Vraćeno vukovarsko kulturno blago

Aim, Zagreb, 15.12.2001.

"Povrat umjetnina i umjetničkih vrijednosti vukovarskoga Gradskog muzeja čin je koji će označiti novi život u Vukovaru i uvelike pridonijeti razvoju odnosa između država i dvaju naroda", izjavio je hrvatski ministar kulture Antun Vujić 13. prosinca u Vukovaru prilikom potpisivanja zapisnika o primopredaji vukovarskoga kulturnog blaga, kojeg su srpske postrojbe u vrijeme okupacije 1991. godine odnijele iz Vukovara. Protokol o primopredaji vukovarske kulturne građe potpisale su pomoćnica ministra kulture RH Branka Šulc i pomoćnica saveznog ministra inozemnih poslova SRJ Aleksandra Joksimović, istaknuvši kako je time ispunjen dogovor ministara vanjskih poslova Hrvatske i Jugoslavije, Tonina Picule i Gorana Svilanovića, postignut prije mjesec dana u New Yorku.

Pored niza uzvanika - hrvatski ministar kulture Antun Vujić, pomoćnik ministra kulture SRJ Jovan Despotović, predstavnici Muzeja Vojvodine iz Novog Sada - na službenoj primopredaji umjetnina u vukovarskom Gradskom muzeju prisustvovao je, i to izvan protokola, predsjednik Skupštine Vojvodine Nenad Čanak. "Daj Bože da se sve može tako lako vratiti kao ove umjetnine, jer onda bismo svi dalako bolje živjeli", rekao je Čanak.

Prema podacima iz zapisnika stručnih skupina iz Hrvatske i Jugoslavije za pregled i identifikaciju vukovarskog kulturnog blaga, u novosadskim spremištima se nalazilo preko dvije tisuće umjetnina iz zbirke Bauer i vukovarske Galerije umjetnina, dio crkvenog fonda vukovarskoga franjevačkog samostana Sv. Filipa i Jakova, zatim 253 predmeta iz kulturno-povijesne zbirke, arheološki i numizmatički materijal, inventarne knjige i dijelovi stručne knjižnice. U evidenciji Ministarstva kulture stoji da je tijekom srpske okupacije Vukovara odneseno i nestalo oko 30 tisuća vukovarskih umjetnina.

Jugoslavenska je, naime, strana vratila ono što je imala pod nadzorom, a to je, izraženo u brojkama, točno 21 651 umjetnina i predmet. "Sada valja pronaći ono što je pokradeno, a to su obveze Interpola i to ne bi trebalo opterećivati odnose između dviju država", rekao je ministar kulture Antun Vujić. Na pitanje, koje još uvijek opterećuje hrvatsko-jugoslavenske odnose, a tiče se povrata sakralnog blaga, umjetnina Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, ministar Vujić je odgovorio da je "sva kulturna baština koja je u Hrvatskoj hrvatska kulturna baština, a baština SPC je hrvatska baština srpske nacionalnosti".

Seciranjem Vujićeve izjave može se s jedne strane zaključiti da imovina SPC-a u Hrvatskoj neće biti vraćena Jugoslaviji, iako je srpskog porijekla, nego će i dalje ostati u okviru hrvatske kulturne baštine. Dok bi se, s druge strane, moglo pretpostaviti da će Hrvatska inzistirati da se u Hrvatsku vrate kulturna dobra Srpske pravoslavne crkve u Vukovaru. Radi se, naime o ikonostasima Bobotske crkve, Mikluševca i Opatovca, ikonama koji su poslije rata odnijete u Novi Sad, odnosno Petrovaradin, na zaštitu i restauraciju zbog lošeg stanja. Da bi, uopće, mogla po tim pitanjima započeti pregovore sa Srpskom pravoslavnom crkvom, Hrvatska bi se, po svemu sudeći, trebala obvezati da sve objekte Srpske pravoslavne crkve vrati u ono stanje u kojem su bili prije ratnih sukoba. Dobra se volja druge strane može naslutiti u izjavi svećenika Srpske pravoslavne crkve u Vukovaru Dušana Markovića, koji je rekao da su kulturna dobra te crkve- koja doduše nemaju veze s vukovarskim blagom - prenesena u Vojvodinu samo zbog zaštite i restauracije, pa nema nikakvih posebnih propisa niti problema da se oni poslije obnove vrate u vukovarsku Srpsku pravoslavnu crkvu.

Kad je posrijedi rasterećenje odnosa između Hrvatske i Jugoslavije u pripremi je potpisivanje cijelog niza međudržavnih sporazuma, koji bi trebali pridonijeti uspostavljanju dobrosusjedskih odnosa. Tako su, primjerice, samo dan nakon potpisivanja i primopredaje zapisnika o povratu vukovarskih umjetnina i dobara, ministri vanjskih poslova Hrvatske i SR Jugoslavije Tonino Picula i Goran Svilanović potpisali Sporazum o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i Protokol o suradnji svojih ministrstava.

Dvojica ministara su nakon sastanka u petak (14. prosinca) zaključili kako su "otišli korak dalje u cijelom nizu područja koja tek trebaju biti regulirana sporazumima". Riječ je prije svega o sporazumu o reguliranju položaja nacionalnih manjina, o kojemu je, unatoč dugogodišnjem inzistiranju Hrvatske, SRJ pristala početi pregovore tek prije nekoliko mjeseci, te o pitanju granica, koje se ipak pomaknulo s mrtve točke, budući da su na rečenom sastanku razmijenjene note o članovima zajedničkog povjerenstva za granice, čime je ono formalno ustanovljeno. Osim toga, dvije zemlje ubrzat će pregovore o pitanju povratka izbjeglica, slobodne trgovine, liberalizacije viznog režima i poboljšanja transportnih komunikacija, a Svilanović je za siječanj najavio potpisivanje Sporazuma o readmisiji i zajedničkoj borbi protiv organiziranog kriminala.

No, zaboravimo li na trenutak na ovaj diplomatski orgazam i vratimo se u predorgazmičko stanje, kada, naime, nije bila u uporabi politička retorika kako "razvijeni bilateralni odnosi između Zagreba i Beograda imaju veliki politički i gospodarski potencijal za stabiliziranje još uvijek osjetljivih političkih prilika na jugoistoku Europe". Vratimo se, primjerice, u listopad prošle godine kada je hrvatska strana zbog nedobrosusjedskih odnosa sklopila tajni sporazum s Muzejom holokausta iz Washingtona, koji je tada -u maniri Mate Hari- sklopio i ugovor s Vladom Republike Srpske glede istog problema: jasenovačke arhivske građe.

Hrvatska je strana tim sporazumom htjela spomenutu zbirku otrgnuti iz ruku Republike Srpske odnosno vratiti je u Hrvatsku. Za razliku od njih Republika Srpska je htjela zbog straha od negiranja srpskih žrtava u ustaškom logoru Jasenovac spriječiti povratak iste u Hrvatsku, pa ju je poklonila Muzeju holokausta u Sjedinjenim Državama. No, budući da je sporna građa Memorijalnog muzeja u Jasenovcu, postfestum, ipak - 5. prosinca - vraćena Hrvatskoj, moglo bi se zaključiti da je Republika Srpska izvukla deblji kraj. Prilikom primopredaje građe, hrvatski ministar kulture Antun Vujić je izrazio zahvalnost svima koji su pomogli njezinom vraćanju u Jasenovac, te je istaknuo kako to ubuduće mora biti mjesto sjećanja na žrtve, kao i mjesto opomene onima koji su te zločine učinili.

Ako je suditi prema onome što su nakon jednogodišnjeg proučavanja zaključili stručnjaci njujorškoga Muzeja holokausta: a zaključili su da nedostaje 450 dokumenata, zatim tisuću fotografija, pet tisuća upitnika za logoraše iz zbirke novinskih članaka, pa po pet stotina predmeta i zapisa sjećanja, osam stotina dokumenata, te 2490 knjiga iz biblioteke jasenovačkog muzeja - priča o jasenovačkoj zbirci još nije gotova. Ovdje se ponovno vraćamo priči o hrvatsko-jugoslavenskim odnosima, budući da se taj nedostajući dio jasenovačke zbirke nalazi u Beogradu. Tako barem kaže hrvatski ministar Antun Vujić.

No, u vrijeme ekstatičkih diplomatskih saga o ljepotama dobrosusjedske ljubavi o takvim, kao i sličnim pitanjima vlasničke problematike -recimo: stanarska prava - još uvijek nije uputno ozbiljno raspravljati. Ipak je, na kraju krajeva, da parafraziramo hrvatskog premijera Ivicu Račana, "dužnost političara obnova veza bez opterećivanja javnosti nerealnim očekivanjima, nastojeći pri svakom idućem susretu iskoristiti 'novi uzlet' odnosa između Hrvatske i SRJ". Nadajmo se da između tih 'novih uzleta' neće doći i do 'novih padova' odnosno da će međunarodni pritisak o regionalnoj suradnji nadvadati nacionalizam naš svagdanji.

Ivana Erceg