Vladin program zapošljavanja

Aim, Zagreb, 10.1.2002.

Jedno od najvećih opterećenja koja trpi hrvatsko društvo u ovom trenutku, a svakako najveće kada su posrijedi ekonomske okolnosti života, jest golema nezaposlenost. Lijepo je što će se, navodno, za tri-četiri godine sagraditi autocesta Zagreb-Split, da ne govorimo o vrijednosti projekta tzv. poticane stanogradnje, ali nezaposlenost ostaje kao najveći i najteže rješivi problem. U Hrvatskoj danas ima oko 400 tisuća ljudi bez posla - gotovo 10 posto od ukupne populacije. Taj broj dosegnut je kroz posljednjih deset godina, s više-manje urednim trendom stalnog porasta. Već godinama uopće se ne vidi kako bi se njegov rast osujetio i ukrotio, jer nema nikakvoga ozbiljnog programa koji bi omogućio otvaranje prostora za nova radna mjesta.

Međutim, prije nekoliko tjedana počelo se iz Vlade sve glasnije najavljivati "nacionalni program poticanja zapošljavanja. Ako je za vjerovati resornim novinskim rubrikama u Hrvatskoj, nekoliko nadležnih ministara sa stručnim timovima mjesecima su spremali taj program u visokoj tajnosti, da bi ga tek po završetku uz priličnu pompu iznijeli u javnost. I doista, s početkom ove godine moglo se čuti sve više detalja iz dovršenog programa, a 10. siječnja Vlada Republike Hrvatske i formalno je prihvatila projekt. Ne treba posebno objašnjavati kakvu je pozornost takva vijest isprovocirala: da je samo onih 400 tisuća najmanje sretnih po jednom strignulo uhom, digla bi se ovdje oluja srednjih razmjera. Ali, već i prije negoli je Vlada stigla objasniti svoj program, začule su se na njen račun prve ozbiljne kritike; vidjet ćemo i zašto. Pogledajmo prvo kako program izgleda.

Hrvatski premijer Ivica Račan osobno je nekoliko puta ponovio da je krajnji cilj projekta zapošljavanje oko 36 tisuća ljudi u ovoj i slijedećoj godini - samo potaknuto ovim programom. Polovina bi njih bila iz kategorije mlađih građana, čiji bi zahtjevi bili tretirani kroz potprojekte nazvane "S faksa na posao" i "Iz učionice u radionicu". A da je "nacionalni program poticanja zapošljavanja" retorički vrlo dobro razrađen, svjedoče i naslovi preostala četiri projekta: "Učenjem do posla", "Iskustvom do profita", "Šanse i za nas" i "Posao za branitelje". Smisao gotovo svih razaznaje se iz samog imena... Predviđena je tu pomoć za starije radnike kojima treba prekvalifikacija, za ambiciozne poduzetnike, (ratne-vojne) invalide i hrvatske branitelje. Ovim popisom otprilike su zaokružene sve eksplicitno predviđene tj. ciljane skupine zahvaćene program zapošljavanja.

Pojedini detalji najave ili odgovora na pitanje kako država misli tako zgodne projekte provesti u djelo, izgledaju sasvim zamamno. Recimo, to da će na rečenih 36 tisuća novih radnih mjesta iz proračuna biti izdvojeno 1,2 milijarde kuna. Ili tumačenje zašto je taj program, slijedom subvencija države, atraktivan za poduzetnike. Naime, ako poduzetnik zaposli desetoro mladih, zahvaljujući izravnim poticajima države, plaćat će osobno samo četvoricu. Ako je riječ o poduzetniku s otoka ili područja posebne skrbi, od desetoro zaposlenih plaćat će samo dvoje njih, dok je plaća osmoro preostalih obaveza države. Ulagat će se paralelno i u obrazovanje prema zahtjevima tržišta i u reformu školstva sa istim ciljem. Sve to zvuči kao najljepša bajka, čak i kada uzmemo u obzir da Hrvatska izdvaja za poticanje zapošljavanja proporcionalno četiri puta manje od zemalja EU-a.

A sada kritike na račun programa... Da se vladajućima barem nalila voda u uši možemo iščitati iz najmanje tri primjera. Prvo, ravnatelj Državnoga statističkog zavoda dobio je prije pola godine otkaz jer se nakon popisa stanovništva usudio objaviti neslužbeni podatak o broju nezaposlenih. Drugo, predsjednica Hrvatske narodne stranke Vesna Pusić izrekla je prije nekoliko dana vrlo nerazumnu i njoj nesvojstvenu procjenu o smanjivanju broja nezaposlenih u Hrvatskoj kroz posljednjih godinu dana. Treće, što je već ovdje spomenuto, program poticanja zapošljavanja radila je Vlada u gotovo nevjerojatnoj tajnosti, bez sudjelovanja uglednih vanjskih suradnika. Za posljednji primjer veže se najveća zamjerka Vladi od strane njezinih partnera: kako je bilo moguće izraditi program zapošljavanja bez konzultiranja najvećih hrvatskih poslodavaca i sindikalnih predstavnika?

Pa, nije bilo moguće, procjenjuju oni s neugodnom složnošću. Svi su skloni apsolutno podržati svaki zreli vladin projekt na zadanu temu, no ovdje zadržavaju sumnju i procjenjuju da će većina onih mladih i kvalificiranih zaposlenika pod egidom "S faksa na posao" biti uposleno u informatičkoj djelatnosti. A oni se i bez vladina programa relativno lako zapošljavaju, ne samo u Hrvatskoj, nego i svugdje u svijetu. Nije takav problem izgraditi autocestu, nije teško naći investitora i graditelja. Ne zahtjeva veliku ekonomsku alkemiju niti program poticane stanogradnje, iako se ne smije poreći njegova delikatnost. Ipak, program poticanja zapošljavanja kudikamo je složeniji; njega je jednostavno nemoguće postaviti bez ispitivanja tržišta rada, bez istraživanja zahtjeva poslodavaca i razgovora sa predstavnicima radnika. A jer je to izostalo, potonji su s pravom skeptični.

U istom su tonu reagirali predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca Željko Ivančević i analitičar Ekonomskog instituta Željko Lovrinčević, te pojedini predstavnici velikih proizvođača u Hrvatskoj, kao što su Ericsson-Tesla ili riječki Elektrolux. Lovrinčević je rekao da "radna mjesta ne može kreirati Vlada, već prije svega privatni poduzetnici". Vlada RH treba kreirati uvjete za fleksibilnije tržište rada i restrukturirati gospodarstvo, čiji rast može otvoriti prostor za nova radna mjesta. Željko Ivančević, jedan od najdosljednijih kritičara katastrofalne ekonomske politike bivše vlasti u Hrvatskoj, rekao je da ne očekuje "skoru primjenu vladinog programa u stvarnosti". Što je sada jedino sigurno, jest kriterij po kojemu ćemo svi na kraju mjeriti njegov (ne)uspjeh. Dakako, to je naprosto realizacija onih 36 tisuća konkretnih radnih mjesta u dvije godine.

Igor Lasić