Narkomani: Jedan dan u Zajednici ,Susret'

Banjaluka, 28. Decembar 2001. (AIM)

U Aleksandrovcu (opština Laktaši), na pola puta između Banjaluke I Gradiške, radi Centar za odvikavanje od ovisnosti, u prvom redu od droge. Centar nosi naziv Zajednica ,Susret' i otvoren je u okrilju samostana časnih sestara iz Reda Klanjateljica krvi Kristove. Samostan je sagrađen 1885. godine. Časne sestre su protjerane iz njega 1995. godine. Nekoliko godina kasnije, uz velike napore lokalnih struktura vlasti u Laktašima, prije svega načelnika opštine Ranka Karapetrovića, samostan je vraćen sestrama - istina potpuno opljačkan i devastiran.

Prošle godine u Laktaše dolazi tad još uvijek časna sestra Bernardica Juretić (nedavno napustila Red sestara milosrdnica) na razgovor sa Karapetrovićem. Otvoreno ga je pitala da li mogu doći u njegovu opštinu i nesmetano raditi. "Pitala sam ga da mi iskreno kaže je li to moguće. Odgovorio je da će nam pružiti svu potporu. Tako je i bilo. Gradonačelnik Laktaša Karapetrović doista je pomogao u svemu", prisjeća se godinu dana poslije Bernardica Juretić.

Aleksandrovački centar otvoren je u novembru prošle godine, kada su u njega došla trojica ovisnika, koja su se već liječila u sličnim centrima u Hrvatskoj. Oni su svoj dvogodišnji program završili i vratili se kućama, uz još dvojicu momaka koja su u Aleksandrovac stigla kasnije. Danas su programom za odvikavanje od droge u Aleksandrovcu obuhvaćena 28 mladića iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Jugoslavije. Najviše ih je iz Republike Srpske, tačnije iz Banjaluke - devet. "Ovdje se ne gleda ko je Srbin, Hrvat, Musliman. Svi smo mi, zapravo, iste nacionalnosti - narkomani", kaže Srđan iz Beograda Srđan iz Beograda.

Fidelis Mrvčić (30) je iz Filipjakova kod Biograda na Moru i prvi je opereter centra u Aleksandrovcu. Danas djeluje izuzetno otvoreno, komunikativno, zrači optimizmom. Samouvjeren je, uvijek nasmijan, i već sad zna šta hoće. Najvjerovatnije će ostati u Zajednici, jer mu je ona "vratila vjeru u neke stvari za koje je mislio da ih je zauvijek izgubio". Iza Fidelisa je pravi pakao: "Prvi put sam uzeo drogu 1990. godine, jer je to bio trend. U godini dana zapalio sam travu možda šest, sedam puta, I to više iz zabave. Početkom rata 1991. počele su se zatvarati firme, vladala je velika nezaposlenost. Nisam vidio nikakvu perspektivu, niti budućnost. Uvik sam ima dovoljno novca, jer mi je otac pomorac. Heroin sam prvi put probao

1. Osjećao sam se zadovoljno, bez ikakvih problema, ništa me nije opterećivalo...

Slijedi priča o iskušenju odvikavanja, porodičnoj drami, ponovnom bjekstvu u carstvo heroina. "Tek tad sam ušao u pakao droge. Uzimao sam 3 gr dnevno - intravenozno. Predozirao sam se, razbio auto, ušao čovjeku u dvorište. Više nisam mogao - razmišljao sam da li da se ubijem heroinom ili pištoljem. Otišao sam u Zajednicu, ostao tri dana i odustao. Onda sam došao, uzeo žilete i isjekao vene", priča Mrvčić.

Nakon psihijatrije u Zadru, Mrvčić odlazi u Zajednicu u Splitu, Cista Velika. "Imao sam užasne psihičke krize sa kojima sam se borio. Ali, kad sam sve zbrojio, vidio sam da hoću dalje živjeti i biti čovjek. Supruga čuje od operatera zajednice kakav sam, i počela je da mi vjeruje. Uspjeh u Zajednici mnogo ovisi od starijih momaka, od njihovog truda, zalaganja...", nastavlja svoju ispovijest.

Tek pošto je došao u Aleksandrovac, prije tri mjeseca, Srđan (27) iz Beograda je djelovao malo izgubljen i uplašen među savršeno bijelim kokicama, koje je hranio. "Znaš li zašto su ovako savršeno bijele i čiste - mi ih kupamo svaki dan", šalio se tada Srđan. Danas je puno govorljiviji, spremniji da izdrži program u zajednici. I on otvoreno priča svoju priču, opisuje život do Zajednice: "Prvi put sam probao heroin sa 16 godina. Sa 20 godina počeo sam da se drogiram. Istina, nikad nisam sam dilovao drogu. Tako sam ti ustajao oko 7 i kretao na posao - obijao sam kola, krao kasetofone, jakne, zvučnike. Kad sam se navukao kao pas, pljačkao sam radnje, supermarkete, zamenjivao sam lažne devize, krao devize od dilera. I dilerima sam otimao drogu. Mnogo toga se više i ne sećam, postoje crne rupe...

Srđan je deset puta bio na liječenju u Teodora Drajzera. Za Zajednicu u Aleksandrovcu saznao iz ,Blica'. "Došao sam, jer sam došao do dna, upropastio sam se fizički i psihički, više nisam imao gde da se ubodem. Jezik mi je izboden, vrat."

Srđan ne razmišlja da li ću ostati ovdje dvije godine. Kaže: "Idem dan za danom pa ću da vidim. Ovdje je odlično, svi smo došli zbog iste stvari i moramo pomoći jedni drugima. Krivo mi je jedino što čovjek u 99 posto slučajeva mora da padne, dodirne dno, pa tek onda da se odluči na ovakav korak".

Rad "Susreta" zasnovan je na socijalnom programu koji se u Italiji provodi veće tridesetak godina, procenat izliječenja onih koji uspiju izdržati dvogodišnji program je izuzetno visok - oko devedeset pet odsto. Međutim, mnogo je i onih, koji izdrže nekoliko dana u zajednici i odustanu.

U Centaru ovisnici u dvije godine, pod uslovom da se pridržavaju strogog reda i pravila, ne samo da se uspiju izliječiti ovisnosti o drogama, nego uspiju da nauče poslove najboljih domaćica na svijetu. Nauče peglati, kuhati, prati, čistiti i održavati savršen red. Čak i momci koji nikad nisu sišli sa prljavog asfalta, poput Srđana iz Beograda, hrane kokice, nose kravama vodu i muzu ih, obrađuju zemlju, popravljaju poljoprivredne mašine.

Njihov dug radni dan počinje u 7 sati ujutro, na zvuk zvona. Zvono je neizbježan sastavni dio terapije. Ono štićenike ovog centra podsjeća na obaveze u toku dana. Onaj koji priprema doručak, mora ustati već u pola sedam. Tu obavezu, kao i zvonjenje ostalima kako bi ih probudio, ima dva puna mjeseca, kad na red dolazi neki drugi mladić. Do pola osam, svi moraju završiti sa jutarnjom higijenom, pospremanjem kreveta i pojaviti se na doručku. Poslije doručka, štićenici dobiju po jednu cigaretu (od deset, koje smiju ispušiti u toku jednog dana). Na zidu u zajedničkoj prostoriji nalijepljeno je 28 kutija (za 28 štićenika koliko ih je trenutno u Aleksandrovcu), iznad svake kutije stoji ime štićenika kojem ona pripada i u njima sledovanje za taj dan.

U osam sati otpočinje zajednički sastanak, na kojem se čita Filozofija zajednice. A ona uči da su štićenici ovdje, jer: "nema skloništa gdje se mogu skloniti od njih samih", "dokle god se osoba ne suoči s drugim i ne ogleda se u njenim očima i njenom srcu, bježi"; "dokle god ne dopusti da razotkriju njene tajne, iz njih nema izlaza"; "onaj tko se boji biti upoznat, ne može upoznati sebe samog niti druge; ostaje sam"; "na ovom tlu svi mi možemo pustiti korijenje i rasti, ne više sami kao u smrti, nego živi i sebi i drugima"... A onda slijedi razgovor u kojem jedni drugima ukazuju na pogreške iz prethodnog dana.

U početku mlađi momci, koji tek dođu u Zajednicu, zaziru od kritike, jer je doživljavaju kao neku vrstu cinkanja. Kad je kritika završena, slijedi uputstvo za taj radni dan, a onda svi skupa moraju otpjevati jednu pjesmu. Obično uz gitaru. Pošto dobiju pojedinačna zaduženja, svaki momak odlazi na svoje, i bez prekida se radi do podneva. Zvono u podne označava da je vrijeme za pranje i umivanje, sve do 12,30 časova, kad je predviđeno da se ruča. Devedeset narednih minuta su slobodno vrijeme, kada se ispuši koja cigareta, pročita poneka knjiga, popije kafa..

U dva sata poslije podne, zvono okupi sve momke u dvorište ispred zgrade, gdje im se pročitaju poslijepodnevna zaduženja. Rad se nastavlja do 16,30 časova, na raznim poslovima - od pranja suđa, popravljanja alatki, do napajanja i hranjenja stoke. Potom slijedi marenda. Vraćanje na dnevne poslove slijedi nakon petnaestominutne pauze i radi se sve do 19 časova.

Jedna od obaveznih normi Zajednice je i gledanje dnevnika u pola osam. Jedno veče je to Dnevnik RT RS-a, drugo Dnevnik Hrvatske televizije. Poslije dnevnika se večera, a potom se ponedjeljkom i četvrtkom održava kulturna večer - kad se obično čitaju knjige. Utorkom je pjevanje, petak je rezervisan za kviz i društvene igre. Deset minuta prije deset još jedanput se obiđu životinje, pregledaju spratovi, stanje u toaletima. Odlazak u krevet je u 22 sata, a svjetlo se gasi pola sata kasnije. Koordinatori kuće i posla moraju pisati svakodnevne izvještaje, pratiti rad svakog pojedinca i to redovito slati u Split, gdje je sjedište Zajednice "Susret".

Sav teret funkcionisanja zajednice je na samim ovisnicima, pri čemu najveći dio odgovornosti preuzimaju "stariji", tako da se i u podjeli poslova uvijek vodi računa o tome da je barem jedan stariji momak sa mlađima. I naravno, strogi režim ne dozvoljava da se uradi bilo šta mimo onog što je dogovoreno. Jer sankcije za "neposlušne" predviđaju ili oduzimanje cigareta, ili zabranu da se pije kafa dvadesetak dana. Najteži oblik kažnavanja je izolacija, a to znači da "kažnjenik" ni s kim ne smije komunicirati, sem sa odgovornima.

U Zajednici su strogo zabranjeni verbalni i fizički obračuni. Momci koji bi se upustili u takva razračunavanja bili bi istog trena izbačeni iz zajednice. To se do sada nije desilo niti u jednoj komuni ovakvog tipa. Problemi u međusobnoj komunikaciji raspravljaju se u okviru tzv. dinamičkih grupa, koje se sastaju jednom sedmično.

Život štićenika ovog centra odvija se u grupama. Momci koji tek dođu na liječenje svrstavaju se u grupu D, u kojoj se upoznavaju sa životom i pravilima u Zajednici. Kad ih prihvate, prelaze u drugu - grupu C. Koliko će trajati prihvatanje pravila, kažu, zavisi od pojedinaca. Uglavnom traje oko dva mjeseca. Grupa C bavi se suočavanjem sa samim sobom. Ovisnici se upitaju: "Ko sam? Šta sam?". Na listu papira napišu svoje dobre i loše strane, koje potom iznose pred cijelom grupom. Pojedinac je izložen kritici cijele grupe, koja mu ukazuje na njegove pogreške, sugeriše šta da mijenja na sebi. I štićenici kažu da je upravo jako teško izdržati taj pritisak, jer se pojedinac suočava sa svojom biografijom, problemima koji su ga pratili. I to je jedna od najtežih grupa, jer se, kaže prvi odgovorni u Centru Fidelis Mrvčić, "čovjek treba mijenjati, a za to je potrebna jaka volja". Taj period traje između pet i sedam mjeseci. Kad se prođe ta mučna borba sa mijenjanjem sebe samog, slijedi suočavanje sa porodicama, što se odvija u okviru grupe B.

Najveći problem većine narkomana, složiće se mnogi od njih, jeste nedostatak komunikacije u porodici. Po pravilu, porodice zadnje i saznaju da su im djeca narkomani. I roditeljski dio priče se obavezno mora saznati i ispričati, jer ovisnici uglavnom ispričaju samo svoju verziju. Komunikacija putem pisama sa roditeljima i curama je dozvoljena. Pisma se mogu pisati i svakodnevno, ali se sadržaj pisama "kontroliše". U Zajednici kažu da se mora voditi računa o tome da "nije moguće u pet dana riješiti nešto što se gomilalo godinama". Kad prođe 13 mjeseci, dolazi do prvog suočavanja ili sa roditeljima ili suprugama, u zavisnosti s kim će nekadašnji ovisnik živjeti poslije programa. Oni koji su ovaj dio prošli, kažu da "priča počinje dosta teško". Nakon suočavanja, svaki štićenik radi na konkretnom rješenju problema u porodici i poboljšanju komunikacije. Kad se rješenje pronađe, psihoterapeut ocjenjuje da li momak može preći u grupu A - grupu pred izlazak. U njoj se osim svega onog što se radi i u drugim grupama, prave i planovi za budućnost. Istina, neki se opuste, jer su fizički već vani.

Nakon 22 mjeseca provedena u centru, štićenik odlazi na svoj prvi vikend kući. Ali i kod kuće mora se pridržavati strogih pravila Zajednice - ne smije voziti auto, ako izađe van, mora se vratiti do 22 časa. Kad se vrati u Zajednicu, mora napisati kako mu je bilo. Pa onda slijedi još jedan odlazak za vikend kući, i još jedan - ukupno tri. Baš kao što su predviđene i tri posjete članova porodice u toku dvije godine. Kako se centar nalazi na teritoriji Republike Srpske, porodice će ih posjetiti u vrijeme pravoslavnog Božića. Bez obzira što u Centru ima i pripadnika drugih religija.

Cijela priča se ne završava izlaskom iz centra. Slijedi period resocijalizacije, koji traje šest mjeseci. Zajednica nastoji štićenicima naći posao, stan. Izliječeni i dalje ostaju u kontaktu sa Zajednicom, posjećuju je, organizuju se zajednički skupovi. Neki će reći da su pravila stroga, da novopridošli često misle kako su došli u zatvor. Bernardica Juretić kaže da tako jednostavno mora biti, jer "ovisnici moraju shvatiti smisao, moraju shvatiti da su do jučer imali sve, a kamo ih je to dovelo".

Tanja Topić (AIM)