Ograničena sloboda

Hrvatska:

Boris Rašeta

Građani Hrvatske nemaju, što se putovanja tiče, dojam kao da žive u Albaniji Envera Hodže. No, svakako nisu ni u poziciji Šveda, Finaca ili Norvežana. Za mnoge važne države, oni moraju - prije ulaska - dobiti vize. Građani mnogih važnih država, pak, za ulazak u Hrvatsku ne moraju proći istu proceduru. U Hrvatsku mogu doći slobodno, bez ikakvih uvjeta, kad god požele. Takva je situacija, primjerice, na relaciji Hrvatska - Sjedinjene Američke Države. Premda su se hrvatske vlasti još za vrijeme Franje Tuđmana voljele hvaliti kako su Hrvatska i SAD "strateški partneri", na primjeru viznog režima vidi se da partnerstvo nije baš ravnopravno. Hrvati, naime, trebaju ulazne vize za putovanje u SAD, na koje se čeka do mjesec dana, dok građani Sjedinjenih Država u Hrvatsku mogu doći bez ikakvih provjera ili ograničenja.

No, to i nije osobit problem. Za put u SAD većina nema ni vremena, ni volje ni novca, pa vize ne doživljavaju kao tešku kaznu. Građani Hrvatske, naime, najčešće putuju u Italiju (u još uvijek popularni shopping), te, iz istog razloga, u Mađarsku, Austriju i Sloveniju, u Bosnu i Hercegovinu a dijelom i u Jugoslaviju. Putovnice ima većina odraslih građana. Najviše se kupuje hrana, kuaanske potrepštine i rezervni dijelovi za automobile ili kućanske aparate. U tom su smislu najvažnije države doista lako dostupne.

Godišnje se, na pogranični shopping, potroši više od milijarde maraka. Građanima Hrvatske vize su, ipak, potrebne za cijeli niz zemalja. Među ostalima, tu su Albanija (slobodan je ulaz za diplomate), Bjelorusija, Brazil, Egipat, Indija, Irak, Iran, Izrael (u Iran i Izrael bez vize također mogu uai diplomati), Južnoafrička Republika i SR Jugoslavija (u obje zemlje diplomati ulaze slobodno), Kanada, Kina i Hong Kong (opet su izuzeti diplomati a za tranzit preko Hong Konga kraći od 14 dana viza nije potrebna). Isti je slučaj i s Kubom. Vize su još potrebne za Meksiko, Nigeriju, Novi Zeland, Rusku federaciju (izuzeti su diplomati, te posjedinici poslovnih ili privatnih pisama iz kojih se vidi da je osoba pozvana u tu zemlju, te putnici u organiziranim turističkim grupama). Od 19. studenog 1999. građanima Hrvatske suspendiran je ugovor o ukidanju viza i s Velikom Britanijom, do čega je došlo zbog velikog egzodusa Srba iz Istočne Slavonije, koji su izveli pravu najezdu na Otok, pa se Otok revanširao podizanjem vizne brane.

Uz pobrojane države, građani Hrvatske vizu trebaju za još pedesetak država - među ostalima, tu su Afganistan, Andora, Angola, Burundi, Butan, Indonezija, Jamajka, Jordan, Kamerun, Kambodža, DNR Koreja, Nepal, Niger, Panama, Papua Nova Gvineja, Siera Leone, Zair, Zamibija... Riječ je ponajviše o državama koje se nalaze na drugim kontinentima. Slobodno, dakle bez viza, Hrvati mogu putovati u Argentinu, Austriju, Belgiju, BiH, Bugarsku, Cipar, Njemačku, Norvešku, Makedoniju, Monako, Nizozemsku, Poljsku, Portugal, San Marino, Slovačku, Sloveniju, u Svetu Stolicu, a tu su i Italija, Grčka, Švedska, Švicarska, Turska, Tunis, Urugvaj. Slobodno bi se moglo reći da je u većinu zemalja koje su građanima Hrvatske, na razne načine važne - uglavom, zemlje Starog kontinenta - ishodovan liberalan režim odlaska. Vize se, kao realna smetnja, pokazuju najviše u slučaju Velike Britanije, Sjedinjenih Država i SR Jugoslavije - to su zemlje za koje, iz različitih razloga, postoji veći ineteres kojega više ili manje strog vizni režim ipak ograničava. Građani pograničnih područja u SRJ mogu ući s posebnim propusnicama, a umirovljenici, studentni i neke druge kategorije mogu dobiti i jednogodišnje vize za tu zemlju.

Ulazak u Hrvatsku nije rješavan na načelima reciprociteta. To bi, posve je jasno, za državu bilo izrazito kontraproduktivno. Ipak, broj zemalja čiji građani moraju dobiti vizu prilično je dug. Na njemu su Alžir, Albanija, Bolivija, Cipar, Gana, Kolumbija, Libija, Panama, Tajland, Zimbabve, Bjelorusija, SR Jugoslavija, Kina (u ove dvije zemlje izuzeti su nositelji diplomatskih putovnica), Kuba, Ruska federacija (osim diplomata), jednak je režim i za Ukrajinu, te Uzbekistan, Vanatu, Zair, Zambija, Zimbabve... Slobodan ulaz u Hrvatsku imaju građani Andore, Argentine, Češke, Čilea, Irske, Islanda, Njemačke, SAD, Urugvaja, Velike Britanije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Makedonije, Austrije, Mađarske, itd.

Uglavnom, vizni je režim riješen tako da građani svih onih država koje su Hrvatskoj zanimljive kao ekonomski, turistički, kulturni ili vojni partneri - to su uglavnom evropske države i zemlje s jakim gospodarstvima - za ulazak u Hrvatsku ne trebaju vize, dok se države koje iz Hrvatske očekuju masovniji priliv imigranata (poput SAD ili Britanije) od toga brane vizama. Hrvatskoj su, u tom smislu, najvažnije države Italija (najmoćniji gospodarski partner), Njemačka, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Mađarska, Francuska, Makedonija i, u sve većoj mjeri, SR Jugoslavija.

Sa Jugoslavijom su preko ljeta planirani razgovori u kojima bi, kao jedan od ciljeva, trebalo biti riješeno i pitanje viznog režima. Za vrijeme Franje Tu?mazrna i Slobodana Miloševiaa vizni je režim, naime, služio kao pomoćno sredstvo u osiguranju stanja postignutog "humanom razmjenom stanovništva". Vize su, zbog svoje visoke cijene (osamdeset njemaekih maraka) povrh toga služile i kao dobar izvor za punjenje državne blagajne, posebno kada je riječ o SR Jugoslaviji.

Normalizacija odnosa u regiji, međutim, podrazumijeva sve slobodniji protok ljudi, roba i usluga, pa je očito da će režim viza svakoga dana biti sve većom preprekom, jer se promet roba između dvije države u zadnjih godinu dana gotovo učetverostručio. No, ni Račanova vlada ne luduje za pretjeranom liberalizacijom odnosa s Jugoslavijom (na svim razinama) pa je održavanje viza na životu, čini se, još uvijek prije rezultat tromosti službenog Zagreba nego nespremenosti Beograda na dodatno otvaranje.

Ipak, vlada na Markovu trgu izložena je svakog dana sve većim pritiscima hrvatskih privrednika, koji na srpskom tržištu vide šansu za prodaju vlastitih proizvoda. Ovi će pritisci posebno porasti nakon donatorske konferencije, koja bi u SR Jugoslaviji mogla potaknuti razvoj i obnovu, pa će Račanova Vlada, htjela ne htjela, morati ubrzati uspostavu platnog prometa, ali i ukidanje viznog režima, kao i normalizaciju odnosa na drugim razinama. Prošle godine, Hrvatska i Bosna bilateralno su, za ljetne turistieke sezone, dopustile prelazak granica svojim građanima i bez putovnica, samo s osobnim kartama. Čini se da će takav potez biti izveden i narednih dana, a razlog zašto takav režim ne traje cijelu godinu - kakav je slučaj s Italijom - opravdava se opasnošću od velikog broja ilegalnih prelazaka granice. Hrvatska je, naime, krajnja točka šverca ljudi s istoka na zapad.

Hrvatska je granica ekstremno duga i teško ju je čuvati, pa je u nju, kao kroz švicarski sir, minule dvije godine izvedena prava najezda Kineza (iz Jugoslavije), Kurda, Turaka, Bugara (iz Bosne i Crne Gore), koji se preko Hrvatske šalju dalje u Italiju, Sloveniju, Njemačku i dalje na zapad. Značajan je problem i šverc. U Hrvatsku se, kao krajnje odredište ili u tranzitu, švercaju i goleme pošiljke cigareta iz istočnog susjedstva (najčešće iz BiH ili Srbije) dok značajan problem predstavljaju i pomorski kanali šverca, koji je razvijen između Italije, Hrvatske i Crne Gore.