ima i svoju tamniju stranu, na koju sada ukazuju i pojedini domaći ekonomisti na visokim državnim i entitetskim funkcijama. U suštini, njihova teza je da bi domaćoj ekoniomiji, a valjda i građanima, bilo bolje da žive sa "malo većom inflacijom" nego sadašnjom simboličnom. Po toj logici, da je državi dopušteno da štampa "malo" para bez pokrića, taj novac bi se mogao iskoristiti kao finansijska injekcija posrnuloj domaćoj ekonomiji, koja pati od hroničnog nedostatka svježeg novca za pokretanje investicionog ciklusa. Donacije su presahle, strani investitori se još uvijek nećkaju, pa se štampanje vlastitih para čini kao dobra ideja za obezbjeđenje svježeg novca. Slijedom ove logike, postavljaju se zahtjevi da devizno pokriće KM, umjesto u njemačkim bankama, bude pohranjeno na domaćem terenu i plasirano u bh. ekonomiju. Ista stvar se traži i od domaćih poslovnih banaka, uglavnom privatnih, koje nekoliko stotina miliona eura "viška" također radije drže u insotranim bankama nego da ih kao kredite plasiraju domaćoj privredi. Na papiru, ovo izgledaju prilično suvisle zamisli, koje bi sigurno dobro funkcionisale. Ali u nekoj idealnoj, ili barem normalnoj državi, kakva BiH sada nije.

I dok se domaći bankari uglavnom prave blesavi i mudro ćute, jer niko ih ne može natjerati da privatni kapital ulažu tamo gdje im se čini nesigurnim i uz kamate koje oni smatraju preniskim, koliko god da se to Vladi ne sviđa, jedini koji se kategorički suprotstavio ovakvim špekulacijama je guverner CB BiH, Novozelanđanin Peter Nicholl. U više navrata je jasno stavio do znanja da povratak inflacije ne bi bilo dobro rješenje, jer bi ukupna šteta domaćoj ekonomiji, posebno valuti bila mnogo veća od neizvjesne koristi.

Upravo zbog ovog principa CB BiH nije pristala ni da se nakon konverzije DM u euro, vrijednost KM zaokruži na 0,50 eura, umjesto sadašnjih matematički preciznih 0,51 eura. Razlika jeste simbolična ali stav CB BiH je bio da ako bi se jednom pristalo na promjenu fiksnog kursa, makar i u simboličnom iznosu, otvorila bi se mogućnost da se to uradi ponovo, što bi značilo devalvaciju i štampanje novca bez kontrole.

Strah da se političari ne bi mogli kontrolisati kada bi im bilo dopušteno da odlučuju i o štampanju para, nije bez osnova. Na ovim prostorima doštampavanje novca služilo je redovno za kupovinu socijalnog mira, makar kratkotrajnog, i ostanak aktuelne garniture na vlasti. Proteklih decenija za ovim sredstvom redovito se posezalo uoči izbora. Kako su proteklih šest godina u BiH, izbori bili vrlo česti, nije teško pretpostaviti šta bi se desilo sa domaćom valutom i inflacijom da su političari imali uticaja na štampariju novca.

Eventualnim prenošenjem deviznih rezervi iz inostranstva u BiH, bio bi izgubljen ključni elemenat na kome počiva princip "valutnog odbora" - povjerenje u sto postotno pokriće domaće valute. Teza da bi onda taj novac pomagao domaću ekonomiju, također je diskutabilna. Ako je to tako, zašto onda privatne banke vlastite viškove novca i sada radije drže u inostranstvu uz tri do četiri odsto kamate, nego što ih plasiraju na domaćem terenu uz prosječne kamate od 12 do 18 odsto. Uglavnom, do naredne godine od dodatnog štampanja novca i "programirane inflacije", nema ništa jer je do tada traje šestogodišnji daytonski rok o CB BiH kao valutnom odboru. Šta će biti poslije, tek će se vidjeti.

Za sada, odsustvo ozbiljnije inflacije i stabilna domaća valuta, razgolitili su stanje u domaćoj ekonomiji i standardu građana, čije su glavne karakteristike besparica i siromaštvo. Inflacijom se obično stvara mutna slika u kojoj niko nije baš potpuno siguran da li mu je danas bolje nego juče, jer "plate rastu". Sami građani imaju pomiješane osjećaje kada se radi o inflaciji. Neki se sa sjetom sjećaju prošlih vremena, kada se za par mjeseci rata kredita pretvarala od najveće stavke u kućnom budžetu u iznos jednak cijeni kutije cigareta. Za čitavo društvo, cijena te iluzije "bogatstva" i kupovne moći bila je previsoka, a ceh bi na kraju plaćali uvijek najsiromašniji, pogotovo penzioneri i nezaposleni. Stoga se dilema građana svodi na jednostavno pitanje, da li je bolje svakog mjeseca primati sve više novca koji vrijedi sve manje ili konstatno dobijati približno isti iznos u stabilnoj domaćoj valuti, koji opet, nije dovoljan za pristojan život, i gdje se poređenja plata i cijena ne gube u inflacijskoj magli.

Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)