Republika Srpska isplatila "dug" Esmi Palić

A istina o sudbini komandanta i zaštićenoj zoni UN?

AIM, Sarajevo, 09.01.2002. Godinu dana nakon što je Dom za ljudska prava BiH donio odluku, vlasti Republike Srpske isplatile su cjelokupnu kompenzaciju u iznosu od 65.000 maraka Esmi Palić za nestanak njenog supruga, pukovnika Armije BiH Avde Palića - saopćio je jučer glasnogovornik OHR-a Oleg Milišić.

Još u januaru prošle godine Dom za ljudska prava BiH uručio je odluku o prihvatljivosti i meritumu u slučaju prijave koju je 18. novembra

1. godine protiv BiH i RS podnijela Esma Palić zbog nestanka svog supruga, visokog oficira, koga su 27. jula 1995. godine sa pregovora u prostorijama UN-a u Žepi, uprkos garancijama UN o sigurnosti i naočigled vojnika UN, odveli pripadnici vojske bosanskih Srba i od tada je njegova sudbina nepoznata.

Tako je nakon šest godina isplaćeno ukupno obeštećenje u do sada jedinstvenom sporu. RS, kao tuženoj strani Dom je naložio da Esmi Palić isplati 15.000 maraka kao kompenzaciju za njenu duševnu patnju, te 50.000 maraka kao kompenzaciju njenom mužu ukoliko je živ, odnosno njegovim nasljednicima ukoliko je mrtav. Ostalo je glavno: da se kaže istina o sudbini visokog oficira Armije BiH, svojevremeno komandanta odbrane bosanskog gradića Žepa. Naime, državni organi Republike Srpske su do sada ponudili samo jednu informaciju o tome kako je, navodno, u garnizonski bijeljinski zatvor Vanekov mlin, petog septembra 1995. došao pukovnik Vojske RS Dragomir Pećanac i odveo Avdu. "Objasnio je upravniku zatvora da je to u višem interesu, da su se tako 'strane' dogovorile, izvijestio predsjednik RS Mirko Šarović, člana Predsjedništva BiH Beriza Belkića.

I dok OHR "smatra ovu uplatu, iako je došla kasno, mogućim znakom da RS počinje da djeluje na način koji demonstrira poštivanje ljudskih prava", podsjetimo na upornost koju je ispoljila ova mlada žena (u međuvremenu prošle godine diplomirala psihologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu )u traganju za istinom o svom suprugu. Možda je najilustrativnija činjenica da je na šestu godišnjicu tog tragičnog događaja sama sazvala konferenciju za štampu. I što je još interesantnije, bio je to događaj dana u glavnom gradu BiH. Sve radio i TV stanice su imale izvještaje, a sve sutrašnje dnevne novine (baš kao i danas nakon obajvještenja OHR-a) imale su Esminu sliku i priču na udarnim stranicama. Esma je tada u najkraćem opisala svaki od preko 2.190 dana u kojima se budila sa likom supruga i pitanjem: Gdje je? U sjećanje suse posebno urezale njegove posljednje riječi: "Ja ću ovaj zadatak uraditi do kraja. Sa mnom šta bude.Nemoj da brineš, ti i djeca imat ćete sve."

Tri dana nakon njihovog rastanka, dva vojnika, kasnije će saznati da su bili iz jedinice Radomira Furtule, izvela su njenog supruga iz prostorija UN i uvukla u džip. Novinaru AIM-a koje je svojevremeno razgovarao sa Palićevim pratiocem, koji se tog trenutka također nalazio u zaštićenpj zoni Žepe, posvjedočio je da se desilo upravo tako, i da je Furtula poslije nekoliko dana pokazivao Avdin pištolj. Neki kažu da ga još uvijek nosi sa sobom, kao jedan od svojih najvećih ratnih trofeja! Esmina potreba da se javno oglasi nije, kaže, uzrokovana samo šutnjom o njenom suprugu. Svoje kazivanje je započela opisujući atmosferu koja je tada vladala u Žepi, a koju je i sama veoma dobro osjetila. Njenoj mlađoj kćerci bila su samo dva mjeseca, a starija nije imala pune dvije godine. "Stravični prizori i priče koje su sa sobom donosili u Žepu Srebreničani unijele su među nas strah i paniku.Nada je počela da izmiče dok su čelni ljudi Žepe organizovali odbranu. Njen suprug, komandant odbrane, govorio je narodu: "Ne bojte se, ja ću biti posljednji koji će izaći iz Žepe!"

Tih dana vlast u Sarajevu pregovara sa srpskom stranom.Posreduje međunarodna zajednica. General Mladić, uz stezanje obruča oko ove zaštićene zone, poziva na mirnu predaju.Konačno, 24. jula postignut je dogovor, i prvi konvoji civila iz Žepe kreću u Kladanj. U jednom od njih je i Esma sa kćerkama. "Mladić blokira posljednji konvoj sa 806 starijih ljudi, žena i djece. Od Avde traži predaju vojske ili će sve civile pobiti. Tada Ukrajinci, pripadnici UN, pokušavaju da napuste Žepu, ali ih narod sprječava. Sarajevo je informisano o svemu šta se dešava, i zbog novonastale situacije, general Rupert Smith, tada glavnokomandujući UN sanaga u BiH, ose dlučuje na odlazak na lice mjesta. I, tek nakon što je o tome obaviješten, Avdo prihvata pregovore sa srpskom stranom u bazi UN u Žepi. On, se zajedno sa već pomenutim pratiocem, noć uoči hapšenja, nalazio u šumi, izmad mjesta. Pratilac mi je detaljno pričao o tom njihovom silasku. Kada su se približili bazi, njihova kola su se pokvarila, i Avdo mu je rekao da se vrati po neki dio, a da će on sam u bazu ući. Samo što je to učinio, pojavili su se srpski vojnici", priča Esma, posebno nagklašavajući da se sve to odvijalo pred očima međunarodnih posmatrača i ukrajinskih "plavih šljemova", dakle pred očima svijeta.

"Nije li sigurnost pregovarača uvijek bila neprikosnovena? Svjedoci tvrde da je automobil u koji je Avdo uvučen, otišao u pravcu Brezove Ravni iznad žepe, i gdje se ubrzo spustio helikopter JNA i odmah potom uzletio. A šta je bilo sa generalom Smithom? Koje li ironije, zaustavljen je na Bokšanici, gdje se nalazio Mladićev štab, odakle je on direktno komandovao operacijama oko Žepe, i kuda je automobil sa zarobljenim Avdom, ukoliko nije prebačen u pomenuti helikopter, morao proći. Dakle, pitam, zašto je general Smith tu ostao? Da li milom ili silom, ili tek onako da proćaskaju dok su dolje u Žepu, u bazi UN-a, gdje je trebalo i on da bude, hapsili hapsili Avdu? Da li je to bila klopka, i čija? Jer, ako Smith već nije došao tamo gdje je krenuo, kad je već bio sa Mladićem, zašto nije zahtijevao oslobađanje mog muža? Ne mogu da vjerujem da vijest o tome nije došla do njega. Dakle, zanima me šta je tog dana u svom izvještaju napisao Smith. Da li je iko od njega tražio objašnjenje? Da li je izvršen pritisak sa 'ove' strane na vlast s 'one' strane i na međunarodnu zajednicu da se oslobodi komandant Žepe, koji je uz to, i najviši oficir Armije BiH koji je ikad zarobljen.

Svjedok Avdinog hapšenja, Edward Joseph, koji je u to vrijeme bio posmatrač UN, zapanjen onim što se desilo pred njegovim očima, odmah je izvjestio nadležne u Sarajevu i Zagrebu. "Kad god sam to od njega tražila, gospodin Joseph je svjedočio o Avdinom hapšenju. I sam je govorio o tome u određenim prilikama i pred određenim zvanicama, nastojeći da se Avdina sudbina razjasni. Više puta mi je ponovio kako nije kriv, ali kako se osjeća upetljanim", kazuje Esma, podsjećajući istovremeno na kontradiktorne izjave dvojice za događanja u Srebrenici Žepi izuzetno važne ličnosti, generala Rasima Delića, komandanta Armije BiH, i Alije Izetbegovića, tada predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Izjava prvog je posebno ogorčila Esmu: "On (Delić) koji je s mojim mužem kontaktirao iz svog kabineta, smijem li da primijetim, dobro čuvanog kabineta, opisao ga je kao psihički labilnu ličnost, i uz to dao još neke karakteristike iz kojih se može zaključiti da je Avdo sam kriv što je zarobljen. A prije izvjesnog vremena u TV emisji "Telering, gospodin Izetbegović na pitanje da li je mogao učiniti više da se Srebrenica ne dogodi, odgovara da ne, i navodi paralelu između pada Srebrenice i Žepe, pa kaže da je narod Žepe sačuvan zahvaljujući organizovanoj odbrani: 'Tamo su bili ljudi koji su koordinirali akciju spašavanja naroda. Mi smo tamo imali naše velike heroje, Palića, Hajrića.'Kako ovu izjavu spojiti sa Delićevom, datom godinu dana ranije. Nisu usaglasili mišljenje. Ili je savjest proradila? Ali, šta ja i moja djeca imamo od toga. Uostalom, neću da se bavim ničijom savješću, niti uspavanom niti probuđenom.Imam sjećanje na mog supruga i na njegovu savjest, kao i ostali preživjeli Žepljani, da ona nije nikad bila uspavana. I samo me takva savjest obavezuje da tragam.Avdo je bio već zarobljen kada su me obavijestili o tome da je predložen za Zlatnog ljiljana (najveće ratne priznanje, op. aut.) Gdje je taj prijedlog završio? U čijoj ladici? Zašto nije prihvaćen? Ili, da budem cinična, zato što se u Žepi nije ponovila Srebrenica? Čiji je plan, u stvari, Avdo poremetio?"

Danas je ova uporna žena, koja podsjeća i na činjenicu da je da preko 11.000 Srebreničana i Žepljana pismeno potvrdilo želju da napusti Bosnu i Hercegovinu, zadobila izvjesnu satisfakciju. Odgovore na njihova i njena zajednička pitanja nije. Kao ni na njoj lično najvažnije - Šta je bilo sa njenim supruugom.

Edina KAMENICA (AIM, Sarajevo)