Žal za starim, dobrim vremenima
Crna Gora:Zoran RADULOVIĆ
Današnji stanovnici Crne Gore, bez obzira na nacionalnu opredijeljenost, sve manje podsjećaju na pretke koji su, makar u narodnim pjesmama, "kadri bili stići i uteći". Crnogorci, prosto - nemaju gdje!
U Evropi je tek nekoliko zemalja u koje građani Crne Gore mogu otići bez vize. Riječ je, mahom, o državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije ili nekadašnjim susjedima SFRJ: Makedoniji, Bugarskoj, Mađarskoj, Bosni i Hercegovini. I tu se spisak gotovo završava. Na listi zemalja u koje građani Crne Gore mogu otići bez vize još je samo nekoliko egzotičnih turističkih destinacija, poput Tunisa i Sejšela. Negdje između su zemalje na čijoj granici se turistička viza dobija po automatizmu, bez velikih problema - Turska na primjer, za čiju vizu građani Crne Gore plaćaju deset dolara. Ovome treba dodati i jednu od rijetkih povoljnosti - u italijanskoj regiji Pulja, zahvaljujući prije svega tradicionalno dobrim pomorsko trgovačkim vezama između Bara i Barija, Crnogorci mogu, bez vize, otići u šoping. Italijanski carinici, međutim, imaju diskreciono pravo da sve sumnjive putnike bez objašnjenja vrate nazad, ne dozvoljavajući im iskrcavanje na teritoriju Italije.
Italija je, istovremeno, bila i prva zemlja koja je u Crnoj Gori (Baru) otvorila konzularno predstavništvo tako da su građani Crne Gore, makar sa te strane, bili pošteđeni puta za Beograd i čekanja u podugačkim redovima pred tamnošnjim ambasadama. Kasnije su slične poteze napravili i Grčka, Rusija, Kina i Slovenija. O svrsishodnosti otvaranja tih konzulata dovoljno govori podatak da je u slovenačkom dipomatskoj misiji, u prvoj nedjelji njenog rada podnijeto više od 150 zahtijeva za izdavanje vize.
Konzulat Republike Italije značajan je i kao mjesto gdje se većina ovdašnje političke, ekonomske i intelektualne elite "snabdijeva" šengen vizama. S druge strane, za putovanje preko Atlantika (SAD) i dalje je potrebno prethodno otići u Beograd, provesti nekoliko dana u čekanju, uplatiti taksu od 45 dolara i potom se nadati. No i ovo izgleda kao relativno povoljna mogućnost ako se ima u vidu da je do 5. oktobra prošle godine za isti posao trebalo ići u Budimpeštu.
Sve to je, uz drastičan pad životnog standarda zabilježen u prošloj deceniji, uslovilo da danas tek jedna četvrtina stanovnika Crne Gore ima važeći pasoš. Zanimljiv je i podatak da više od 60 odsto građana te Republike nikada i nije predalo zahtjev za izdavanje putne isprave. U insotranstvo, iz Crne Gore, putuju uglavnom mladi ljudi (često sa kartom u jednom pravcu), te privatni preduzetnici, političari, novinari, naučni radnici i pripadnici sve brojnijeg NVO sektora. Njihove najčešće destinacije su zemlje iz neposrednog okruženja sadašnje i bivše Jugoslavije, države Zapadne Evropa, Skandinavija, nešto rjeđe SAD i Kanada. Svojevremeno su, posebno među prodavcima elektronike, bile popularne šoping ture u zemlje "Malog tigra", posebno Singapur.
I u Crnoj Gori, naravno, postoji jedan broj ljudi koji je spreman (i sposoban) da odvoji nekoliko hiljada dolara za turistička putovanja u egzotične zemlje Afrike, Azije, Južne Amerike, ili višenedjeljno krstarenje Mediteranom... Među takvima je, tvrde u ovdašnjim turističkim agencijama, trenutno najpopularnija Kuba, dok oni sa malo plićim džepom preferiraju Tunis.
Većina stanovnika Crne Gore, ipak, sjedi kući sa nostalgijom se prisjećajući vremena kada su imali neuporedivo više novca za putovanja (sezonski šoping u Italiji bio je gotovo obavezan ritual u južnom dijelu Crne Gore) ali i pasoš čiju je vrijednost (prohodnost) potvrđivala i cijena na međunarodnom crnom tržištu - 5.000 maraka. Ne treba zaboraviti da značajan broj ljudi koji danas borave u Crnoj Gori ne može na legalan način doći do putne isprave. Riječ je o izbjeglicama i raseljenim licima (trenutno ih je u Crnoj Gori više od 50 hiljada) i, mlađim ljudima koji još uvijek nijesu regulisali vojnu obavezu. U ovoj kategoriji dominiraju pripadnici nacionalnih manjina, Albanci i Muslimani, koji su vođeni željom da život nastave van granica SRJ nerijetko posezali za nabavkom falsifikovanih putnih isprava. Na cijeni su, posebno, bili pasoši Republike Slovenije, zbog činjenica da vlasnicima ovog pasoša nije potrebna viza za ulazak u SAD. Zato je putna isprava sa slovenačkim grbom na koricama dostizala cijenu veću od prosječne godišnje plate u Crnoj Gori - oko 2.500 maraka.
No, to je samo dio priče o ilegalnim emigrantima. U drugoj polovini prošle decenije Crna Gora je postala jedno od važnijih čvorišta na putu "ilegalaca" sa istoka na zapad. Izbjeglice iz Hrvatske i BiH, Albanci i Romi sa Kosova, Kurdi a za njima i Kinezi, stizali su u Crnu Goru sa svih strana, legalnim i ilegalnim putevima.
Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma i uspostavljanja mira u BiH, te skidanja "spoljnog zida sankcija" SRJ, ilegalni emigranti su u Crnu Goru stizali uglavnom preko aerodoma u Beogradu (Kinezi) i Sarajevu (Kurdi i Iranci) odnosno kao izbjeglice sa Kosova u vrijeme NATO intervencije. Iz okoline Podgorice gdje su pravljeni ilegalni logori za njihov prihvat, put je ove ljude vodio dalje na jug, u neku od skrivenih uvala na crnogorskoj obali. Odatle su, brzim gliserima (u skupljoj varijanti) odnosno pretovarenim ribarskim barkama (jeftinija i nesigurnija mogućnost) kretali na put prema italijanskoj obali. Za neke je to zaista značilo bjekstvo u "bolji život", oni manje srećni završavali su u morskim dubinama Jadrana. Ali, posao je, gotovo nesmetano, tekao godinama dok su u njemu učestvovali i kriminalci, i policajci, i pripadnici Vojske Jugoslavije.
Interesantan je i način na koji stranci mogu doći u Crnu Goru. Prema slovu (saveznih) zakona, za posjetioce sa većeg dijela zemljine kugle neophodne su vize. Po reciprocitetu. Međutim, Crna Gora, pokušavajući da oživi jednu od svojih nekada najprofitabilnijih privrednih grana - turizam, tri godine u nazad poziva turizste i privrednike da je posjete bez viza. Dakle, ako gost u Crnu Goru dolazi preko aerodroma u Podgorici i Tivtu, odnosno direktno iz inostranstva ulazi u Crnu Goru, ne treba mu viza. U suprotnom, ako namjernika put vodi preko Beograda - platića od 10 do 80 maraka, uz rizik da bude vraćen sa graničnog prijelaza.