AIM su uhodile hrvatske tajne službe

Aim, Zagreb, 13.12.2001.

Tuđmanova tajna policija SZUP - Služba za zaštitu ustavnog poretka - godinama je sustavno pratila rad Alternativne informativne mreže, prisluškujući telefonske razgovore urednika i novinara AIM-a. Među dosjeima 126 novinara, koje su sastavljali agenti SZUP-a, nalaze se i policijske zabilješke iz kojih je vidljivo kako je AIM bio predmet višegodišnjeg zanimanja hrvatskih tajnih službi. Kad su ti dosjei dani na uvid onim novinarima koje je, tretirajući ih kao državne neprijatelje, uhodila tajna služba, postali su jasni razmjeri Tuđmanove paranoje. U policijskim fajlovima, pod oznakom "strogo povjerljivo" bilježeni su ne samo razgovori pojedinih novinara AIM-a u Hrvatskoj, već i njihovi kontakti s kolegama iz inozemstva, te posebno centralom AIM u Francuskoj. Iako su svi tekstovi novinara AIM javno objavljeni, a unatrag nekoliko godina mogu se naći i na AIM-ovom web-siteu, u policijskom dosjeu AIM-ovog urednika za Hrvatsku sadržani su i cjeloviti tekstovi iz produkcije Alternative informativne mreže.

AIM u Hrvatskoj nije djelovao ilegalno, još manje tajnovito. Njegov zagrebački urednik akreditirao se u Uredu za informiranje Ministarstva vanjskih poslova, kao što to čine svi inozemni dopisnici u Hrvatskoj. Akreditacija mu je uredno izdana i zahvaljujući tome mogao je pratiti rad Hrvatskog sabora i odlaziti u druge državne institucije. SZUP se za AIM zainteresirao već od samog početka, no u prvim policijskim bilješkama kratica Alternativne informativne mreže - AIM - krivo je bilježena kao EAM. Kad je urednik AIM-a za Hrvatsku dobio na upotrebu kompjutor i modem pomoću kojih su razmjenjivani tekstovi između AIM-ovih centara u glavnim gradovima država rastalih raspadom bivše Jugoslavije, u policijskim se bilješkama govori kao o "instaliranoj opremi". Termin "instalirana oprema" asocira na špijunsku djelatnost, što nije ni čudo kad se vidi da je urednik AIM-a u Hrvatskoj, kao i neki suradnici Alternativne informativne mreže, koji su također bili prisluškivani, praćeni pod sumnjom da se bave ekstremističkim, odnosno čak i terorističkim djelatnostima!

Predmet interesa SZUP-a, vidljivo je to iz zabilješki skupljenih u dosjeima praćenih novinara, bili su i sastanci urednika i novinara AIM-a u inozemstvu, uglavnom u Austriji. Kako početkom i sredinom devedesetih nije bilo moguće slobodno putovati po zemljama bivše Jugoslavije, sastanci redakcije AIM-a uglavnom su održavani u Austriji, ili nekoj drugoj zemlji izvan regije koja je bila u ratu.

Nakon jednog sastanka novinara AIM-a u Švicarskoj, 1994., dva hrvatska dnevnika, "Vjesnik" i "Večernji list" prenijeli su pisanje tamošnjih novina o djelovanju AIM-a na prostorima bivše Jugoslavije. Bio je to uvod u kampanju koja je uslijedila. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, u jednom od svojih govora, koji su uslijedila nakon toga optužio je AIM da spada među one organizacije koje svojim djelovanjem rade na obnovi Jugoslavije. Svatko tko makar i površno poznaje prilike u Hrvatskoj u to vrijeme zna da je ta optužba bila ravna kvalifikaciju za veleizdaju. Kakvim se sve sredstvima Tuđmanova propaganda služila u plašenju ljudi od moguće obnove Jugoslavije, pokazuju i rezultati istraživanja javnog mišljenja provedeni u to vrijeme. U rangiranju onoga čega se Hrvati naviše boje, strah od obnavljanja Jugoslavije zauzeo je treće mjesto - odmah iza straha od rata i nezaposlenosti, ali ispred straha od siromaštva!

• Sve su češći oni koji u svijetu pokušavaju dokazati da je prerano priznata neovisnost Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, te da bi možda bilo najbolje obnoviti neku južnoslavensku ili balkansku konfederaciju: istina to nigdje nije službeno istaknuto, ali svjedoci smo da primjerice Vukobrat iz Pariza takav prijedlog službeno podnosi Europskoj uniji, takve se ideje ponavljaju na skupu u Opatiji, a pokušavaju ih oživjeti i u diplomatskim redovima. Takvim idejama nasjedaju neki i u Hrvatskoj, a pomažu im alternativni informativni mediji sa 70-tak novinara iz cijele bivše Jugoslavije", rekao je Tuđman na sastanku vrha svoje stranke, Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), što su naravno prenijeli svi mediji u Hrvatskoj.

Tako je AIM i s najvišeg vrha u tadašnjoj Hrvatskoj stavljen na listu najopasnijih neprijatelja, pa nje ni čudo što su novinari Alternativne informativne mreže bili pod višegodišnjom intenzivnom policijskom prismotrom. Predmet interesa Tuđmanovih tajnih službi, bio je dakako i podatak na koji se način financira AIM. U jednoj od policijskih zabilješki, sadržajnoj u dosjeu AIM-ova urednika za Hrvatsku, navodi se i informacija da 80 posto novca dolazi uz pomoć Europske unije. Među policijskim bilješkama nalaze se i podaci tko je i kada osnovao AIM, te imena nekih inozemnih osoba koje su u to bile uključene.

Pored toga što je bio česta meta komentara režimskih listova koji su AIM prikazivali u svjetlu citiranog Tuđmanova govora - da se svojim djelovanje zalaže za obnovu Jugoslavije - AIM se u tom kontekstu našao i u knjizi "Zapadni Balkan", profesora na Hrvatskim studijima u Zagrebu, dr. Anđelka Milardovića. Ta knjiga s podnaslovom "Pojam, ideje i dokumenti o rekonstrukciji Balkana u procesu globalizacije", tiskana u Zagrebu 2000., na petnaestak stranica opširno se bavi i AIM-om. Opisana je organizacijska struktura AIM-a, ciljevi, produkcija, međunarodna potpora i glavne aktivnosti AIM-a. Autor knjige vjerno je prenio sve navedene podatke onako kako se oni nalaze i na AIM-ovim Internet stranicama, pa čak i navodi da mu je izvor bio AIM-ov web-site.

Već sam naziv knjige - "Zapadni Balkan" - indikativan je, jer taj jezični sklop predstavlja sinonim paranoje koju je Tuđmanova vlast, na čelu s njim, godinama širila, plašeći hrvatske građane mračnim svjetskim urotama koje na svu silu Hrvatsku ponovno žele ugurati u nekakvu novu Jugoslaviju. U svojim javnim istupima, dr. Milardović smatra kako je "Zapadni Balkan" samo drugačiji naziv neke nove južnoslavenske zajednice koju zagovara Europska unija. On to i jasno kaže u jednom od svojih tekstova, objavljenom ovog ljeta pod naslovom "Zbogom Jugoslaviji, zdravo Zapadnom Balkanu" u informativnom tjedniku za hrvatske iseljenike "Dom i svijet" kojeg izdaje prohadezeovski Hrvatski informativni centar. Uvrštavanje AIM-a u knjigu "Zapadni Balkan" stoga je na tragu Tuđmanovih teza kako i Alternativna informativna mreža spada među one koji rade na obnavljanju nekakve buduće asocijacije zemalja koje su do 1990. bile unutar tadašnje Jugoslavije.

Činjenica da su tajne službe za vrijeme Tuđmana uhodile novinare AIM-a, prisluškivali njihove telefonske razgovore i bilježili kontakte koje su imali, svjedoči o mračnoj strani tog režima koji je "državne neprijatelje" viđao na svakom koraku. No, spoznaja da su ti novinari, zbog svoje djelatnosti, bili svrstani u skupinu osoba koje policija prati zbog ekstremizma i terorizma, svjedoči kako su namjere onih koji su izdavali naloge policiji da to čini, bile iznimno opasne. Pod takvim optužbama, u režimima sličnim Tuđmanovom, završavalo se na dugogodišnjim robijama. Što se to novinarima AIM-a nije dogodilo, mogu zahvaliti činjenici da su iza Alternativne informativne mreže ipak stajali Vijeće Europe i Europska unija. I za jednog Tuđmana bilo bi ipak previše da zbog nekoliko "državnih neprijatelja" zarati s cijelom Europom.

Drago Hedl