Spašavanje pijanog gradonačelnika

Aim, Zagreb, 14.1.2002.

Afera s pijanim zagrebačkim gradonačelnikom, koju su kao rijetku pikanteriju zabilježile i neke svjetske agencije, nastavlja se. Započela je, podsjetimo, nekoliko dana poslije Nove godine, kada je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, poprilično naliven - ustanovljeno je da se radi o 1,6 promila alkohola, što je tri puta više od dopuštenog - skrivio saobraćajnu nesreću, u kojoj na njegovu sreću žrtava nije bilo.

Ali je temeljito zagorčao život sebi i svojoj Socijaldemokratskoj partiji time što je pokušao pobjeći s mjesta nesreće i to čak dva puta. Jednom kada je svojim Range roverom udario (zapravo više očešao, šteta se procjenjuje na otprilike hiljadu eura) u drugi auto, i drugi put kada ga je zaustavila policija i započela uviđaj. Bandić je izgleda prkosio policajcima i odbijao alko-test, a onda pod izlikom da se ide ugrijati, sjeo u svoj auto i pokušao pobjeći, tako da se policijska patrola morala dati u pravu uličnu potjeru za njim.

Upravo to se sada stavlja najviše na dušu Milanu Bandiću, jer prvi čovjek zagrebačke vlasti koji bježi pred "vlastitim" organima reda - to svakako nije najbolji primjer običnim građanima. Ako, kaže, se jedna grana vlasti otkazuje poslušmost drugoj, kako se onda može očekivati od građana da poštuje i jednu i drugu. Bandiću, naravno, ne treba to objašnjavati i on je u početku poricao da je uopće skrivio nekakvu nesreću, vjerujući valjda da će policija respektirati njegovu fukciju i sve prešutjeti. No, policija je promptno informirala o toj nesreći kao i svakoj drugoj, iznoseći sve potankosti lakšeg sudara i Bandićevog ponašanja nakon njega.

Time je zaradila simpatije javnosti koja je navikla da se, posebno u vrijeme HDZ-a, ovakve nezgode visoko rangiranih političara i članova njihovih obitelji zataškavaju, i da ih, ako nešto iščačkaju, registriraju samo mediji. Sasvim drukčije lice pred javnošću pokazala je njegova stranka, SDP. Račan je u početku izjavljivao da je Bandićeva saobraćajna dogodovština njegov privatni problem, što se poklopilo s gradonačelnikovim nijekanjem da se išta dogodilo, odnosno s "muljanjem" da je riječ o sitnici, koja je izglađena s oštećenim građaninom i s policijom, i nije vrijedna spomena.

Tek kada je do Račana došao huk nepovoljnih reagiranja u javnosti i među političkim strankama i kada je predsjednik SDP-a izjavio da nekakve političke odgovornosti mora biti, Bandić se odlučio na priznanje da je učinio "glupost" i da se zbog toga "javno ispričava". No, negativni odjeci nisu se stišavali i morao je učiniti korak više, a to je da ponudi zagrebačkoj Gradskoj skupštini "mandat na raspolaganje".

Sada, međutim, ni to više nije bilo dovoljno. U dijelu javnosti postoje određene simpatije za Bandića, jer je on iznimni radoholičar, stalno u pogonu i među ljudima, tako da je javno obećao da mu je cilj do kraja mandata rukovati se sa svakim Zagrepčaninom. No, među političkim protivnicima, pa i partnerima, njegovo ponašanje nakon saobraćajnog incidenta, izazvalo je revoltirana reagiranja, i oni mu nisu voljni progledati kroz prste bez obzira što dio običnih Zagrepčana jeste.

Posebno su se razbjesnili koalicijski partneri SDP-a u Zagrebu, Hrvatska narodna stranka Vesne Pusić. HNS je u početku zauzeo stav da je Bandićeva saobraćajna nesreća njegov prrivatni problem i da ta stranka ostaje vjerna koalicijskom dogovoru s SDP-om. No, kada se SDP pojavio s idejom da Bandić ponudi mandat na raspolaganje Gradskoj skupštini, u HNS-u su žestoko reagirali. Iako su protiv Bandićeve ostavke, uzrujano tvrde da je i to bolje nego opterećivati Gradsku skupštinu njegovim privatnim problemima i prenositi na nju odgovornost za Bandićevu političku sudbinu.

U HNS-u traže da vrh SDP-a, točnije sam Račan, izrijekom kažu što misle o Bandićevom ponašanju i ako misle da je ono neprihvatljivo sami odmjere kaznu gradonačelniku. No, Račan to izbjegava i pokušava na ovom slučaju čak i profitirati, ali tako da se to ne osjeti kao sebično poantiranje. On je u vrlo zategnutim odnosima s Bandićem, koji je postao toliko snažan - okružen s pravom koterijom "bandićevaca" koji su s njime povezani idejnim, naglašeno pronacionalnim, ali još više interesnim i klijentelističkim vezama - da se oteo Račanovoj kontroli.

Šefu SDP-a, dakle, odgovara što se Bandić okliznuo previše popivši te večeri, ali njegov stil vladanja (u stranci, pa i u državi) ne poznaje ekstradicije neistomišljenika (pogotovo ako pripadaju socijaldemokratskoj "desnici") dok god uvažavaju njegov autoritet. A Bandić ga zasad uvažava. Zato je Račan pustio da o sudbini zagrebačkog gradonačelnika odluče dva tabora, koji u ovom slučaju imaju oprečne interese. S jedne strane HNS, a s druge zagrebačka organizacija SDP-a, u kojoj operaciju spašavanja Bandića predvodi osobno Zdravko Tomac.

Tomac je Bandićev politički intimus i prijatelj, koji se u zagrebačkoj organizaciji SDP-a aktivirao (nedavno je izabran i za potpredsjednika) otkako je zbog prevelike ambicioznosti marginaliziran u središnjim tijelima Račanove stranke. Tomac je kampanju obrane Bandića organizirao s polazišta da je on jedan od najuspješnijih državnih dužnosnika SDP-a i da ta stranka ne može dozvoliti da joj kadrovsku politiku u njegovom slučaju vode drugi. Osim toga, kada je iz HNS-a došao ljutiti prigovor da zakon o lokalnoj samoupravio ne poznaje stavljanje "mandata na raspolaganje", Tomac se promućurno dosjetio da se to preformulira u glasanje o nepovjerenju.

To nije slučajna formulacija. Bilo bi logično da se glasa o povjerenju Bandiću, no tada bi HNS opet presuđivao o Bandiću, što ta stranka ne želi, i zato joj je pružena mogućnost da se izvuče iz toga. Kada se glasa o nepovjerenju, onda HNS može mirno i izaći iz dvorane, a da to ne utječe na Bandićevu sudbinu, jer HDZ i druge desne stranke u Gradskoj sdkupštini nemaju dovoljno ruku da sruše SDP-ovog gradonačelnika.

Da bi bilo jasnije koliko su veliki ulozi u ovom političkom pokeru, treba reći da gradski budžet Zagreba iznosi više od milijardu maraka. Već iz početnih slova političke abecede jasno je da onaj tko odlučuje o tolikim parama stječe iznimnu moć, pa je Bandić, sklon tome da se okružuje dobro uhljebljenom sljedbom postao pravi mali hazjajin hrvatske lokalne samouprave. HNS je u velikom sporu s njim zbog autokratskog načina vladanja (golemi broj izvanrednih sjednica gradskog Poglavarstva, o kojima se HNS obavještava u posljednji trenutak), te nenamjenskog trošenja gradskog novca (pomoć Hrvatima u BiH, doniranje humanitarnih akcija na nacionalnoj razini..).

No, HNS se ne usudi ući u otvoreni sukob s moćnim Bandićem, i to je ono što uvelike devalvira i stavove te stranke oko Bandićevih vozačkih manguparija. Dojam je, naime, da se Bandića svjesno pretvorilo u moralni problem samo zato što se nema snage progovoriti iz punih pluća o njemu kao političkom problemu. Štoviše, koketira se i s onim dijelom javnosti koja u ovim situacijama odmah počinje dizati moralne giljotine, iako su joj politički standardi takvi da "bandićizam" (kako se već naziva Bandićev način vladanja) može carevati desetljećima.

Marinko Čulić