Taoci Karle del Ponte

Haški sud i Beograd

Tek kada se građani Srbije suoče sami sa sobom, točnije sa onim što je u njihovo ime činjeno, Srbija će se moći suočiti sa Hagom i prestati biti igračka u rukama ratnih drugova Ratka Mladića i raznih trabanata Slobodana Miloševića

AIM, Beograd, 25.12.2001.

Da li su načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, general pukovnik Nebojša Pavković i načelnik Javne bezbjednosti MUP-a Srbije, general Sreten Lukić pod istragom Haškog suda? Da li bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske generala Ratka Mladića od Tribunala čuva osamdeset pripadnika VJ u jednoj kasarni u Srbiji? Tko je slijedeći štićenik zatvorske jedinice u Ševningenu - netko od perjanica bivšeg režima ili kakva sitna vojno-državna pojava zaostala iza ratova?

Od ovakvih i sličnih pitanja, poput kakvog temporalnog potersa, stalno drhti političko tle Srbije. Kada je zamjenik Glavnog tužioca Haškog suda Grejem Bluit izjavio da su generali Pavković i Lukić "pod istragom", odnosno da da su imenovani "kao učesnici zajedničkog zločinačkog poduhvata u optužnici protiv Miloševića za Kosovo", te da "mogu biti optuženi, ali i ne moraju", predsjednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica je promptno ocjenio da ove poruke negativno utiču na stabilnost zemlje u trenutku kada joj je stabilnost više nego potrebna".

Dok je odjekivao eho "detonacije" slučaja ove dvojice generala, eksplodirala je nova medijska bomba: Rojters je objavio vijest, pozivajući se na anonimni izvor u srpskoj vladi da se bivši komandant Vojske Republike Srpske (VRS) general Ratko Mladić krije od Tribunala u jednoj beogradskoj kasarni. Objašnjavanja Pavkovića i Lukića da su se na Kosovu strogo pridržavali domaćeg zakonodavstva i svih međunarodnih akata vezanih za ratne sukobe, malo su doprinjeli spuštanju političke temperature. Jednako kao i demantiji nadležnih da se Mladić nalazi na teritoriji SR Jugoslavije, te kontraoptužbi srpskog premijera Zorana Đinđića da je zapravo riječ o još jednom saplitanju njegove reformske vlade. Sve je skupa - zapravo - demonstriralo samo to da je Haški tribunal prvorazredni politički faktor u Srbiji i SR Jugoslaviji, htjeli to ovdašnji političari priznati ili ne.

Zašto je to tako, više je razloga. Jedan je u sukobu između Đinđićeve Demokratske stranke (DS) i Koštunicine Demokratske stranke Srbije (DSS). Kad se radi o Tribunalu, prvi su za izručivanja po sili političke nužde direktnom primjenom Statuta Haškog suda, drugi se pak zalažu da se ta materija regulira posebnim Zakonom. Ako estradikcija Slobodana Miloševića i nije Đinđićevoj vladi "završila posao", ne može se reći ni da su se Koštunica i njegovi pretrgli oko pravne regulative suradnje sa Hagom: ma koliko god izgledalo da je bivši predsjednik SR Jugoslavije izručen isključivo zbog međunarodnih donacija, istovremeno se moglo vidjeti kako DSS pred cijelim tim korpusom otvorenih pitanja, poput noja, gura glavu u pijesak. U svakom slučaju, obje strane su otkrile gotovo idealan poligon za međusobna prepucavanja i uvaljivanja, pa neka košta koliko košta i neka traje do potpune iznemoglosti onog drugog.

U kontekstu narečenog sukoba je i podjela organa sile - Vojska je pod Koštunicinom, a policija pod Đinđićevom kontrolom. Suštinski, međutim, oba politička bloka koje ova dvojica predvode zaziru pred kadarovima formiranim po mjeri Miloševićevih potreba i preuzetih po sistemu "ključ u ruke". Istina je da ni Vojska ni policija, same po sebi, ne mogu srušiti aktualnu vlast, ali da je i te kako mogu uzdrmati svjedoci i nedavna pobuna Jedinice za specijalne operacije ("Crvene bereteke") upravo zbog izručivanju Haškom sudu. Zbog toga sadašnji režim na svaki način želi izbjeći čačkanje po prošlosti, liku i djelu vojnih i policijskih funkcionera; još uvijek se ne zna tko je konkretno i pod čijom paskom pobijene Albance sa Kosova prevozio hladnjačama u Srbiju; ne zna se točno ni što su konkretno tamo radili generali Pavković i Lukić; ne zna se ni tko je obezbjeđivao boravak i kretanje generala Mladića u Srbiji sve one godine od 1995. Jer, javna je bila tajna da je prvi vojnik bosanskih Srba živio u Beogradu i da mu je Vojna policija čuvala kuću, a ako je sada i napustio prestonicu, Državna bezbjednost MUP Srbije i Uprava bezbjednosti VJ, morale bi da imaju informaciju kada se to dogodilo i pod kakvim kondicijama. Sve ovo dakle, nije ništa drugo do osnova za držanje zemlje kao svojevrsnog taoca Glavnog tužioca Haškog suda Karle del Ponte - jednostavno, pitanja kao ova netko naprosto mora postavljati i to u trenucima kada mu to najviše odgovara. Tako se namjestilo.

Ipak, osnovni problem leži u podilaženju pretpostavljenom javnom mnjenju. Problem suradanje sa Haškim sudom naime, predstavlja se kao oblik političkog pritiska - neizbježnog ali i nepravednog. Ozbiljan pokušaj da se istinski utvrdi odgovornost za ratnu deceniju, aktualna vlast do sada nije napravila. Složen je odgovor zašto to nije učinjeno. Ima tu svega: nečiste savjesti zbog sopstvenog koketiranja sa nacionalizmom u svom najstrašnijem izdanju; učestvovanja u Miloševićevoj politici da bi se u njenim naglim zaokretima ispalo i prešlo u opoziciju; uvjerenja da su njegovi ciljevi bili ispravni, a sredstva pogrešna; nacionalne povrijeđenosti zbog stradanja prekodrinskih i kosovskih Srba; osjećaja nepravde zbog NATO intervencije; pokušaja da se ne talasa politička scena kako bi se konačno započelo sa sistemskim ekonomskim i institucionalnim reformama... U samoj biti, riječ je o strahu od glasačkog tijela i etikete izdajnika. Istini za volju, u razbijanju tog straha ni malo ne doprinose razni krugovi koji svojim jednostranim i ostrašćenim tumačenjem nedavne prošlosti samo omogućavaju nacionalistima svih provnijencija postizanje jeftinih političkih poena.

Što, dakle, činiti?

Za početak, svi koji su za Miloševićevog vakata bili na visokim položajima u policiji i Vojsci, morali bi javno položiti račun za svoje vojevanje - od Hrvatske, preko Bosne i Hercegovine do Kosova. Da im se ne bi vjerovalo na golu riječ, otvaranje dokumentacije iz tog vremena bilo bi neminovno. Neminovno bi bilo i da ovdašnje pravosuđe konačno utvrdi odgovornost i krivicu za bar neke slučajeve, poput narečenih hladnjača ili otmice putnika nespske nacinalnost iz vlaka Beograd – Bar, u Štrpcima 1993. Jer tek kada se građani Srbije suoče sami sa sobom, točnije sa onim što je u njihovo ime činjeno, Srbija će se moći suočiti sa Hagom i prestati biti taoc i igračka u rukama ratnih drugova Ratka Mladića i raznih trabanata Slobodana Miloševića.

Filip Švarm (AIM)