Promjene u Hrvatskoj vojsci

Aim, Zagreb, 16.1.2002.

Sasvim oprezno, gotovo stidljivo, hrvatska je vlast najavila da će u narednih nekoliko godina iz Ministarstva obrane biti odstranjeno dvadesetak tisuća zaposlenika: oprez i stidljivost motivirani su pritom strahom od populacije što će se naći na brisanome prostoru, a riječ je o populaciji koja zaposlenje duguje suludom HDZ-ovu poimanju socijalne države. Tuđmanov je režim, naime, u rečeno ministarstvo nakrcavao sve one ratnike kojima bi, da nisu zbrinuti u MORH-u, egzistencija vjerojatno bila ugrožena, a oni kojima je egzistencija ugrožena - i pogotovo ako je riječ o bivšim ratnicima - mogli su biti ozbiljan neprijatelj režima. Hiljade takvih ljudi desetak su godina bile krajnje mirne i poslušne, pa Ivica Račan strahuje od pobune što bi se mogla začeti u redovima rashodovanih soldata i vojnih činovnika. Ta će se pobuna, međutim, pokušati spriječiti programima za radno zbrinjavanje sadašnjih vojnih osoba, ali ti programi još uvijek - ne zna se zašto - nisu dostupni javnosti.

Kako god bilo, povratka više nema: obznanjen je program preustroja hrvatskog obrambenog aparata koji kaže da će, kad reorganizacija bude dovršena, Ministarstvo obrane imati 25 tisuća pripadnika. Otprilike 15 tisuća ljudi bit će raspoređeno u profesionalne gardijske brigade, dok će oko 10 tisuća ljudi raditi u Ministarstvu obrane i Združenome stožeru Oružanih snaga. Broj profesionalnih brigada bit će smanjen s dosadašnjih šest na četiri. Umjesto postojećih zbornih područja uvode se korpusi kopnene vojske: postojat će tri korpusa i bit će locirani u Karlovcu, Đakovu i Rijeci. U Splitu će biti smješteno zapovjedništvo Ratne mornarice, dok će u Puli i Pločama biti stacionirane komande vojno-pomorskih sektora. Četvrta gardijska brigada iz Splita djelovat će u sastavu Ratne mornarice kao profesionalna brigada mornaričkoga pješaštva. Zapovjedništvo Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane stolovat će u Zagrebu, gdje će, uostalom, biti i sjedište Združenoga stožera Oružanih snaga.

Preustroj bi trebao biti završen 2010. godine, no sad se posvetimo trenutačnoj situaciji u Ministarstvu obrane, situaciji koja je, uglavnom, nevesela. Uprava za upravljanje i savjetovanje britanskog Ministarstva obrane (DMSC) sačinila je, naime, studiju o sadašnjoj situaciji u MORH-u: ta studija - čiju je izradu naručio ministar obrane Jozo Radoš - porazna je za državnu ustanovu o kojoj ovdje govorimo. Britanski vojni stručnjaci navode da postoji veliko rivalstvo među različitim sektorima unutar Ministarstva obrane; navode, nadalje, da ne postoji nikakva strategija ili organizirani sistem upravljanja u obrambenome resoru, nego se odluke donose stihijski i na inicijativu pojedinaca ili pojedinih skupina unutar ministarstva; Britanci, također, ističu da su zaposlenici frustrirani zbog nemogućnosti napredovanja i postojanja interesnih grupa koje vode svoje privatne ratove; navodi se, isto tako, da tokom dvije godine nije napravljeno gotovo ništa u preustroju oružanih snaga, a jedan od glavnih razloga toj pojavi leži u permanentnim sukobima predsjednika Vlade Račana i predsjednika države Mesića oko upravljanja vojnim formacijama. Dogovor o tom pitanju još uvijek nije postignut...

Osim sukoba Račan-Mesić, velike zasluge za katastrofalno stanje u Ministarstvu obrane pripadaju ministru Jozi Radošu. Čime se, naime, Radoš bavio u protekle dvije godine? Okružio se svojim stranačkim pulenima (ljudima iz HSLS-a), a dvojica od tih pulena njegovi su kumovi. Prvome je ime Zoran Batušić i Radoš ga je bio postavio na mjesto svojega pomoćnika za informiranje: dotični pomoćnik, koji uglavnom ništa nije radio osim što se obračunavao s vojnim zalihama alkohola, smijenjen je nedavno zbog toga što je tokom sastanka u kninskom Zbornom području Glavni stožer Hrvatske vojske nazvao "staljinističkim kružokom". Drugome je ime Davor Bišćan i još je uvijek šef Sigurnosno-informativne službe (SIS): taj je čovjek najodgovorniji za provođenje "protuobavještajne prosudbe" nad generalom Petrom Stipetićem, načelnikom Glavnog stožera HV-a. Svrha rečene "prosudbe" bila je, po svemu sudeći, kompromitacija generala Stipetića, jer su agenti SIS-a materijal o načelniku Glavnoga stožera natrpali gomilom neistina i poluinformacija što o Stipetiću govore kao o čovjeku koji nije podoban za obavljanje visoke dužnosti. Nije podoban zato što, po revnim Bišćan-Radoševim špijunima, nije dovoljno Hrvat i održava veze s obavještajcima jugoslavenske armije. Trećem Radoševu pulenu ime je Mladen Ružman: čovjek je ministrov pomoćnik za sigurnosno-obavještajne poslove, a njegov se posao svodi na to da već dvije godine isključivo skrbi o tome da se nešto ne dogodi generalu Mati Laušiću, načelniku Vojne policije i tipu kojega se sumnjiči za sudioništvo u ratnim zločinima i kriminalnim poslovima širokih razmjera. Mate Laušić, međutim, nije usamljen slučaj: u soldatsko-činovničkim redovima Ministarstva obrane čuče tisuće kadrova što ih je u tu ustanovu - unatoč manjku formalnoga obrazovanja i kriminalnim sklonostima - posadio Gojko Šušak.

Radoš je, osim toga, više vodio računa o interesima svoje stranke, nego o tome da Ministarstvo obrane funkcionira onako kako bi trebalo funkcionirati. Primjer: kad je, naime, predsjednik Mesić u svibnju prošle godine išao u Split na proslavu osnivanja Četvrte gardijske brigade, SIS je napravio procjenu što bi se na tom skupu moglo zbiti i predvidio antimesićevsko divljanje; Jozo Radoš, koji je bio upućen u sadržaj procjene, o tome nije obavijestio predsjednika Republike nego svog bivšeg (možda i budućeg) stranačkoga šefa Dražena Budišu s kojim je onomad bio u idiličnim odnosima. I to, naravno, nije jedini takav slučaj...

Jozo Radoš i zdrug njegovih najbližih suradnika zaslužni su, također, za to što je Hrvatska vojska tehnološki zaostala i što se hrvatski vojni avioni koji su u stanju odlijepiti se od piste mogu prebrojiti na prste jedne ruke. Rečena je ekipa, isto tako, najzaslužnija što Hrvatska vojska NATO-u trenutačno može ponuditi tek stotinjak vojnika koji su osposobljeni po kriterijima spomenutog vojnog saveza kojemu ova zemlja stremi i kojemu zasad može ponuditi samo svoje prirodne resurse za soldatske vježbe. Razlog tome je u činjenici da su dvije godine potraćene ni na što, a pritom je golemi novac hrvatskih poreznih obveznika ulagan u kupovanje socijalnog mira i plaćanje HDZ-ova taloga u državnim službama, umjesto u kupovanje sofisticirane vojne tehnike.

Stoga se nekako čini da bi najuspješnija reorganizacija Ministarstva obrane bila ona u kojoj bi s Krešimirova trga smjesta bili najureni ljudi što su u protekle dvije godine bili na čelu rečene institucije.

Ivica Đikić