Krpež i trpež: RS između 2001. i 2002. godine

Pitanje je samo, uoči godine u kojoj će, trendovi kažu, biti svega više nego para i dobrog života, vrijedi li uopšte čekati 2002. ili da ponovo čekamo

1. kad već ne možemo 1990, godinu iz koje, kako se vidjelo, ni domaći ni stranci nisu naučili ništa

Banjaluka, 29. Decembar 2001. (AIM)

Za 2001. godinom u Repubici Srpskoj mogla bi da zažali samo 2002., još jedna, kako se premijer RS Mladen Ivanić gorko šalio na beogradskoj tv stanici >Pink<, sa dvije nule, koje ga, kaže, podsjećaju na >jedno mjesto<. Prva Ivanićeva godina na vlasti nije uspjela u svojoj misiji: da pokuša da izmiri birače i strance, poslije tri godine (na kraju) marionetske vlade Milorada Dodika, u kojoj je ovaj u svakoj narednoj gubio podršku prvih onako kako je sticao podršku drugih. Za birače je bio zadužen SDS Dragana Kalinića, partija koja će, kao stvari stoje, imati većinsku podršku i u izbornoj 2002. i bar još deset godina pošto nestane. Za strance je bio zadužen Ivanić, vjerovatno jedini političar u RS u kome za isto vrijeme birači u većini ne vide izdajnika, a stranci zadrtog nacionalistu.

Taj najvažniji posljeratni projekat RS - da ima vladu koju podržavaju i stranci i birači nije, međutim, prošao. Istina, nije ni imao mnogo šansi jer stranci nisu bili spremni da SDS vjeruju na riječ da su se reformisali, da bi se na kraju godine, kada je Volfgang Petrič preuzeo na sebe da ih reformiše milom ili silom, pokazalo da im ne vjeruju ni na potpis iz prošlog decembra, kojim su Kalinić, Mirko Šarović i Dragan Čavić, kao, pristali na sve ono što od njih stranci zahtijevaju.

Istina, ni SDS nije se potrudio da stranci iz godine na izmaku izađu sa nešto više krivice na savesti. Užasne majske orgije u centru Banjaluke prilikom neuspjelog (prvog) pokušaja da se postavi temeljac za obnovu Ferhadije, kada je jedan muslimanski vjernik ubijen, dao je za pravo svima onima koji se ne smatraju pristalicama opstanka RS, još više onima koji su novembra 2000. ubjeđivali Petriča da treba da raspusti Kalinićevu partiju.

Dok su pritisci trajali, Ivanić je strategiju opstanka RS sveo na dva principa: prvi je bio Hag, a drugi budžet. Za one kojima politički pojmovi nisu bliski: strateška projekcija budžeta imala je ulogu krpeža, a saradnje sa Hagom trpeža. Ozbiljnije političke reforme, kao uslov kakve-takve konsolidacije ekonomije, bar elementarno uspješne privatizacije i svega ostalog nisu zanimale nikoga: stranci su čekali godinu dana da polusankcionisana Ivanićeva vlada padne, Ivanić je o političkim reformama ćutao jer se pri pomenu te riječi trećina kadrova njegovog koalicionog partnera vidi u direktoriskim foteljama, trećina u Hagu, a trećina u prevremenoj penziji.

Najveća šansa da RS krene u političku reformu mogla je da ishoduje u 2001. iz demokratskog virusa koji je protekle godine, iako prilično haotično, ovladao Srbijom. Nikada iz okruženja nije došao bolji podsticaj za RS da uđe u reforme: Šarović i Ivanićeva vlada imali su priliku da sve one gorke pilule (od Haga do preispitivanja prošlosti) za koje su nekako ubijeđeni da će za njih biti smrtonosne, gutaju zajedno sa Beogradom, konačno svjesni da niti je moguće niti smisleno biti veći Srbin od političara iz matice. Istina, nije to bilo lako, a i da boljeg trenutka od naslanjanja na Beograd u toj stvari neće više biti, posebno ne u 2002. - to je gotovo defnitivno. Umjesto toga, SDS-učesnici u vlasti Kalinić, Šarović i Čavić pokušali su 2001. da se vežu za patriotski profil tada još nenačetog Vojislava Koštunice. I šta su uradili: sebi nisu mnogo pomogli, njemu su toliko odmogli da svaki njegov razgovor sa stranim, posebno američkim, diplomatama, završava njihovim zahtjevom da prekine podršku nacionalistima u RS.

Slično su se proveli i kada su svoju šansu vidjeli u 11. septembru i svetskoj kampanji protiv terorizma. Deset godina grešaka nije bilo dovoljno da vladajući političari u Banjaluci ne pomisle ponovo na svoju globalnu misiju i pokušaju da stranim diplomatama objasne kako se oni taman toliko vremena bore protiv islamskog fudamentalizma. Ovi su ih, naravno, gledali bijelo i pitali kada će izručiti Karadžića i Mladića umjesto da im priznaju stasus svjetskih prvoboraca protiv terorizma i upute im izvinjenje za sva zla i bombe koje su im sručili na glavu.

Banjalučka optika promjena u Srbiji i antiterorističke kampanje ne samo da nisu ojačale RS nego su pokazale da vlast nema nikakav ozbiljan koncept za opstanak duboko nagrižene RS osim insistiranja na jednako nagriženom Dejtonskom sporazumu i patriotskih replika federalnim kolegama koji, shvatajući slabosti RS, vjeruju da se bliži dan kada će ona biti politički likvidirana ili će se naprosto od sirotinje ugasiti. Zato će zahtjevi za izručenje optuženih u Hagu, za promjenom entitetskog ustava i učešćem Bošnjaka u vlasti prema popisu iz 1991. narednu izbornu godinu od prethodne razlikovati veoma jasno. Dok se 2001. svodila na krpež i trpež, 2002. mogla bi da se svede samo na ovo drugo, jer da se krpi nije ostalo gotovo ništa.

Problem koji bi mogla da pokaže naredna godina i teme koje će stranci nametnuti u njoj mogao bi da se svede na to da, kao što srpski političari, osim mantre o Dejtonu, u 2001. nisu imali nijednu ozbiljnu političku ideju, da je tako u 2002. neće imati ni stranci. Jer, ako su izbori, kako kaže teorija, vrhovni demokratski čin, šta bi mogla da znači ideja o formiranju vlasti prema popisu. U situaciji kada u BiH ne postoje multinacionalne stranke (pod uslovom da se kao kriterijum, kao što je red, ne prihvati sastav partijskih rukovodstava već nacionalna struktira biračkog tijela), vlast može postati multiunacionalna samo na dva načina. Prvi je, kao i

1. groteskna podjela vlasti među nacionalistima, gdje bi onu razliku između izbornih rezultata i popisa mogao da popuni, na primjer, Naser Orić kao kandidat SDS na mjestu ministra policije RS ili Momčilo Mandić kao kandidat SDA za federallnog ministra policije. Ako mislite da je to nemoguće, raspitajte se kod Ejupa Ganića, Jugosovena iz 1990. godine. Bio bi to, dakle, novi groteskni savez nacionalnih partija isti onakav kakav je bio na sceni kada je sve počelo.

Sa druge strane, stvar može da se završi i stranom arbitražom, gdje bi opet, jednako apsurdno, predsjednik RS, mimo svakih izbora, mogao da bude Zdravko Grebo, a predsjednik Federacije Miodrag Živanović. Drugim riječima, u nemoći da multietičnost nametnu odozdo, stranci će pokušati da je uvedu odozgo, a, ako misle da SDS nije u stanju da na izbore izađe sa 30 odsto Bošnjaka na listi ili da SDA ne može da neđe još veći procenat Srba, onda će biti da su se još jednom prevarili i da će tu njihovu grešku, kako je običaj, platiti grješni domoroci.

Druga stvar koja će obilježiti sljedeću godinu biće, naravno, Hag. Što se toga tiče, biće to vjerovatno najdinamičnija godina u kojoj će se definitivno rasplesti sudbina Karadžića i Mladića, da bi oni, šta god s njima bude, nastavili da nagrizaju stabilnost RS. Što se pak ekonomije tiče, ukoliko RS ne prođe bez jednog temeljnog bankrota, ne treba isključiti da će krajem 2002. Nobelovu nagradu za ekonomiju dobiti sam Radovan Karadžić, kao autor (iz 1997. godine) srpskog ekonomskog programa u koji staju samo tri (iste) reči: >Izdržati, izdržati, izdržati<.

Pitanje je samo uoči godine u kojoj će, trendovi kažu, biti svega više nego para i dobrog života, vrijedi li uopšte čekati 2002. ili da ponovo čekamo

1. kad već ne možemo 1990, godinu iz koje, kako se vidjelo, ni domaći ni stranci nisu naučili ništa

Željko Cvijanović (AIM)