Nostalgija za 1990. godinom

Kako smo živjeli - pogled iz 2001. godine

AIM, Sarajevo, 07.12. 2001. U vrijeme kada štrajkovi u seriji potresaju Bosnu i Hercegovinu, nezaposlenost dostiže stopu od 40 posto, a ispod granice siromaštva živi dvije trećine stanovništva (istraživanje Nezavisnog biroa za humanitarna pitanja - IBHI), ljudi često s nostalgijom prizivaju 1990. godinu. Ta Antina godina (Ante Marković, predsjednik SIV-a, u decembru

1. započeo opsežne reforme u ex Jugoslaviji), iz ugla decembra
2. godine urezala se u sjećanja savremenika kao godina lagodnog života.

No, kao u svakoj priči o prošlosti, previše je pretjerivanja i uljepšavanja, i u usmenim pričama je teško razlučiti šta je fikcija a šta stvarnost. Današnji sagovornici najčešće pretjeruju s visinom plaće - svi s kojima je novinar AIM-a razgovorao tvrde da su zarađivali po više hiljada maraka - koja je glavno mjerilo ličnog standarda. Zato uporedimo opšti doživljaj o zlatnoj godini i suhe statističke podatke.

U Novu '90. startovalo se s ekonomskom reformom i kursom dinara 1:7 u odnosu na njemačku marku, koji se zadržao cijelu godinu. Počela su nicati mala preduzeća; fri-šopovi su otvarani u svakom sokaku; pijace su preplavljene južnim voćem i švajcarskom čokoladom; "samsung" televizori su prodavali u prodavnicama prehrambenom robom. Tehnička roba i uvozni automobili su postali veoma dostupni. Prvi put u poslijeratnoj Jugoslaviji građani su neograničeno podizali devize sa svojih štednih uloga (do kraja jeseni), nikad turističke agencije nisu nudile više paket - aranžmana za putovanja u egzotične zemlje i nikad se više nije putovalo. Povratna avionska karta ljubljanske "Adrie", čiji je avion dva puta sedmično letio na relaciji Sarajevo - Istambul, koštala je 190 dolara, a dolar se mijenjao za marku u omjeru 1: 1,5. U ljetnom periodu tražila se karta preko veza za let ove kompanije. Cijela zemlja se pretvorila u veliki fri-šop; šverc je uzimao primat proizvodnji, para se prosula kao nikad do tada i svi su imali iluziju da dobro žive. Viski je postao domaće piće ("džoni voker" se na sarajevskim pijacama prodavao za 16 DEM), a zahvaljujući čekovima, koji su praktično omogućili "trinaestu" platu, mnogi su osjetili lakoću potrošnje.

Danas je, me]utim, teško razuvjeriti ljude da nisu tada zarađivali hiljade maraka. Zvanična statistika pokazuje da je prosječna plata u Bosni i Hercegovini iznosila 3.171 dinar (453 DEM). Najbolje su prolazili zaposleni u bankama i osiguravajućim društvima i sektoru obojenih metala (oko hiljadu DEM), dobro su zarađivali zaposleni u Elektroprivedi (5.077 dinara) ili naftnoj industriji i trgovini derivatima (5.950 dinara). Najslabije su zarađivali, kao i danas, radnici u građevinarstvu, trgovini i tekstilnoj industriji (2298 dinara). Potvrdila se izreka da "igla hlada ne pravi". Toliko danas zarađuju jedino zaposleni u Konfekciji "Borac" - Travnik, dok su druge tekstilne fabrike u BiH na koljenima. Radnici sarajevskog "Alhosa", koji je u međuvremenu privatiziran, u septembru i oktobru 2001 nisu "dobacili" ni do 100 DEM.

Istovremeno, statistika kaže da je te, 1990. godine štednja (dinarska i devizna) građana u BiH premašivala 24 milijarde dinara (preko tri milijarde DEM). U sarajevskom "Oslobođenju" se uveliko reklamira prodaje "mazde" na 36 rata. Uz učešće od 30.000 dinara, mjesečna rata iznosila je 2.600 dinara. Markovićeva vlada saopštava da devizne rezerve zemlje početkom septembra te godine iznose 10,13 milijardi dolara, ali inflacija polako grabi. Od 3. septembra litar "supera" je 8,30 din, a dizel skače sa 6,30 na 6, 90 dinara. Od 29. oktobra dnevne novine sustižu današnju cijenu od 1 DEM (7 dinara). Mnogo se govori i piše o lošoj strukturi privrede (posebno u BiH), Željezara Zenica je već na koljenima, novine pišu kako na području Sarajeva do kraja godine otkaz čeka 8.000 radnika.

Da bi slika bila potpunija (i poređenje jednostavnija) pogledajmo cijene hrane, nekih industrijskih roba i komunalnih troškova koje nudi statistički godišnjak za 1990. Riža (jedan kilogram) košta - 38,67; brašno (tip 500) - 5,17; polubijeli hljeb (tip 850) -7,17; krompir - 7,7; grah - 31,75; jabuke-14,77; limun -18,61; junetina (šnicla) - 56,81; teletina (s kostima) - 69,80; piletina - 31,67; školjka (30 komada) jaja - 50,1; mlijeko - 6,93; ulje - 18,14; šećer - 12,68; kafa - 108,34; vino (litar) - 23,68; rakija ljuta - 56,46; vinjak - 76,65; cigarete, sarajevska "drina" - 8,50. Robe široke potrošnje imaju sljedeće cijene: muške čarape - 37,78; ženske hula-hop - 33,24, muška košilja (pamuk 100 posto) - 409; muške cipele (kožni đon) - 698; ženske salonke - 486; električni šporet - 5121; mašina za veš - 7526; frižider - 4352; cement (vreća 50 kg) - 72,5; ćumur (lignit) tona -561; mazut - 3,19. Cijene komunalnih usluga su:bile sljeće: voda (m3) - 2,13; smetljarina (m2) - 0,37; centralno grijanje (m2) - 4,73); kino ulaznica - 13,44; gradski prijevoz (karta) - 4,68; struja (viša tarifa) - 0, 84; telefonski impuls - 0,22.

Prosječne, statistički izražene plaće su približno iste sada i prije deset godina (oko 430 DEM za oktobar 2001. u Federaciji), ali je hrana danas nešto jeftinija. Razlika je u tome što je prije deset godina u Bosni i Hercegovini primalo platu rekordnih milion i sto hiljada zaposlenih i što je manipulacija čekovima omogućavala praktično "trinestu" platu. Lako je razumjeti visoku ličnu potrošnje u toj godini. Sudeći prema proizvodnim pokazateljima, industrijska proizvodnja iznosi realno 30 posto one iz 1990, a današnja visina plaća je ekonomski neopravdana, kao i nekadašnji čekovi, bez pokrića. Kad bi se poredili realni ekonomski pokazatelji, (fizički obim proizvodnje i ostvareni dohodak) plate danas zaposlenih ne bi mogle preći 30 posto prosjeka iz 1990. Znači, oko 135 maraka! Nema te vlade i tog političara u BiH, uprskos zagovaranja čistih računa i kapitalizma, koji će tražiti "stezanje kaiša", jer bi dosljedna ekonomska racionalizacija proizvela pravu narodnu pobunu.

Pitanje je, otkuda se nameću pare i forsira potrošnja? Dva su moguća odgovara: poslije Daytona, u BiH je ubrizgano oko 5 milijardi dolara donatorske pomoći (posredno preko humanitarnih organizacija višestruko više), a potrošnju i socijalni mir dodatno obezbjeđuje visoka potrošnja velikog broja stranaca u BiH. Prema procjeni Međunarodne krizne grupe (ICG), samo u Sarajevu stranci mjesečno troše preko 10 miliona DEM, od čega najviše koristi imaju restorani i stambeni rentijeri. Lokalno osoblje u međunarodnim organizacijama, također je značajan faktor potrošnje i socijalnog mira, i njihovo oporezivanje je tek na početku.

Zlatna '90-ta i turobna 2001. razlikuju se na sto načina, ali imaju jednu zajedničku karakteristiku: život na veresiju i sklonost da se troši više nego se proizvodi. Ekonomisti tvrde da bi uprskos sjaju '90-te, Bosna i Hercegovina nastavila kliziti prema dubokoj ekonomskoj krizi, prije svega zbog nepovoljne strukure privrede. U knjizi "BH ekonomija u kliničkoj smrti", dr Meho Bašić, navodi podatak da su u deceniji koja je predhodila ratu, bruto investicije u BiH godišnje padale 7,3 posto, ali je paradoks da je zaposlenost rasla po stopi od 3 posto, što je rezultat političkih mjera.

Prisak na potrošnju se ne smanjuje (ratni vetarani ne pristaju na restrikcije), a narod sa sjetom uzdiše: Kako smo živjeli devedesete! Najveća je razlika što je devedeseta odvarala nadu, a 2001. budi apatiju.

Emir HABUL (AIM, Sarajevo)