Napušena proza

Aim, Zagreb, 30.12.2001.

Sredinom septembra mjeseca na web stranici www.omnibus.ba i u nekim novinama u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj objavljen je konkurs za kratku priču pod naslovom "Bun(t)ovna p(r)oza". Konkurs su raspisali zajedno UNESCO, Balkanska asocijacija izdavača i Književna radionica OMNIBUS. Pravo učešća imali su mladi autori, rođeni 1970. pa naovamo. U uslovima konkursa stajalo je da priče ne smiju biti duže od 20.000 znakova i da ne smiju biti prethodno objavljivane, da moraju biti potpisane šifrom, i da konkurs traje do 30. novembra. Priče se imaju dostaviti elektronskom poštom, u već etabliranom word-formatu.

Sve prispjele priče postavljene su, prema redu prijema na rečenu web stranicu. U dva mjeseca pristiglo je 538 priča, od 172 autora. Tamo su još na raspolaganju svakom radoznalom čitaocu ili, kako se to već kaže za internet, posetiocu. Pet članova žirija, Alma Lazarevska, Vladimir Pištalo, Miljenko Jergović, Nenad Veličković i ovaj koji ovo piše, Sinan Gudžević, saopštilo je 15 decembra rezultate konkursa. Nagradu "Bun(t)ovna p(r)oza", u iznosu od 500 njemačkih maraka dobila je priča "Amir Kamber, štimer orgulja i klavira" autora Amira Kambera, studenta iz Kölna u Njemačkoj (http://www.omnibus.ba/proza/amir.htm). Za knjigu priča žiri je, uz nagrađeni, odabrao još 29 tekstova, koji će svaki biti honoriran po 100 njemačkih maraka. Knjiga priča će izići u februaru, a na odgovarajuću promociju će biti pozvani odabrani autori te će im organizator platiti troškove puta i boravka u mjestu koje za to bude odabrano.

Ima valjanih razloga da se čitaocima AIM web stranice ponudi nešto šira vijest o radovima prispjelim na raspis i o odlukama žirija. Raspis i svi tekstovi čvrsto su povezani sa političkom i kulturnom katastrofom na tlu nekadašnje jugoslavenske države u posljednjih deset godina. Ta katastrofa još uvijek nije dovedena do izraza, a na osnovu književnih tekstova mladih ljudi, teško se može s bilo kakvim pouzdanjem govoriti o budućnosti njene književne ili kakve druge obrade. Već sam tekst konkursa (koji članovi žirija nisu sastavljali) pokazuje nesigurnost i čak zbunjenost u pogledu imenovanja jezika na kojem treba da tekstovi budu sastavljeni. Kaže se, naime, da svaka priča za konkurs "mora biti napisana na jednom od službenih jezika u BiH, Hrvatskoj i Jugoslaviji". Raspisivač konkursa je svakako mislio na ono što bi se lingvistički precizno moglo označiti kao književni varijeteti srpskohrvatskoga jezika, ali su ga nacionalistička stvarnost i lingvistički šovinizam između Krapine i Kumanova nagnali da odstupi od pravog imenovanja, te je pobjegao u grešku. Kakva je to proza koja se piše na "službenom" jeziku? Šta ima "službeni" jezik s jezikom proze? Je li to jezik u službenoj upotrebi, ili književni jezik? Osim toga, jedna od odabranih priča "Kada dasweć idi yoi" (http://www.omnibus.ba/proza/pricana.htm#kada) nije ni na jednom od "službenih jezika" navedenog jezičkog areala. Šovinisti su u rečenim trima zemljama zaveli svoj sistem i imenovanja i vrednovanja. Sve je manje nezavisnih ljudi koji će za standardizirani, normirani i svima razumljivi jezik izgrađen na štokavskom dijalektu upotrebiti ime koje je lingvistički etablirano i tačno, sve više ljudi upotrebljava nazive koje su propisali razulareni nacionalisti. Organizator konkursa za kratku priču svakako je dalek svakom nacionalističkom mišljenju, no nije se spasio da bude njegova žrtva. Da je konkurs raspisan za priču na štokavskom književnom jeziku pokazuje i samorazumljiva činjenica da niko od članova žirija nije skoro ni zapazio kako nijedna priča nije prispjela ni na mađarskom, ni na albanskom, ni na talijanskom jeziku, iako su ovi i službeni jezici na dijelovima označenoga područja.

Tematika tih 538 tekstova sva je vezana uz tragične događaje jugoslavenske. Bez tih događaja ne bi bilo ovih priča. Ispovijesti o logorima, silovanjima, bježanju, preživljavanju, telefoniranju s izbjeglicama, emigriranju, raspadu bračnih i ljubavnih veza stvarnost je ogromne količine tih sastava. Čak i onda kad se autor bavi posve drugom temom, kao na primjer priča "Banana republika" (http://www.omnibus.ba/proza/banana.htm) , u pozadini se osjeća zadah jugoslavenskih tragičnih borbi za zastave i simbole i za ostvarenje proklamiranih ciljeva po modelu "makar u toj borbi svi izginuli."

Mnogi taj prozni sastav događa se u društvu koje se drogira. Najviše je pušenja marihuane, pa onda ekstazija, elesdija, kokaina i heroina. Ne samo književni likovi, već i autori te mlade proze jesu jedna napušena generacija, nešto što je za neke od članova žirija senzacionalna novost. Ovaj koji ovo piše u svojoj generaciji nije poznavao ni jednog pisca koji se drogirao, današnji mladi pisci vjerovatno jedva da poznaju nekoga ko se ne drogira. Ta indijska konoplja ili te injekcije ne bivaju, međutim, razvijeni ni u kakvu književnu elaboraciju, oni su naprosto kulisa bez neke jasne uloge u tekstu. Često se stekne utisak da je saopštenje o pušenju ili bodenju naprosto vrsta neke književne legitimacije na ulasku u nekakvo ultraterestre carstvo haluciniranja, crvenih očiju, seksualnih napada i spopada. Veliki broj priča mogao bi se zvati "napušenom prozom". Teško je na osnovu tekstova koji nastaju s naumom da budu književni govoriti o uticaju rata na porast konzumiranja opojnih sredstava, no svakako bi vrijedilo truda provesti relevantna sociološka istraživanja.

Na planu književne tehnike, moglo bi se govoriti o tome da su tvrde državne granice, kulturna zatvorenost i autizam učinile i ograničenja u književnom iskazu. Dade se zapaziti da je u radovima autora iz Srbije, osobito onih iz Beograda, velik uticaj Milorada Pavića, il Danila Kiša, da su bosanski autori najopušteniji u upotrebi jezika, osobito u onom segmentu koji bi se mogao zvati neostandard, koji se polako infiltrira u standard postajući u nekim slojevima i njegova alternativa. Kod autora iz Hrvatske, zapaža se, sve u svemu, bolja teorijska i zanatska potkovanost ili disciplina, ali isto tako i težnja za leksičkim približavanjem južnoj štokavici. Ima nekoliko primjera gdje autori naglašeno upotrebljavaju riječi koje su u posljednjih deset godina voljom razularenih lektora i nacionalističke elite istisnute iz hrvatskog leksika, kao "voz", "tačka", "Špania". Ovo može ukazivati i na to da se na konkurs iz Hrvatske javio mladi svijet s određenim pobunjeničkim naponom i "jugonostalgičnim" uvjerenjem. Na osnovu ovoga uzorka moglo bi se reći da pismenost tih mladih pisaca nije bolja nego dok je bila Jugoslavija. Ima primjera masovne povrede gramatičkih normi, jedna od najupadljivijih je upotreba govornoga " mi bi" umjesto pravilnoga "mi bismo".

Objavljivanje zbirke od ovih trideset priča simboličan je poduhvat sarajevske književne radionice OMNIBUS i treba ga razumjeti i kao prilog obnovi izdavačke prakse objavljivanja mladih pisaca, koja je s propašću Jugoslavije doživjela slom. Članovi žirija su se obavezali da nekolicini odabranih autora predlože određene promjene u nekim tekstovima, te da ovi tako dobiju završnu verziju za objavljivanje. Ovo nije mali izazov za članove žirija te će to iskustvo biti dragocjeno možda više za ocjenjivače negoli za ocijenjene. Ocjenjivanje tekstova prispjelih na ovakve raspise jedna je od najglavobolnijih situacija čitačevih. Koji kriterij primijeniti pri ocjenjivanju od 1 do 5? Je li, recimo, za peticu priča koja te podsjeća na one iz četvrtoga dana "Dekamerona" ili pak nešto nalično "Dugi" Dinka Šimunovića? Ja sam od ocjenjivanja odustao odmah i nemam nikakve grižnje zbog odluke. Sve sam pristigle tekstove pročitao, najmanje po jedan put i jedino mjerilo pri izboru bio mi je vlastiti književni ukus.

Sinan Gudžević