Otpečaćena Krležina ostavština

Aim, Zagreb, 5.1.2002.

Kraj prošle godine u Hrvatskoj je opet obižlježio jedan pokojnik. Njegovo ime je Miroslav Krleža: bio je prvi pisac socijalističke Jugoslavije, djela su mu štampana u golemim nakladama i luksuznim izdanjima, neprestano je bio uz Titov tron, no trideset posto studenata književnosti u Zagrebu, prema jednom istraživanju, danas više nije sigurno je li taj čovjek, po nacionalnosti, uopće bio Hrvat. Prema riječima dr. Zorana Kravara, profesora komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, među njegovim studentima Krležu se uglavnom i ne čita, dok se starije generacije prema njegovu liku i djelu odnose "u najmanju ruku ambivalentno". U istom istraživanju (koje je proveo povjesničar književnosti Vinko Brešić) Krležino, nekadašnje prvo mjesto na hrvatskom i jugoslavenskom književnom Olimpu, koje je uvjerljivo držao četrdeset poslijeratnih godina, zamijenjeno je mnogo manje atraktivnim sedmim. I tamo se našao u dobrom društvu Ranka Marinkovića, Augusta Šenoe, Thomasa Manna i Marcela Prousta.

Krleža se, dva dana prije Nove Godine, nije slučajno pojavio kao glavna zvijezda hrvatske javnosti. U petak, 28 prosinca 2001., istekla je naime dvadeset godina duga zabrana objavljivanja njegove pismene zaostavštine, koja je - u 14 velikih drvenih sanduka - ležala u podrumu Nacionalne i Sveučilišne biblioteke u Zagrebu. Ostavštinom je, prema Krležinoj oporuci, upravljao Krešimir Vranešić, sin zagrebačkog liječnika dr Đure Vranešića koji je Krležu skrivao, spašavajući mu život, u svome sanatoriju, za vrijeme najgorih dana Nezavisne Države Hrvatske. Na otvaranju zbirke okupio se, kako se kaže, le tout Zagreb: osim cijelog niza pisaca, pjesnika, muzeologa, arhivista akademika i intelektualne elite svih boja i predznaka, na otvaranje je došao i predsjednik Mesić sa svojim savjetnikom za kulturu Zdravkom Jelenovićem. Novinari nisu mogli ne primijetiti da njegova posjeta nije spadala u one striktno protokolarne, već se Mesić u NSB-u zadržao puna tri sata, pažljivo prateći sve što se s arhivom događa. Za razliku od njega, premijer Račan nije došao na otvaranje zaostavštine. U današnjoj Hrvatskoj, i to je nekakva politička poruka - osim, ako premijer Račan doista nije bio užasno zauzet. Osim političkih dužnosnika i cijelog niza akademika, teoretičara književnosti i novinara, otvaranju zbirke prisustvovao je i golem broj anonimnih radoznalaca.

Čemu tolika pompa? Bilo bi, naravno, prenaivno pretpostaviti da je motiv koji je sakupio tako heterogenu masu na jednom mjestu, bio isključivo estetske, intelektualne ili umjetničke naravi. Masa je došla zato, da prisustvuje povijesti - s jedne strane - i u velikoj želji da vidi hoće li, kako su mnogi očekivali, opet biti nekakvog skandala. Miroslav Krleža, naime, za četrdeset poslijeratnih godina, nije bio ni sjena onog starog, međuratnog, kritičnog, oštrog, nemilosrdnog pisca i polemičara koji je negaciju doživljavao kao vlastiti svjetonazor a dijelaktiku kao vlastitu vjeroispovijest. Osim jednog jedinog incidenta - potpisivanja famozne Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku - Krleža je cijelo poslijeratno razdoblje bio državni pisac koji od službene, Titove, komunističke i jugoslavenske ideologije, nije odstupao ni milimetra. U privatnom životu bio je, međutim, intimus s brojnim ljudima koji su prešli Rubikon i postali disidenti: najslavniji među njima postao je dr Franjo Tuđman, kasniji predsjednik samostalne Hrvatske, te Ivan Šibl i neki drugi ljudi koji su iz javnog života nestali 1971. godine. Ta su druženja kod dijela zainteresiranih za Krležin lik i djelo stvorila nadu da bi se, u neobjavljenoj arhiv, moglo naći dokaza da je Krleža - više no što je bilo javno poznato - simpatizirao s hrvatskim proljećem, odnosno, s hrvatskom državotvornom idejom kao takvom. Mnogi su željeli znati hoće li arhiva sadržavati i navodno napisan, ali nikad objavljen, veliki esej o Mili Budaku - iz kojega bi se dale iščitavati disonantne misli velikog pisca. Stanovit broj teoretičara bio je, pak, zainteresiran za neke druge, manje političke elemente nepoznatog Krleže: sasvim sigurno, među takvima je najveće zanimanje za odgovor na pitanje, je li u zaostavštini doista skrivena šesta, neobjavljena knjiga romana Zastave, potom, postoji li roman o Jurju Križaniću, kojim je Krleža bio gotovo opsjednut, te jesu li sačuvani rukopisi prvih Krležinih pjesama iz 1912.godine, koje je Krleža - nakon što ih se, u jednoj zagrebačkoj kavani, nije usudio pokazati A.G. Matošu - navodno negdje skrio, objavljujući ih - prema tezi dr Kravara - u svojim proznim djelima, pripisujući ih svojim likovima. Veliko zanimanje pobuđuju i neobljavljena pisma. Enigmatičnosti Krležina lika doprinijela je i činjenica da njegov stalni vozač, Josip Joža Živković - koji je Krležu vozio dvadeset punih godina - do danas u javnosti nije dao ni jedan jedini iskaz, niti jedan intervju, o svojoj suradnji s velikim piscem.

Nakon otvaranja zbirke, ipak, nije bilo nikakve senzacije. Nije je ni moglo biti. Tek će, naime, biti formiran stručni tim koji će, po svemu sudeći, nekoliko narednih godina, sortirati Krležine spise, proučavati njihov sadržaj, i stvari pripremati za objavljivanje u javnosti - ali očito, u cjelini. Izuzetak bi se mogao pojaviti jedino ako se u ostavštini pronađe nešto spektakularno, poput rukopisa šeste knjige Zastava. Takvo bi otkriće, prema najavama stručnjaka, vjerojatno bilo objavljeno u najkraćem mogućem roku. Radoznalci su, na vrhu sanduka, mogli primijetiti Krležin tekst o Josipu Brozu Titu, "Diskusiju o nacionalnom pitanju" iz 1922. (o hrvatskom nacionalnom pitanju) te jedan tekst Banketa u Blitvi, na njemačkom jeziku. I to je bilo sve.

Paralalno s otvaranjem zaostavštine teče, međutim, već neko vrijeme, i drugi karneval s Krležom u centru. U Osijeku je, primjerice, prije nekoliko tjedana održan simpozij o Krleži, gdje ga je jedan od najpoznatijih hrvatskih pisaca iz dijaspore, Radovan Ivšić, optužio za zaustavljanje evropskih utjecaja u hrvatsku književnost između dva rata, proglasivši ga glavnim krivcem za stagnaciju te književnosti u istom razdoblju. Branko Brezovac je prošle godine postavio, na daskama ZKM-a, "Velikog meštra sviju hulja"- inscenaciju Krležine novele iz vremena Prvoga svjetskog rata, u kojoj je izložena uvjerljiva kritika Hrvatske - minulih deset godina. Predrag Matvejević izdao je knjigu svojih razgovora s Krležom (s elementima koji prije nisu bila objavljivani), dok je grad Zagreb Krležinu adresu, vilu na Tuškancu - famozni Gvozd - u jednom dijelu preuredio i učinio otvorenom za javnost. Javnost je, dakako, očekivala da će se urediti i otvoriti cijela Krležina vila.

Tako su, nekako, sve stvari vezane za Krležu izvedene polovično. Njegova je kuća otvorena tek toliko da bi gradske vlasti mogle reći da nisu iznevjerile predizborno obećenje. Ostavština mu je otvorena, ali ćemo na rezultate čekati još godinama. Mit mu je, pomalo, narušen, ali samo zato da bi mu se dala nova snaga. Od činjenice da Krležu - svemu tome unatoč - danas skoro nitko ne čita, jadnija je možda tek tužna istina da u današnjoj hrvatskoj književnosti nema niti jednog pisca koji bi mu - u bilo kojem dijelu njegova opusa - mogao ravnopravno parirati. Tako ćemo se s mrtvim Krležom, očito, naganjati još desetljećima.

Boris Rašeta