I novinare prisluškuju, zar ne!
Isprobano sredstvo zastrašivanja
AIM, Mostar, 14.12.2001. Informacije o nezakonitom prisluškivanju novinara i građana ovih dana tresu medijsku pozornicu u Bosni i Hercegovini. Istovremeno, sve su češći zahtjevi građanskih udruženja, ali i nekih političara da se informacije o ovoj pojavi u Bosni i Hercegovini napokon objelodane.
Inicijativu za konačno razotkrivanje slučajeva prisluškivanja u Bosni i Hercegovini pokrenulo je mostarsko udruženje novinara Apel, koje okuplja bosansko-hercegovačke novinare svih nacionalnosti. Iz ove udruge upućeno je otvoreno pismo javnim poduzećima Hrvatske pošte i telekomunikacije Mostar, PTT BiH, potom Ministarstvu unutarnjih poslova Federacije BiH, Misiji UN-a u BiH, te Sforu u kojem se traži priopćavanje imena novinara koji su proteklih godina bili prisluškivani.
U pismu, apelovci navode da se ovome udruženju obratilo više novinara iz cijele Federacije BiH žaleći se kako su prisluškivani te da su informacije prikupljene na taj način upotrebljavane protiv njih kao sredstvo zastrašivanja. Udruženje novinara Apel, stoga, od čelnika upravnih odbora HPT Mostar i PTT BiH Slavu Kukića i Edina Batlaka zatražilo je da javno odgovore "koristi li se tehnika i uposlenici tih poduzeća u akcijama prisluškivanju novinara". Od ministra unutarnjih poslova Federacije BiH Rame Masleše i njegovog zamjenika Tomislava Limova traži se, pak, da saopće "tko je ovlašten dati naloge za prisluškivanje novinara i građana uopće", kao i da "javno obznane imena novinara koji su eventualno prisluškivani posljednjih godina". U ovoj akciji Udruženje novinara Apel očekuje i puni doprinos Sfora i Misije UN u BiH.
"Vjerujemo da ćete se složiti da kao novinari profesionalci imamo pravo od odgovornih institucija i dužnosnika tražiti javno rasvjetljavanje povremenih pritisaka kojima su izvrgnuti novinari. Prisluškivanja i uhođenja novinara smatramo protivnim demokratskim postulatima te smatramo da aktualna vlast, skoro godinu dana nakon što je konstituirana, ne bi više trebala oklijevati u raščišćavanju, po mnogima, rasprostranjene anomalije prisluškivanja" , poručuju na kraju otvorenog pisma članovi Predsjedništva novinarskog udruženja Apel.
No, odgovor na ove zahtjeve apelovaca dosada je stigao samo iz HPT Mostar, čiji je predsjednik Uprave Slavo Kukić, potaknut ovim novinarskim zahtjevima, naredio istragu unutar ovog poduzeća s ciljem utvrđivanja koriste li se njegovi resursi i uposlenici za prisluškivanje novinara i građana. Iz MUP-a Federacije BiH još nema odgovora o ovome pitanju, no o aferi prisluškivanja oglasili su se iz MUP Herceg-bosanske županije. Na zahtjev livanjskih novinara MUP HBŽ priopćio je da nije uopće u mogućnosti prisluškivati novinare jer ne posjeduju takvu vrstu opreme.
U Apelu kažu da intencija obraćanja MUP-u nije išla samo s ciljem da se utvrdi bavili se MUP prisluškivanjem, već, prije svega, da se utvrde zlouporabe federalnih tajnih službi, hrvatske-SNS i bošnjačke-AID, u nezakonitom praćenju i prisluškivanju novinara. A u izjavi za Agenciju AIM Josip Blažević, predsjednik Udruge novinara Apel, kaže kako u ovoj udruzi imaju saznanja da su i nakon općih izbora, održanih 11. studenoga 2000. godine, nastavljene aktivnosti na prisluškivanju novinara koji su kritički pisali o prisustvu mudžahedina u BiH, te o proglašenju hrvatske samouprave.
"Upravo zbog naznaka o prisluškivanju novinara, ali i političara i ostalih javnih osoba, pokrenuli smo ovu inicijativu, a, sukladno Zakonu o slobodnom pristupu informacijama, želimo, napokon, rasvijetliti koji su novinari i zašto u proteklom razdoblju prisluškivani", kaže Blažević, te dodaje da će novinari udruženi u Apel sa ovim zahtjevom ići do kraja, koristeći sva raspoloživa demokratska sredstva jer smatraju da javnost napokon, godinu dana nakon smjene vlasti, ima pravo znati o aktivnostima kojima su sa bavile i kojima se bave tajne službe u onim pitanjima koja izlaze izvan okvira njihovih ovlasti.
Gotovo svi novinari u BiH, komentirajući navode o prisluškivanju, ističu kako su imali čudna iskustva s mobilnim aparatima, jer su dobijali veliki broj poruka koje nisu bile upućene njima, a također su se žalili da na svojim gsm-aparatima često, kada razgovaraju, čuju jeku. Banjalučki mediji objavili su, pak, da se većina novinara u entitetu Republika Srpska prisluškuje pod obrazložanjem da oni kontaktiraju s inozemnim tajnim službama. Kako otkrivaju ovi mediji, lista novinara koji se prisluškuju u manjem bosanskohercegovačkom entitetu je pozamašna.
I neki hrvatski političari u BiH javnosti su iznijeli informacije da su prisluškivani, a predsjednik Nove hrvatske inicijative Krešimir Zubak, naveo je da on nije prisluškivan samo od djeltanika, svima poznatih tajnih službi AID-a i SNS-a, već i od niza drugih koje djeluju izvan zakonskih okvira i gotovo samostalno, pod patronatom određenih lobija bh. političkih stranaka. Mediji u BiH objavili su i informaciju da je AID prisluškivao, uz političare i novinare, i visoke katoličke crkvene poglavare, među kojima i kardinala Vinka Puljića.
Prema dostupnim informacijama, tajne službe u BiH posjeduju sofisticirane sustave za prisluškivanje, tako da tajna služba Republike Srpske istodobno može prisluškivati čak 10 000 telefonskih razgovora, dok bošnjačka tajna služba AID ima mogućnost prisluškivati čak 40 000 telefonskih razgovora istodobno. O mogućnostima opreme za prisluškivanje koju posjeduje SNS, u javnosti još nema validnih podataka, ali ova služba, navodno, ima moderne uređaje za prisluškivanje fiksne telefonske mreže te specijalizirane kombije koji služe za prisluškivanje gsm-aparata. Ovi kombiji navodno su stacionirani u blizini baznih stanica gsm-operatera te na vrlo jednostavan način mogu prisluškivati bilo čiji mobilni telefon. Modernu opremu za prisluškivanje SNS je, prema navodima nezvaničnih izvora, još 1996. godine pribavio Miroslav Tuđman, sin pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koji je za vrijeme njegove vladavine bio prvi hrvatski špijun. Praćenje novinara u BiH SNS je nastavio i nakon promjena vlasti budući da je ova obavještajna služba strukturirana od strane HDZ BiH te joj je ta stranka, u biti, direktno nadređena.
Hrvatska tajna služba u Federaciji BiH navodno je svoje urađaje za prisluškivanje u proteklom razdoblju imala u svim centrima pošta na području koje je pokrivala nekadašnja Herceg-Bosna. No, nakon promjene upravne strukture u HPT Mostar, u ljeto ove godine, kada je ovo poduzeće preuzelo rukovodstvo imenovano od nove Vlade Federcaije BiH, ti su uređeji, prema nezvaničnim informacijama, izmješteni.
O problemima nezakonitog praćanja novinara i građana dugo se razgovoralo i prilikom imenovanja novih direktora federalnih tajnih službi od strane članova Predsjedništva BiH Joze Križanovića i Beriza Belkića. Bh.mediji tada su objavili da je Ivan Vukšić, novoimenovani direktor SNS, privatni Križanovićev kandidat kojeg je ovaj imenovao da bi se, navodno, odužio predsjedniku HDZ BiH Anti Jelaviću jer je on Križanovićevog brata, u vrijeme dok je obavljao dužnost hrvatskog člana Predsjedništva BiH, zaposlio u Veleposlanstvu BiH u Zagrebu.
U zahtejvima nevladanih organizacija, kao i u medijskim napisima domaćih novinarskih komentatora, nakon imenovanja novih direktora tajnih službi, zatraženo je, među ostalim, da prvi test novim čelnicima AID i SNS bude objavljivanje svih nezakonitih radnji koje su te službe u proteklom razdoblju obavljale, a u prvom redu u pogledu praćenja i nezakonitog prisluškivanja novinara. Do danas ove službe nisu javnosti predočile nijednu u informaciju o njihovom radu u prethodnih pet godina, a ni najviši političari vladajuće Alijanse nisu od njih ni deklerativno zahtjevali da ove informacije objave.
"Najsmješniju" izjavu u tom kontekstu, kako je kazala dopredsjednica novinarske udruge Apel, Amela Rebac, dao je član Predsjedništva BiH Beriz Belkić koji je na zahtjeve novinara da se afera prisluškivanja riješi odgovorio da će pokrenuti akciju tek u slučaju da mu netko predoči relevantne dokaze o postojanju prisluškivanja. "Umjesto da na zahtjeve javnosti odgovori pokretanjem hitne istrage, Belkić tražim konkretne dokaze od onih koji mu ih teško mogu dati", zaključila je Rebčeva.
Budući da je za detektiranje prisluškivanja potrebna sofosticiranija oprema od one koju koriste tajne službe za obavljanje ovih poslova, Belkićeva izjava, u najmanju je ruku, nesmotrena, ali ona, ujedno, detektira nevoljkost vladajućih dužnosnika da se obračanuju s ovom degenerativnom pojavom u bh. društvu. Razlog zbog čega je Belkić na ovaj način reagiorano na spomenute zahtjeve javnosti može se tražiti u činjenici da je on član Stranke za BiH, političke partije koja je nastala raskolom u Stranci demokratske akcije (SDA). Poznato je da je upravo SDA formirala AID te je ova obavještajna služba, kao i SNS, u proteklom razdoblju djelovala kao stranačka ispostava. Analitičari smatraju da upravo Stranka za BiH onemogućava odmotavanje klupka djelovanja tajnih službi iz razloga što bi taj proces u negativni kontekst mogao dovesti i neke čelne ljude ove partije koji su dosta vremena proveli u Stranci demokratske akcije.
Zoran TIHIĆ (AIM, Mostar)