Afera s repovima

Aim, Zagreb, 29.1.2002.

Iako je splasnula afera sa zabranom transporta nafte preko Hrvatske - koja pogađa sve susjedne zemlje, ali najviše Sloveniju (izvoznika) i BiH (uvoznika) - ostali su vidljivi repovi. Slovenija je i pored povlačenja zabrane podnijela prijavu protiv Hrvatske Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, vjerojatno zato da se osigura od budućih iznenađenja ove vrste. Osim toga i ona i BiH nezadovoljni su što je ostala zabrana transporta na nekim od graničnih prijelaza, tako da su strani prijevoznici ipak deprivelegirani u odnosu na domaću naftnu kompaniju (INA), koja je time stekla veliku prednost.

Drugi rep vuče se u samoj Hrvatskoj, gdje je zabrana provoza nafte izazvala oštre kritike u samoj vladajućoj koaliciji. Prvi je reagirao predsjednik Sabora Zlatko Tomčić, nazivajući ovu zabranu "blamažom" i zatražio od Račana odgovornost onih u Vladi koji su je inicirali, s implicitnom konstatacijom da u suprotnom treba odgovarati sam. Dan-dva kasnije sličnu kritiku iznijeo je predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke u ostavci Dražen Budiša, nazivajući zabranu provoza "besmislicom", i novim dokazom da neke stvari u funkcioniranju Vlade treba što prije promijeniti.

Obje ove kritike bez sumnje su utemeljene, ali bi se moglo reći i da se šlepaju uz one stavove za koje je sigurno da će imati prevagu u javnosti. I Tomčić i Budiša (posebno ovaj posljednji) pokušavaju, naime, redefinirati odnose u vladajućij koaliciji, uvjereni da im zbog sudjelovanja u ne naročito omiljenoj javnosti ruši stranački rejting (Budiša), ili da on ne raste koliko bi mogao (Tomčić). Budiša se priprema i za povrat na čelo stranke, s kojeg je otišao poslije velike svađe s Račanom i s dijelom vrha vlastite stranke oko izručenja generala Gotovine i Ademija Haaškome sudu.

Premda taj stav ni sada ne mijenja, on se vraća na čelo HSLS-a (rašireno uvjerenje većine promatrača uoči izborne konvencije stranke za nekoliko dana) s ipak ublaženim stavom da ne misli razvrgavati koaliciju pet vladajućih stranaka, niti rušiti koalicijsku Vladu. No, baš zato treba mu nešto na čemu će zadržati kritički otklon prema Vladi, a zabrana provoza nafte, koju većina javnosti doživljava kao glupavo pucanje iz topa po vrapcima, došla mu je kao naručena. Pri tome ga ne zanima što je ovdje došlo do miješanja krušaka i jabuka, tj. što se šverc nafte pokušava rješiti ne policijskim nego diplomatskim instrumentima.

Vladinu zabranu transporta nafte on doživljava kao novi dokaz samovolje zaglavne stranke vladajuće koalicije, Račanovih socijaldemokrata, koji odlučuju o svemu ne pitajući koalicijske partnere. Zato traži da se na ključne odluke Vlade uvede pravo veta glavnih koalicijskih partnera, što bi, uvjeren je, bio siguran filter protiv ovakvih štetnih odluka. Iako je Račan oslabljen većim brojem afera, kao što je prometni incident koji je izazvao SDP-ov gradonačelnik u Zagrebu Milan Bandić, pa i ovaj s transportom nafte, on sigurno neće pristati na takve zahtjeve. Objektivno, to i ne može.

Prihvaćanje Budišinog prijedloga značilo bi da se Vlada ministara pretvara u Vladu stranaka, koje se iznova dogovaraju o onome što su se već dogovorile, ili su se morale dogovoriti, prilikom stvaranja koalicije i izlaska na izbore. Budiša, međutim, tvrdi da ima razloga da se taj predizborni dogovor redefinira, jer njegovo nezadovoljstvo dijele i neke druge stranke vladajuće koalicije. To doista stoji, i Račan će vjerojatno morati dati neke ustupke. Ali on je dosad nalazio načina, štoviše to mu je bila specijalnost, da spriječi da se njegovi neistomišljenici ujedine protiv njega. Zato narednih tjedana, kada bi i Budiša trebao ući u Vladu, treba očekivati samo ograničene bure u vrhu koalicijske vlasti, koje ne bi ugrozile njen opstanak.

Po svemu sudeći, zabrana transporta nafte preko hrvatskog teritorija mogla bi izazvati puno trajnije konzekvence u odnosima Hrvatske sa susjedima. Nije riječ samo o tome da su tom zabranom otvoreni defavorizirani ekonomski interesi dviju, barem na papiru, prijateljskih zemalja, s kojima je Hrvatska potpisala sporazume o liberalizaciji trgivine i prije nego što ju je na to formalno obavezalo članstvo u WTO. Ako se sada pada ispod standarda te međunarodne trgovačke komore, onda se o zabrani transporta nafte ne može govoriti drukčije nego kao bahatom i bezobzirnom ponašanju.

Štoviše, susjedima je poslana poruka da Hrvatska u bilaterali s njima neće poštovati uobičajene standarde, kao da je riječ o nižerazrednim državama, koje to još nisu zaslužile. U slovenskom slučaju to, istina, nije toliko vidljivo, jer među dvjema zemljama postoje višegodišnji teritorijalni i imovinski sporovi, u kojima svaka strana nosi svoj dio odgovornosti. Ali, se zato u odnosima prema BiH, to već vidi i "iz aviona", budući istodobno postoji nekoliko otvorenih pitanja koje je redom podstakla hrvatska strana, i to sve nekako u paletu s jednom jesenašnjom izjavom Ivice Račana, koja kao da je razvezala špagu svih kasnijih sporova.

Riječ je o izjavi koju su i ovdašnji mediji oštro kritizirali, ali je Račan nikada nije povukao niti ublažio, da će poslije terorističkog napada na SAD zapadni svijet izgraditi neku vrstu obrambenog zida na Balkanu, i da Hrvatska treba učiniti sve da ostane s njegove unutrašnje strane. Već ovdje jasno se osjećala, iako nije bila eksplicitno izrečena, nesklonost prema istočnom susjedu, ili, u podtekstu, prema njegovoj muslimanskoj komponenti.

Zatim je to još izrazitije bilo vidljivo prilikom nedavne posjete delegacije izraelskog parlamenta Hrvatskoj, gdje su došli s porukom da je BiH, malone, polazna baza islamističkog terorizma u Evropi, i stavili na dušu Hrvatskoj da bude neka vrsta predstraže protiv te opasnosti. Reagiranja hrvatskih domaćina nije bilo, a kada su im to spočitnuli ovdašnji mediji, rečeno je da u službenom dijelu razgovora nešto slično nije rečeno. No, vrlo kratko zatim dogodio se još jedan incident, kada su na Hrvatskoj televiziji sarajevske demonstracije u povodu hapšenja i deportiranja šestorice Alžiraca nazvane djelom "radikalnih islamista".

Hrvatska televizija u slučaju mnogo radikalnijih demonstracija hrvatske desnice puno pažljivije bira riječi, pa ne bi bilo loše da hrvatska vlast javno kaže koje mjesto u svjetskom registru netolerancije pripada BiH, a koje Hrvatskoj.

Marinko Čulić