Atak na kladionice

Aim, Zagreb, 12.12.2001.

Samo godinu i pol do dvije unatrag, nije postojalo jedno veliko zadovoljstvo u našim životima, što se tiče građana Hrvatske. Ne, uopće nije riječ o HDZ-u sa ulogom opozicijske stranke, nego nečemu bitno uzbudljivijem, bez čega danas ne možemo zamisliti život, dok se na ideju o povratku HDZ-a na vlast, recimo, u zadnje vrijeme sve više navikavamo. Naime, riječ je o fenomenu sportskih kladionica, kakve su rijetki hrvatski putnici na istok znali ranijih godina viđati u Beogradu ili Podgorici, sa svim onim unezvjerenim muškarcima što se guraju ispred nekakvoga malenog kioska, a ne izgledaju kao da zbog toga intenzivno pate. Silno muško bratstvo protegnulo se u međuvremenu na Hrvatsku, te sada i u ovdašnjim kafićima gro hrvatskih muževa koji drže do sebe, javno suče i živo komentira papiriće sa parovima utakmica finskog kupa u ženskoj odbojci ili bjeloruske hokejaške lige.

Navodno su zarade igrača ponekad velike, iako se ne čini da je novčani dobitak glavni pokretač nove društvene zabave. Milijuni se mjesečno slijevaju ipak u džepove vlasnika kladionica, kao što je u svijetu red. Ipak, prije desetak dana odjeknuo je slučaj velikog pogotka, kada su igrači "skinuli" tri neriješena rezultata u slovačkom hokeju. A o slovačkom hokeju jedva da išta znaju i Česi... Oni bi o tome jedino znali napraviti dobru filmsku komediju. Jer, ubrzo je krenulo tumačenje kako se radi o namještaljci, dogovoru između kladitelja i hokejaša (zamislite samo dogovor između šest hokejaških timova), i upletanju nekog slovačkog vaterpolista koji igra u Hrvatskoj. Kladionice su učas preplavile novine, kao i još neki događaji sa margina sportskog života, o kojima ćemo poslije. Ali, nekoliko dana zatim, vicepremijer hrvatske Vlade Slavko Linić odlučio ih je - uništiti. Linić je iskoristio prijedlog Zakona o igrama na sreću i nagradnim igrama, da ostatku vlade iznese svoje primjedbe i sugestije o dodatnim mjerama. On ustvari smatra da treba prvo zabraniti klađenje na domaći nogomet, budući da "ne mogu neki istovremeno voditi nogometne klubove, kupovati suce i voditi kladionice". Zbog nagomilanih prljavština u sportu, "koje se mogu riješiti samo izričitim zabranama". Usput je predložio i da se zabrane nagradne igre u novinama, i još neke stvari u vezi igara na sreću, prilično nedorečeno... No, svi su odmah znali da potpredsjednik Vlade RH ima na umu jedan općepoznati primjer, reprezentativnog halfa i kapetana splitskoga NK "Hajduka" Igora Štimca, uzgred člana klupske uprave i vlasnika jedne kladionice. Slavko Linić nije mu spomenuo ime, baš kao niti konkretne kupovine nogometnih sudaca, ili barem dvije od "nagomilanih prljavština".

Štimac se sam odazvao na Linićevu implicitnu prozivku, tvrdeći da u njegovoj kladionici nikada nema "Hajduka" među ponuđenim parovima, i da uostalom formalno-pravno on nije član "Hajdukove" uprave. Jedan njegov kolega iz konkurentske kladionice izjavio je da nema smisla zabraniti klađenje na domaći nogomet, što je najpopularniji dio kladioničke djelatnosti. Oba su kladioničara izjavila da će se prilagoditi zakonskim odredbama, ma kakve one bile. Slavko Linić nije dodao više ništa, smatrajući valjda kako je bio dovoljno jasan. A nije, kako rekosmo, propustio je nekoliko esencijalnih koraka. Nije prijavio Igora Štimca, na kojega nedvojbeno aludira, i neformalno ga optužuje za lupeštinu. Nije zatražio od nadležnih ministarstava da procesuiraju vinovnike prljavština u hrvatskom sportu, u slučajevima koji su mu poznati i jasni, jer ne bi valjda govorio tako da nisu.

Tako možemo govoriti privatno, ali sa mjesta potpredsjednika vlade baš i ne. Evo, čak i mi ovdje možemo uzeti u obzir sve što se priča o Igoru Štimcu, jer su indicije dovoljno ozbiljne. Taj nogometaš istaknuo se još '92., kada je bio doveden u vezu sa miniranjima srpskih kuća u Hrvatskoj, ali je istraga osujećena, jer je Štimac "faca". O naručenom premlaćivanju jednoga sportskog novinara istraga nije niti otvorena, samo se pričalo da "opet je Štimac". Povratkom iz pečalbe u Split otpočeo je seriju nasilničkih ispada i desničarskih političkih akcija: mlatio je konkurente ugostitelje - jer i sam ima nekoliko lokala - uz pomoć svojih tjelohranitelja. Organizirao je i pohodio skupove podrške optuženima za ratne zločine, uspostavio je vlast u "Hajduku" i menadžersku kontrolu nad mlađim igračima, doveo klub u nevolju fizičkim napadom na protivničkoga španjolskog igrača.

Previše je toga, u kombinaciji s njegovim izjavama za novine, da bismo zanemarili pretpostavku kako je Igor Štimac zreli mafijaš, koji sportski dres i popularnost koristi samo za dobru javnu kulisu. No, većina njegove nenogometne slave omogućena je upravo jalovim radom hrvatske vlade, jednako ove i prijašnje. Da je bio zaustavljen nakon prvog ispada, izgovorimo i tu univerzalnu formulu, ne bi se ovoliko razmahao. Pa, ne treba se ni plašiti, jer je hrvatsko pravosuđe prijetnja samo malima, koji nemaju političko zaleđe. A ono može biti i opozicijskog porijekla, jer je u Hrvatskoj sve bauk. Slavko Linić je pogrešno determinirao problem: nije krivo klađenje, nije kriv onaj tko se kladi. Zašto mu treba oduzeti to zadovoljstvo, tu smiješnu besmislicu od male štete? Samo klađenje nije društveni problem, i čak je ponegdje simbol slobodnog poduzetništva, koje ne treba sjeći.

Zato što vlasti trebaju izražajni specijalni efekti, da ljudi rezignirani zbog njene nedjelotvornosti, osjete kako ona ipak funkcionira. Povjerovat će u to ako oštećen bude netko moćan, a primijetit će to samo ako ih se i samih tiče. I upravo je skandalozno kako vicepremijer smije davati takve izjave, a da nije nikoga priveo, da nije argumentirao navode. Njemu su za tako trivijalan problem kao što su prljavštine u sportu, jedino rješenje "izričite zabrane". Svakodnevna i dinamička propast hrvatske države ogleda se upravo u činjenici da ona nije u stanju potaknuti afirmativne poslovne i druge okolnosti, koje će same po sebi regulirati život u zemlji. Ako ih gdjekad jest u stanju potaknuti, onda ih sasvim sigurno nije u stanju pratiti i štititi. Zato vlast mogu održati samo "izričite zabrane", a takvo njeno ponašanje stoji prema kladionicama kao najobičnije šibicarenje.

Igor Lasić