Hronično bolesno zdravstvo

Banjaluka, 20. Decembar 2001. (AIM)

Početkom decembra medicinari Republike Srpske (RS) su ponovo izašli na ulicu. Pred zgradu Fonda zdravstvenog osiguranja RS pedijatri su donijeli zvečke, a njihove kolege transparent sa porukom "zdravstvo je oboljelo od virusa zvanog Fond". Predsjednik Granskog sindikata zdravstva Milenko Granulić je, aludirajući na Fond, poručio: "Mi znamo gdje su pare!" U Fondu, medutim, tvrde da para jednostavno - nema.

Zdravstveni radnici i njihovi pacijenti ni u novoj godini ne mogu očekivati ništa novo. Finansijskim planom Fonda za 2002. Godinu predviđen je ukupan prihod od 160 miliona KM, što je za 10 miliona KM manje od ovogodišnjeg. Iz Fonda upozoravaju da će se naredne godine trošiti samo onoliko novca koliko ga ima. Čak i takozvani minimalni paket zdravstvenih usluga, kojim se garantuje besplatna zdravstvena zaštita djeci, trudnicama, osobama starijim od 65 godina i najtežim hroničnim bolesnicima, je tako ozbiljno doveden u pitanje. Minimalni paket bi trebalo da finasiraju, zajedničkim snagama, Fond i budžet RS. Medutim, država koja je pomenutim kategorijama propisala pravo na zdravstvenu zaštitu, nije naročito agilna u njihovom finansiranju. Stav Fonda je jasan: ili će Vlada obezbijediti pare, ili će zdravstvene knjižice biti ovjeravane samo onima koji uplaćuju osiguranje.

Može se, dakle, dogoditi da aktuelni dikretor Fonda dr Dragutin Ilić, iako po partijskog pripadnosti socijalista, ostane upamćen po tome što je prvi obznanio da je socijalizam prošlost i da besplatna zdravstvena zaštita više ne postoji. Ukoliko se to desi, dr Ilić bi mogao proći kao onaj brbljivi dječak iz bajke "Carevo novo ruho", koji je na sebe navukao zlo samo zato što je rekao da je car go.

Ni nova fiskalna politika Ivanićeve Vlade nije, bar za sada, donijela nikakvog dobra zdravstvu. U cilju rasterećenja privrede, stope doprinosa za zdravstveno osiguranje su smanjene u nadi da će to podstaći poslodavce da konačno počnu prijavljivati radnike zaposlene "na crno". Međutim, to se nije dogodilo. Jedina posljedica smanjenja stopa je smanjen prihod za finansiranje zdravstva. Prema procjenama Fonda, kada bi svi privatnici u RS sebe i svoje zaposlene prijavili na osiguranje, godišnji prihod Fonda zdravstvenog osiguranja RS bio bi uvećan za 70 do 100 miliona maraka.

U kolopletu besparice, nesređenih odnosa i nerealne zakonske regulative, javno zdravstvo RS je zapalo u potpunu letargiju. Čak i sindikalna oštrica je otupjela. Nakon odustajanja od generalne obustave rada, medicinari su se povukli u takozvani "bijeli štrajk", dobro poznat još iz doba socijalizma, koji se najbolje može oslikati krilaticom "ne mogu oni mene tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi". Građani RS, koji su makar jednom posjetili "državnu" ambulantu ili dospjeli u bolnicu, dobro znaju kako to izgleda. Dok pacijenti satima čekaju u redu, doktori su "na pauzi". Već je postala redovna praksa da dežurni ljekari na klinikama u toku dežurstva spavaju, odlaze kući na ručak ili čak skoknu do neke od privatnih ambulanti da odrade "tezgu".

Kao i u drugim djelatnostima i u javnom zdravstvu RS korupcija je poprimila razmjere hronične i teško izlječive bolesti. Istina je da ljekari specijalisti imaju platu od oko 700 KM, koja kasni i po pet mjeseci, ali je takode činjenica da, pogotovo u bolnicama i klinikama, postoji i sivi cjenovnik zdravstvenih usluga. Na primjer, javna je tajna da će pacijent biti mnogo hitrije uvršten u program za operacije, ako kod hirurga i anesteziologa "interveniše" sa nekoliko stotina maraka.

Zdravstveni sistem u RS je, kako je jednom priznao i sam ministar zdravlja dr Milorad Balaban, preglomazan. Više od 12 hiljada zaposlenih, 60 domova zdravlja, 12 bolnica i dva klinička centra su očigledno prevelik teret za RS. Poseban problem je veliki broj nemedicinskih radnika u zdravstvu. Primjera radi, u opštoj bolnici u Prijedoru radi 290 medicinskih i gotovo 200 nemedicinskih radnika. Klinički centar Banja Luka ima 1600 kreveta i 2300 zaposlenih, od čega čak 800 nemedicinskih radnika, a kapaciteti se koriste sa samo 70 odsto. Zagovornici reforme javnog zdravstva u RS tvrde da bi bilo optimalno da banjalučki Klinički centar ima upola manje i kreveta i zaposlenih. Interesantno je i poređenje domova zdravlja u Laktašima i Trebinju. Iako su ove dvije opštine približno jednake ekonomske moći, u Laktašima, koji imaju znatno više stanovnika, u Domu zdravlja je zaposleno 78 radnika, a u Trebinju dvostruko više.

Fond zdravstvenog osiguranja u 2001. godini "otkupio" svega 56 odsto kapaciteta javnih zdravstvenih ustanova u RS. Sve to ukazuje da je u javnom zdravstvu bilo neophodno ili smanjiti "obim posla" i broj zaposlenih, ili polovinu kapaciteta "uposliti" na tržištu. Da je i u zdravstvu moguće prodavati usluge, pokazuje podatak da trenutno u RS radi više od 150 privatnih ambulanti i apoteka, koje ubiru priličan profit. Većinu zahtjevnijih dijagnostičkih pretraga moguće je obaviti jedino "kod privatnika". Primjera radi, banjalučka privatna ambulanta "Euromedik" jedina u RS ima magnetnu rezonansu. Zakon dopušta i mogućnost osnivanja privatnih fondova zdravstvenog osiguranja, ali nema nagovještaja da bi se neki privatnik u skoroj budućnosti prihvatio ovog prilično rizičnog posla. Ipak je unosnije prodavati naftu i cigarete ili pružati medicinske usluge koje se naplaćuju "živim parama".

Da je javnom zdravstvu RS neophodna reforma, odavno je jasno. Još 1997. utvrđena je Strategija reforme, Vlada RS je sa Svjetskom bankom sklopila ugovor o kreditiranju reforme, ali po starom srpskom običaju kada je došlo do realizacije pojavili su se problemi. Suština projektovane reforme je uvođenje porodične medicine, kako bi porodični ljekar ambulantno rješavao 80 odsto zdravstvenih problema stanovništva. Tako bi se izbjegla često nepotrebna, a vrlo skupa klinička liječenja i uštedio novac. Medutim, da bi se to ostvarilo, valjalo je edukovati 700 ljekara, reformisati mrežu zdravstvenih ustanova, nabaviti opremu i još mnogo toga.

U pilot projektu, koji je započeo prije više od dvije godine, predviđeno je uvođenje porodične medicine u Trebinju, Laktašima, Gradišci i Zvorniku. Opštine i domovi zdravlja su se 1999. prosto otimali za ovaj projekat, vjerujući da će im on donijeti gomilu para za trošenje, ali kada su shvatili da od toga nema ništa, entuzijazam je naglo opao. Za taj posao RS je uzela kredit od Svjetske banke u iznosu od 3,3 miliona dolara. Od Svjetske banke je dobijeno obećanje da će, pod povoljnim uslovima, kreditirati i nastavak reforme, ali pod uslovom da pilot projekt uspije. Međutim, rok za njegovu realizaciju ističe u avgustu iduće godine, a ni u jednoj od četiri pomenute opštine institucija porodičnog ljekara još nije zaživjela. Teško je povjerovati da će se za narednih osam mjeseci dogoditi neko čudo, ali je izvjesno da će RS morati vratiti posuđene milione. Čak i ako reforma uspije, i to po planu, trebaće najmanje deset godina da se zdravstveni sistem u RS preuredi. A i tih deset godina valja preživjeti.

Mada niko o tome ne želi da govori javno, kako se ne bi zamjerio Ministarstvu zdravlja, u stručnim krugovima se često može čuti da je ovako zamišljena reforma preskupa, pogotovo što većinu novca troše upravo međunarodne organizacije koje rade na njihovom sprovođenju, da je prespora i da ne nudi neki značajan novi kvalitet. Ovo mišljenje je najraširenije medu ljekarima specijalistima koji se plaše da bi mogli ostati bez stečenih pozicija, a možda i bez posla.

I stihijsko obrazovanje medicinskih kadrova je problem koji opterećuje javno zdravstvo RS. U Srpskoj, koja ima 1,3 miliona stanovnika, rade čak dva medicinska fakulteta, proizvodeći o državnom trošku višak ljekara. Samo u Banjoj Luci na Zavodu za zapošljavanje je prijavljeno 30 mladih doktora. I broj ljekara specijalista je nesrazmjeran potrebama, tako da u nekim domovima zdravlja u RS, u kojima bi trebalo da rade uglavnom ljekari opšte prakse, ima i do 80 odsto specijalista i subspecijalista. U bolnicama i na klinikama ima čak i slučajeva da na jednom odjeljenju radi više specijalista nego medicinskih sestara. No i pored toga se iz godine u godinu sve više pacijenata iz RS šalje na pretrage i liječenje u inostranstvo, uglavnom u SR Jugoslaviju.

Početkom novembra je u Banjoj Luci osnovana Zdravstvena komora RS, esnafsko udruženje ljekara, farmaceuta i stomatologa, koje ima moćna zakonska ovlaštenja. Za ove profesije članstvo u Komori je obavezno, a licenca koju izdaje komora biće uslov bez kojeg nijedan ljekar, farmaceut ili stomatolog neće moći obavljati praksu na teritoriji Srpske. Komora bi trebalo da utiče i na plan obrazovanja i usavršavanja kadrova, da provjerava znanja i sposobnosti svojih članova i vodi računa o profesionalnoj etici i da učestvuje u utvrđivanju cijena zdravstvenih usluga. Imaće i disciplinsku komisiju i sud časti, koji ljekaru ili farmaceutu, ukoliko se ogriješi o pravila profesije, mogu zabraniti rad.

Dr Aleksandar Lazarević, mladi banjalučki kardiolog i prvi predsjednik Zdravstvene komore je ubijeđen da će Komora vratiti dostojanstvo profesiji, ali i zaštititi pacijente i zavesti reda u zdravstvu. Da li će se to i ostvariti, pokazaće vrijeme, jer Komora još nije konstituisala sve svoje organe ni ustrojila registar.

U Banjoj Luci će uskoro pod pokroviteljstvom Srpske pravoslavne crkve i uz podršku Zdravstvene komore, biti otvorena prva humanitarna ambulanta, u kojoj će ljekari i osoblje raditi volonterski. Usluge ove ambulante biće besplatne, a namijenjene su najsiromašnijim građanima, izbjeglicama, povratnicima, ratnim invalidima, ljudima bez zdravstvenog osiguranja, bez obzira na njihovu vjersku i nacionalnu pripadnost. Kako nezvanično saznajemo, u Banjaluci se gradi i prva privatna bolnica: puni komfor i najsavremenija medicinska dijagnostika biće, izvjesno, pristupačni samo najbogatijima. Sve su prilike da će građani RS, bar što se zdravlja tiče, uskoro živjeti kao u američkim filmovima: gubitnici i beskućnici će se liječiti u humanitarmnim ambulantama, sirotinja i radnička klasa "preko socijalnog", a bogataši u luksuznim klinikama. Uostalom, ta priča je već počela, samo što još niko nije glasno rekao da je car go.

Milkica Milojević (AIM)