Kolaps hrvatske poljoprivrede

Aim, Zagreb, 9.12.2001.

Unatrag deset prošlih godina Hrvatska je uvezla hrane za više od 10 milijardi dolara, dakle u prosjeku nešto više od milijardu američkih dolara godišnje! O koliko ogromnom novcu je riječ najbolje svjedoči usporedba da je ukupni godišnji hrvatski budžet tek nešto veći od devet milijardi dolara. Jedna od najvećih zamjerki sadašnje vlasti, dok je bila u opoziciji, upućivanih na adresu HDZ-a, odnosila se na zanemarivanje sela i prekomjeran uvoz hrane. U tim je kritikama naročito prednjačila Hrvatska seljačke stranka (HSS), danas važna karika u aktualnoj Vladi premijera Ivice Račana. Iako je ministar poljoprivrede i šumarstva, Božidar Pankretić, došao upravo iz redova HSS-a, ovogodišnji trend uvoza hrane - sudeći prema devetomjesečnoj bilanci - ponovno će nadmašiti milijardu dolara. To znači da ni nova vlast nije uspjela učiniti ništa ne samo na poboljšanju položaja hrvatske poljoprivrede, već ni na smanjenju uvoza hrane.

• U Hrvatsku se uvozi sve, kao da naša poljoprivredna proizvodnja ni ne postoji - kaže ogorčeno Stanko Zdravčević, tajnik Zajednice udruga seljaka Slavonije i Baranje. Njegova Zajednica postala je poznata u Hrvatskoj organizirajući mnoge prosvjede seljaka, no uglavnom sve su te blokade cesta i ponešto galame na vlast, bili inspirirani kašnjenjem plaćanja otkupljenog žita, kukuruza ili nekog drugog poljoprivrednog proizvoda, a malo kad, ili uopće ne, zbog nepostojanja jasne vladine strategije prema selu.

Zdravčević je u pravu: Hrvatska doista uvozi sve, a na uvoznim carinskim deklaracijama mogu se pronaći čak i lišće i granje za cvjećarstvo, ali i slama, te krušne mrvice! Samo češnjaka Hrvatska godišnje uveze za 2,7 milijuna dolara, premda taj poljoprivredni proizvod odlično uspijeva i na domaćim njivama.

• Od 1995. kada su krenuli negativni trendovi trgovinske bilance, uključujući i razdoblje Račanove Vlade, nije se promijenilo ništa. Samo su uvozne kvote sve veće i veće - kaže Antun Debrecin, dugogodišnji direktor Kombinata Belje i predsjednik stručne skupine predsjednika Stipe Mesića, koja je izradila strategiju razvoja poljoprivrede, ali koju Račanova Vlada nije prihvatila.

Početkom devedesetih, u trgovini sa svijetom, Hrvatske je bilježila 16 milijuna dolara suficita kad je u pitanju izvoz i uvoz poljoprivrednih proizvoda. Danas se taj omjer drastično promijenio na hrvatsku štetu, pa je sadašnji deficit u razmjeni sa svijetom već gotovo dosegao pola milijarde dolara godišnje. Samo ta činjenica govori da je u posljednjih 10 godina hrvatska poljoprivreda doživjela potpuni krah.

Tragično je što hrvatska poljoprivreda danas ima samo pet proizvoda dovoljnih za vlastite potrebe. To su vino, pšenica, kukuruz, jaja i meso peradi. Sva ostala poljoprivredno ratarska proizvodnja ne može namiriti domaće potrebe. Taj apsurd možda je najuočljiviji u proizvodnji ulja i šećera: Hrvatska ima prerađivačke kapacitete u uljarama i šećeranama dovoljne ne samo za domaće potrebe, već i za izvoz. Problem je u tome što seljaci ne žele sijati šećernu repu i suncokret jer otkupna cijena koju im nude šećerane i uljare ne može pokriti troškove proizvodnje i ne osigurava nikakvu zaradu.

Upravo na tom primjeru vidi se i sav paradoks poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj: ona je bitno skuplja nego u zemljama iz kojih Hrvatska uvozi najveće količine poljoprivrednih proizvoda, a to su uglavnom zemlje Europske unije. Ondje je, kao što je poznato, poljoprivredna proizvodnja značajno subvencionirana, tamošnji seljaka ima jamstva da će sva roba koju proizvede biti otkupljena i plaćena po cijeni koja osigurava pristojnu zaradu. U Hrvatskoj je posve obrnuto - poticaju su mali, zajamčene cijene niske, a isplata preuzete robe oteže se mjesecima i obično obavlja tek kada razmjeri seljačkih prosvjeda počnu ugrožavati stabilnost Vlade.

Zemlje Europske unije oko 93 posto potreba za hranom podmire proizvodnjom unutar vlastitih granica i uvoze tek ono što zbog klimatskih razloga nisu u stanju same proizvesti. Hrvatska pokrivenost uvoza izvozom, službeno je oko 60 posto, no u taj podatak valja ubrojiti samo one količine hrane koje se uvoze na veliko. Ogromne količine namirnica građani uvezu sami iz susjednih zemalja (naročito Slovenije i Mađarske, a sve više i iz Bosne i Hercegovine) gdje je hrana, zbog manjih poreza, značajno jeftinija.

Kako je Hrvatska poljoprivredna proizvodnja skupa i nekonkurentna na svjetskom tržištu, a nerealno jak tečaj kune izvoz čini još neisplativijim, uvozna je hrana jeftina, što je stvorilo jak uvoznički lobi koji na uvozu hrane ostvaruje ogromne provizije. Uz to, zahvaljujući upravo borbi za što veće uvozničke provizije, u Hrvatsku se često uvozi roba loše ili dvojbene kvalitete, tako da su u pravu oni koji, poput tajnika Zajednice udruga seljaka Slavonije i Baranje, Stanka Zdravčevića, tvrde da u Hrvatskoj završava europsko prehrambeno smeće.

Ulazak Hrvatske u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), kojeg je Račanova Vlada proglasila velikim vanjskopolitičkim uspjehom, odrazio se negativno na poljoprivrednu proizvodnju. Uz to, niz sporazuma o slobodnoj trgovini, poput primjerice onog s Mađarskom, rezultirao je povećanim uvozom hrane (u prvoj polovici ove godina iz Mađarske taj je uvoz bio već čak 34 posto!). Smanjenjem carina i daljnjim otvaranjem svog tržišta (što je kao članica WTO u sedmogodišnjem prijelaznom razdoblju Hrvatska dužna učiniti), položaj domaće poljoprivredne proizvodnje bit će sve teži, a mogućnost većeg izvoza ostat će samo teoretska. Skupe i nekonkurentne hrvatske proizvode više neće trebati nitko u zemlji, a kamoli li u inozemstvu.

Najtragičnije je međutim to što Hrvatska svoju cjelokupnu strategiju razvoja uglavnom zasniva na proizvodnji hrane i turizmu. Spoj te dvije djelatnosti mogao bi zemlji doista jamčiti prosperitet kada bi proizvodnja hrane bila isplativa i dobro organizirana te kad bi uz zadovoljenje vlastitih potreba, bila plasirana u turističku ponudu i klasičan izvoz. Sada je međutim slika posve drugačija. U hotelima na hrvatskom Jadranu, strani gosti, uz uvozno mlijeko, sireve, meso i voće, jedu čak i ribu koja stiže iz uvoza. Kako se u međuvremenu rasprodaju i jadranski hoteli, turizam će se uskoro naći u sličnom položaju u kakvom danas poljoprivreda već je. Hrvatski gosti spavat će u hotelima čiji su vlasnici stranci, jest će hranu koja stiže iz uvoza, pa će najveći dio zarade od turizma otići izvan hrvatskih granica. Gosti će se doduše kupati u hrvatskom moru, i udisat će hrvatski zrak, ali te se usluge - na žalost stratega razvoja hrvatskog turizma - ne naplaćuju.

Drago Hedl