Ustavne promjene u RS: Sve ću da vas zamijenim

Ekipa iz SDS i SDA dogovoriće se bez Petriča oko ustavnih promjena u Republici Srpskoj (RS) tako što će podijeliti kolač vlasti između sebe onako kao nekad. Petrič, koji pokuša da im se umiješa, ispašće smiješan jer će ga udruženi nacionalisti pitati kog se vraga miješa kad su se oni već dogovorili. Čak se i njihov dogovor naslućuje: biće Bošnjaka više u vlasti RS, ali ne prema popisu iz '91.

Banjaluka, 23. Januar 2002. (AIM)

Kao kad magnumom 44 razbiješ jaje za doručak, previše drastično da bi se došlo do nečega toliko normalnog! Tako bi se u jednoj rečenici mogao opisati zahtjev Volfganga Petriča za ustavnim promjenama u Republici Srpskoj (RS), kojima bi svi nivoi vlasti u tom entitetu bili dijeljeni prema popisu stanovništva iz '91. godine. Petričev drastični zahtjev značio bi, kako je vrijedni Dragan Kalinić u hipu izračunao, da će od 15 ministarstava u Vladi RS, Srbi dobiti osam, Bošnjaci četiri, Hrvati dva i oni koji se računaju kao 'ostali' - jedno ministarstvo.

Kalinićeva žurba da izračuna kako će se podijeliti srpski kolač vlasti - što manji toliko slađi - svjedoči samo da je Petričev zahtjev, bar na nivou polazne osnove, dakle dijagnoze, besprjekorno istinit. To znači da nijedna posledejtonska vlast u RS nije bila u stanju da prijeđe onaj mentalni prag iza kojeg bi, prosta kao pasulj, stajala istina da su monoetničke teritorije (one koje nisu takve "oduvijek", posebno one koje su takvima nastajale posljednjih godina) zapravo paraistorijska kategorija i da, takve, predstavljaju incident, koji svijet po sili stvari nastoji da eliminiše.

Zato ne prestaje da bude simptomatično kada najgori među političkim Srbima, zabrinuto zureći u budućnost pogledom troglodita, uzdišu kako je Franjo Tuđman, bogdamudušuprosti, uspio da očisti Hrvatsku, dok, eto, nama nisu dali (ili nismo znali). Ti eh-da-smo-imali-Tuđmana vizionari, po tradiciji da se tuđa muka manje vidi, zanemaruju samo da nova hrvatska vlast, čak i bez međunarodnog pritiska, danas prosto stoji tamo gdje mora da kaže sebi i svijetu: da li je ista kao Tuđmanova ili želi da se razlikuje od nje.

U RS stvar stoji još drastičnije. S pravom ili ne, RS u balkanskoj međunarodnoj podjeli mjesta u razredu dobila je magareću klupu, kojoj konkuriše još samo albansko Kosovo, s ne malom razlikom da su Albanci za svoj šovinizam dobili bar malo legitimiteta kroz prigrabljeni oreol žrtve, što Srbi nikada sebi nisu obezbijedili. Ali stvari u magarećoj klupi izgledaju toliko loše da RS čak nije bez šansi. Zašto?

Ako bi uključili mozak na bar 33 obrtaja, najokorjeliji srpski nacionalisti vrlo lako bi napravili konsenzus sa umjerenima. Naime, dok umjereni Srbi smatraju da je RS pitanje kvaliteta života, ekonomije i društva i da bez toga ona ne treba ni Srbima ni bilo kome, ta ljudska fela povratak Bošnjaka i Hrvata smatra logičnim bar onoliko koliko je logično da svako ko je silom otjeran sa svoga na svoje ponovo dođe. Za to vrijeme ljubiteljima RS, pa makar sva stala pod jednu šljivu, mora biti jasno da zemlja koja je proteklih godina više nego što je normalno, umjesto hrane, proizvodila budale i kriminalce (u matematički neophodnom odnosu 10.000:1), koja je umjesto političkih ideja, plasirala kolektivnu hipnozu - svoj legitimitet, s obzirom da ne leži na nafti i da Srbi ipak nisu najsuperirorniji svjetski starinci, može da crpe jedino na izlasku iz magareće klupe i povratku nesrba na svoje.

Hajde da razmišljamo njihovom logikom: RS će statusa svjetske parije spasiti samo Bošnjaci koji se vraćaju, a u kojem će se broju oni vratiti, makar im po RS sve prostirali crvene tepihe, to je debelo pitanje. Definitivno ih, međutim, neće biti onoliko koliko ih je bilo 1991, i to bi srpskog nacionalistu moglo bar da utješi da podigne brešu jer stvari nikad neće biti kao nekad. Riječju, u RS je i umjerenjacima (odavno) i ekstremistima (od juče) jasno da RS neće biti kao nacionalno ekskluzivne teritorije, da nju danas više čuva gradilište Ferhadije nego zvona Svetosavskog hrama, makar se, kako se javilo Matiji Bećkoviću, ta zvona čula do Stambola i, logično, do Banjaluke. RS, dakle, može opstati samo kao polietnička kategorija, a što će to, kako razmišljaju savremeni ideolozi multietnicizma, "dokinuti njenu suštinu i ime", neka bude i tako, važno je da ona pruži zaštitu svima koji u njoj žive, pa i Srbima, gdje zaštita nije samo arhaični branilac života od noža, već i onih kategorija koje čine razliku nacije od čopora.

Hoće li to omogućiti Petričeva ideja? Neće! Dva su osnovna razloga. Njegova ideja kaže da demokratija nije dobra za Srbe, Bošnjake i Hrvate. Jer, taj zahtjev kaže da izbori nisu važni, već da je važan popis tako da bi vlast u RS funkcionisala kao dom lordova, ljudi odabranih rođenjem, s tim što bi, za razliku od pravog doma lordova, imali faktički, a ne simbolički uticaj. Ruku na srce, Petrič je, suspendujući demokratiju, u jednom u pravu. Šta god mislili, svoje Periklovo doba Bosna je doživjela pod komunistima, koji su radili isto. Drugo doba progresa u prošlom vijeku Bosna je doživjela pod austro-ugarskom okupacijom, pa bi po toj logici treći procvat trebalo očekivati porobljeni od Petriča i međunarodne zajednice. Istovremeno, ma šta o njoj mislili, Bosna u svojoj istoriji nije imala demokratskije izabranu vladu od one SDA-SDS-DHZ iz 1990, da bi se stvar završila u mirnom i demokratskom demoliranju iste.

Oslanjanje isključivo na empiriju, međutim, nije dobar saveznik: cilj je da Bosna funkcioniše kao demokratska država, jer i Petrič, i Klajn, i ostali anđeli mira imaju posla kod kuće, jednako kao što je Franc Ferdinand imao sastanak sa Gavrilom Principom kod Vijećnice, a Josip Broz sa Svetim Petrom u Užičkoj 14. Poslije toga je nastupalo klanje. Drugim riječima, javna rasprava, ne samo u RS, da li je Bosna moguća kao demokratska država, svakako bi bilo blagotovornije od javne rasprave o ustavnim promjenama u RS, koja će, kao, trajati do 15. februara na temu možemo li mi preveslati tog Petriča kao što smo preveslavali sve živo dok nismo došli u ovaj plićak.

Drugi problem Petričeve ideje sadržan je u njegovoj namjeri da pritisne nacionalno umjerene stranke u RS da ulaze u saveze sa umjerenjacima iz Federacije i da tako potiskuju nacionaliste. Prvi problem je u kriterijumima umjerenosti koji vladaju u krugovima poput Petričevog. Tamo će se pokazati da biti umjeren znači ne biti SDA-SDS-HDZ, što je potpuno netačno, budući da od te tri nacionalne stranke ima mnogo ekstremnijih egzemplara na bh. političkom nebu. Po toj ideji, na primjer, partija Mladena Ivanića trebala bi da uđe u izborni savez sa strankom Harisa Silajdžića, što bi glasači u Banjaluci, sa dosta prava, teže podnijeli nego da im Banski dvor pretvore u džamiju sa sve minaretima umjesto dimnjaka. Kako su se uvijek lakše između sebe dogovarali Alija Izetbegović i Momčilo Krajišnik nego Ivanić i Zlatko Lagumdžija, to bi se Kalinić i Tihić začas iskompenzovali (mnogo prije reformista), pa bi jedan dijelio vlast u RS, a drugi u Federaciji, gdje bi Tešanj bio esdeesovski više nego ikad, Teslić, esdeaovski više neko ikad, dok bi Bosna bila umjerena manje nego ikad.

To će se, najvjerovatnije, pokazati vrlo brzo: kada se oko ustavnih promjena ekipe iz SDS i SDA dogovore bez Petriča i kada podijele kolač između sebe onako kao nekad. Petrič, koji pokuša da im se umiješa, ispašće smiješan jer će ga udruženi nacionalisti pitati kog se vraga miješa kad su se oni već dogovorili. Čak se i njihov dogovor naslućuje: biće Bošnjaka više u vlasti RS, ali ih neće biti prema popisu iz '91.

Na kraju ostaje još pitanje: odakle Petriču ideja za tako neizvodljivom idejom. To tek treba da zabrine: Petrič više nije onako rado viđen gost u svjetskim finansijskim institucijama, gdje je odlazio po šuškavi materijal kojim bi multietnizovao Bosnu. Para više nema, i čime da je sad multietnizuje. Prosto: galalmom, na šta se svodi njegov zahtjev. Jer, Petrič sve više liči na trenera ekipe koja pamti i bolje dane. Najbolji igrači su otišli, tim igra u pocijepanim dresovima, poslije 20 minuta igre duša im je u nosu. Takvima Petrič, na poluvremenu koje gube sa 3:0, drži lekciju: ako ne budete trčali, sve ću da vas zamijenim.

Željko Cvijanović (AIM)