Pravo na informaciju - mrtvo slovo na papiru

Ili: "Sveto slovo" za običnog građanina

Pravo građana na traženje i dobijanje bilo koje informacije ili dokumenta kojima u BiH raspolaže država i njene institucije, uglavnom se ne koristi. Najava otvaranja dosijea iz arhiva domaćih tajnih službi mogla bi povećati interes građana i za drugim informacijama kojima za sada "gazduje" država.

AIM, Sarajevo, 19.12.2001. Zakon o slobodnom pristupu informacijama na nivou države BiH donesen je u novembru 2000. godine, a nešto kasnije istovjetni zakoni usvojeni su i na nivou entiteta. Prava i obaveze koje iz njega proističu kako za državu tako i za građane, ostaju "mrtvo slovo na papiru".

Činjenica je da sam zakon i prava koja pruža svim građanima, kako domaćim tako i stranim, nije dobio pretjerani publicitet u domaćoj javnosti, pa ogromna većina građana i ne zna za njega. S druge strane, razlozi sa nezainteresovanost leže i u naslijeđenom mentalitetu gdje se država kao institucija fetišizira, a svaki dokument u posjedu državnog službenika smatra se "svetim slovom" nedostupnim za oko običnog smrtnika. Tu je još i zaokupljenost svakodnevnom borbom za golo preživljavanje, te objektivno odsustvo svijesti o odgovornosti države i njenog administrativnog aparata prema građanima kao poreskim obveznicima i biračima. U takvoj situaciji sasvim je razumljivo da se državna administracija baš i ne angažuje pretjerano na primjeni zakona i njegovoj popularizaciji. Uostalom, zašto bi sami sebi tovarili novi posao, kada im je i ovako sasvim dobro. U Federaciji BiH, primjena samog zakona prolongirana je do februara 2002. godine. Do tada bi sve državne institucije trebale odrediti osobu zaduženu za implementaciju zakona, napraviti listu dokumenata kojima raspolažu, te pripremiti obrazac za podnošenje zahtjeva. U Uredu za informiranje Vlade FBiH tvrde da da će do februara sve biti spremno kako bi se građanima omogućilo korištenje prava na pristup informacijama, barem što se tiče Vlade i njenih ministarstava.

Po slovu zakona, onaj ko od države i njenih institucija traži dokumente i informacije nije dužan navesti razlog zbog kojeg su mu potrebni ti podaci, ali je obaveza države da u roku od 15 dana tražene informacije i dostavi. Naslijeđena praksa da se praktično na svaki službeni dokumenat stavi oznaka, "službena tajna", "državna tajna", "povjerljivo" i slično, ne bi trebalo da predstavlja prepreku za objelodanjivanje sadržaja. U takvim slučajevima, ako državni činovnici odbiju dostaviti traženi dokumenat, građanin ima pravo tražiti "arbitražu" od ombudsmena, koji će nakon uvida procijeniti da li je, ipak, u javnom interesu objavljivanje ovih podataka uprkos oznaci njihove tajnosti.

Ipak, ključno pitanje ostaje koliko će građani biti zainteresovani da iskoriste prava koja im pruža ovaj zakon. Zaokupljeni svakodnevnom borbom za golo preživljavanje, većina običnih smrtnika ne vidi nikakvu konkretnu korist od eventualnog dobijanja uvida u informacije kojima raspolaže država. Iako je zakon namijenjen svim građanima, najčešće će za njime posezati novinari. Trenutno je dobijanje zvaničnih informacija noćna mora svakog novinara, i sve se svodi na dobru volju svakog pojedinog zvaničnika od koga zavisi da li će tražene informacije novinar uopšte dobiti i kada. Doduše, rok od 15 dana za dostavu tražene informacije ne pomaže puno novinarima u dnevnim redakcijama, ali može olakšati posao na "sporovoznim" temama.

Povećanju interesa za državne arhive mogla bi doprinijeti najava o donošenju posebnog zakona kojim bi se građanima omogućio uvid u njihov dosije koji su pravile tajne službe u FBiH. Objedinjavanje dvije zvanično postojeće tajne službe u FBiH sa nacionalnim predznakom, Agencije za istraživanje i dokumentaciju - AID, sa sjedištem u Sarajevu i mostarske Službe nacionalne sigurnosti - SNS, trebalo bi rezultirati formiranjem jedinstvene federalne obavještajno-sigurnosne službe, pod kontrolom Vlade i Parlamenta. I dok je interes poreznih obveznika u BiH za pitanja poput utroška javnih prihoda, zaštite čovjekove okoline, aktivnosti države u oblasti obrazovanja, zdravstvene zaštite, kontrole lijekova i sličnih "trica", tradicionalno na izuzetno niskom nivou, interesovanje za vlastiti policijski dosije i "cinkaroše" iz najbliže okoline sigurno će pobuditi mnogo veće interesovanje. Vjerovatno će činjenica o posjedovanju vlastitog dosijea u arhivama tajne službe predstavljati i svojevrstan "statusni simbol", jer na Balkanu se politički kapital pravi i na činjenici da je nekoga "bivša vlast" redovno uhodila.

Mogućnost zavirivanja u spise države, dugoročno bi javne službenike trebalo da učini odgovornijim prema svojim "poslodavcima", poreskim obveznicima. Dosadašnja praksa bila je da osvajanje političke vlasti podrazumijeva i pravo na suvereno gazdovanje budžetskim parama i njihovo trošenje u skladu sa ličnim sklonostima čelnih ljudi, bilo da je riječ o državnim ili lokalnim nivoima vlasti. Rezultat je desetine miliona maraka koje su na volšeban način završile u privatnim džepovima.

Sama mogućnost pristupa državnim "papirima" neće biti dovoljna da preko noći disciplinuje vlast i učini je odgovornom prema trošenju para poreskih obveznika i zaštiti njihovih temeljnih interesa, bilo da je riječ o ekologiji, zdravlju ili obrazovanju. Samo postojanje takvog zakona jeste korak naprijed ka demokratskom, otvorenom društvu, ali praktičan efekat zavisiće od toga koliko građani budu koristili ovo svoje pravo. Što više zahtjeva za informacijama bude stizalo na adrese državnih institucija i činovnici će se lakše navići na novu situaciju, da više ne posjeduju ekskluzivan monopol na podatke sa službenim pečatom, odnosno da sve ono što rade ili ne rade lako može biti objelodanjeno i dato na uvid javnosti, koja ih je dovela na te pozicije i koja ih iz svojih džepova i plaća.

Dražen SIMIĆ (AIM, Sarajevo)