Reanimacija diplomatskih odnosa

Aim, Zagreb, 17.12.2001.

Odnosi Hrvatske i Jugoslavije napokon su se pomakli s mrtve točke. Hrvatski predsjednik Stipe Mesić primio je prije nekoliko dana vjerodajnice novog jugoslavenskog ambasadora u Zagrebu Milana Simurdića, u hrvatskoj javnosti nepoznatog doplomatu, za kojeg je jedino zagrebački radio "101" iznijeo potankost da je riječ o "Hrvatu iz Splita".

Dva dana prije obavljene su i zadnje formalnosti oko imenovanja novog hrvatskog veleposlanika u Jugoslaviji. To je, široj javnosti također malo poznati, Davor Božičević, dosadašnji otpravnik poslova u hrvatskom veleposlanstvu u Beogradu. S ova dva imenovanja prekinuto je dugo razdoblje u kojem su dvije susjedne države praktički apstinirale od diplomatskih odnosa, koji su uspostavljeni još u vrijeme kada su na vlasti bili Tuđman i Milošević.

Tako je ispadalo da su demokratske promjene, kojim se već dvije godine diči službeni Zagreb, a nešto više od godine dana i nova garnitura u Beogradu, bile od koristi u svemu osim u sređivanju međusobnih odnosa. A to je doista rijedak paradoks. To, naime, da su Tuđman i Milošević, kolika im god krivica pripadala za rat, bolje uredili mirnodopske odnose od njihovih slavom ovjenčanih nasljednika, jadan je kuriozitet za oboje, i već mjesecima bilo je jasno je da one nešto moraju napraviti.

I, stvarno, u proteklom tjednu dogodilo se možda više nego u cijeloj protekloj godini. Odmah nakon objavljenih imenovanja Božinovića i Simurdića, jugoslavenski šef diplomacije Goran Svilanović bio je u kratkom, ali dinamičnom posjetu Zagrebu. Koliko se iz izjava dvije strane razabire bio je to susret sasvim skromnog praktičnog učinka. Potpisani su samo sporazumi o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, te protokol o suradnji dvaju ministarstava, što spada u abecedu diplomatskih odnosa. No, vidjelo se odmah da je stvorena ipak nešto drukčija atmosfera, koja otvara određene perspektive da se izađe iz dosadašnje zabokrečine.

Premda je za tu zabokrečinu i općenito za loše odnose obično potrebno dvoje, ovaj put ipak je primjetno veća krivnja na hrvatskoj strani. Sve donedavno ona je postavljala službenom Beogradu vrlo rigorozne preduvjete za normalizaciju odnosa, a čak se i javno hvalila da ona s time ne želi žuriti kako to rade Slovenci. I, doista, Hrvatska će po svemu sudeći bez obzira na najnovije događaje i dalje oprezno graditi odnose s Beogradom.

Najsažetije rečeno, aktualna hrvatska vlast još se boji optužbi kod kuće o prebrzom otvaranju prema Beogradu, a nema snage, ali ni volje, da stvara drukčije javno mnijenje. Zato se sada događa novi paradoks, a to je da i ljudi koji su nekada vodili HDZ-ovu vanjsku politiku (Mate Granić) kritiziraju aktualnu hrvatsku vlast da je u odnosima s Jugoslavijom toliko inertna da je praktički proćerdala cijelu proteklu godinu. U takvoj situaciji, i u skoroj budućnosti stvari se vjerojatno neće brzo mijenjati, i dominirat će politika tzv. malih koraka.

To, međutim, ne umanjuje značaj Svilanovićevog posjeta i prije toga imenovanja Božinovića i Simurdića, naprotiv, ti događaji doimlju se u svjetlu ovih konstatacija još važnijim. Zato nije iznenadilo što je Svilanović prije dolaska u Zagreb davao vrlo optimistične izjave da će taj posjet biti veliki korak naprijed i da će se on osjetiti u svim oblastima bilateralnih odnosa. Nekoliko tjedana prije on je izrazio i spremnost da posjeti Vukovar i da odgovarajućom gestom oda pijetet vukovarskim žrtvama. Dodao je, međutim, da te žrtve u hrvatskom kolektivnom pamćenju imaju otpriko ono mjesto koje u srpskom pamćenju ima Jasenovac.

Iz ovoga se vidjelo da on ispriku zbog ratnih stradanja i žrtava doživljava kao nešto dvosmjerno, tj. nešto što se ne može tražiti, a pogotovo ne ultimativno zahtjevati, samo od jedne strane. U skladu s time bila je izjava koju je poslije dao u Zagrebu, gdje je izrazio žaljenje zbog stradanja "državljana Hrvatske", što se, precizirao je, odnosi i na stradale Hrvate i Srbe, te zbog stradanja državljana SR Jugoslavije. Dajući neku vrstu isprike koja je istovremeno i objašnjenje ponašanja hrvatskih Srba u ratu, Svilanović je kazao da je njima dominirao strah od stradanja u prošlosti, još jednom spomenuvši Jasenovac, i to ih je, rekao je, "učinilo manje ljudima nego što je trebalo i navelo ih na zločine."

Kako u hrvatskoj dominira spomenuta atmosfera ultimativne isprike, ove Svilanovićeve riječi sigurno nisu primljene s prevelikim odobravanjem, a bilo je i nekih znakova da bi im se moglo i javno oponirati. Hrvatska televizija je u popodnevnim vijestima izvijestila o Svilanovićevoj izjavi uz napomenu da će ona sigurno naići na reagiranje domaćina. U glavnim večernjim vijestima sličnih bodlji više nije bilo, jer nikakvog reagiranja s hrvatske strane nije bilo. Umjesto toga hrvatski ministar vanjskih poslova Tonino Picula samo je spomenuo breme pitanja iz prošlosti, ali uz dodatak da treba rješavati ono što je trenutno najlakše ostvarivo, a to su ekonomska i kulturna suradnja, rješavanje viznog režima itd.

Iz toga je vidljivo da su dvije strane vjerojatno sporazumno došle do toga da zaobiđu ozbiljna etička pitanja iz ratne prošlosti, naprosto zato što im još nisu dorasle, a da se sada rješava ono što se u ovom trenutku može riješiti. Da se i na taj način relativno brzo može doći i do nekih težih i kompliciranijih pitanja pokazala je Svilanovićeva izjava dana prije dolaska u Zagreb da će s hrvatskim predstavnicima biti riječi i o trojici bivših oficira JNA. Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću, koje haaški sud tereti za zločine u Hrvatskoj.

Kasnije, nakon razgovora s hrvatskim predstavnicima, Svilanović je na pitanje novinara hoće li SRJ izručiti trojicu spomenutih izbjegao izravan odgovor, i ostao je samo kod toga da će Jugoslavija nastaviti suradnju s Haagom. Ovo može značiti da ako se oko izručenja nešto sprema, jugoslavenska strana ne želi dati povoda da se misli kako to radi pod pritiskom Hrvatske. Slično se već reagiralo i u slučaju Hrvatskih zahtjeva da se iz srbijanske Vlade makne Momčila Perišića, optuženog u Hrvatskoj za ratne zločine, što je u Beogradu shvaćeno kao miješanje u unutrašnje stvari susjedne zemlje.

Ali, ne samo u Beogradu. I Stipe Mesić stavio je prigovor hrvatskoj Vladi i diplomaciji da u vezi s Perišićem može samo izraziti želju Beogradu, a ne i postavljati ultimativne zahtjeve jugoslavenskoj strani. Tako je neka otvorena pitanja očito trebalo razbistriti u Zagrebu, da bi se onda s manje opterećenja ušlo u njih i na relaciji Zagreb-Beograd, što izgleda sporo i nedjelotvorno. Ali kroz taj dvostruki filter morat će se po svemu sudeći provući i sva druga otvorena pitanja između dviju zemalja.

Marinko Čulić