Produženi PST, ili vrijeme suicida

Banjaluka, 4. Decembar 2001. (AIM)

Nedavno su u Banjoj Luci za samo jedan dan izvršena četiri samoubistva. Tog

1. Novembra, u pet časova ujutro, pucnjem iz pištolja život je sebi oduzeo 23-godišnji Gojko Popović, student elektrotehnike i prvak RS u bodibildingu. Bio je zgodan i inteligentan momak, iz bogate porodice, omiljen u društvu i dobar poznavalac računara. Sat kasnije njegova vršnjakinja Sanja Rašić, takode student, bacila se iz potkrovlja zgrade u naselju Borik. Skočila je potpuno naga sa balkona stana u kojem je živjela sa roditeljima. Nekoliko sati kasnije u selu Debeljaci ubio se sedamdesetogodišnji Petar Adamović. Živio je sam u gotovo pustom zaseoku sa svega nekoliko staračkih domaćinstava. Pucao je sebi u glavu iz stare automatske puške 'špagin'. Oko 22 časa samoubistvom sredovječnog Božidara Mijatovića okončan je tragični banjalučki dan i nedjelja suicida u RS, tokom koje je deset stanovnika RS sebi oduzelo život.

Prema svjetskim statistikama, najrizičnije vrijeme za ljude sa samoubilačkim namjerama su rano proljeće i suton. U RS, medutim, kada su suicidi u pitanju, nema pravila: očajnici se ubijaju u svako doba dana i godine, na najrazličitije načine. Potvrdila je to i banjalučka crna hronika.

Prošle godine MUP RS su evidentirana 304 samoubistva, pretprošle 370, 1998. godine 345, a 1997. čak 377. U prvih deset mjeseci 2001. Godine, život je sebi oduzelo 299 stanovnika Republike Srpske. Kao i ranijih godina, većina samoubica, čak 235, su muškog pola. I starosna struktura samoubica u poslijeratnom periodu je već ustaljena: u više od 60 odsto slučajeva na očajnički potez odlučuju se ljudi stariji od 50 godina, dok srednjem životnom dobu pripada oko 20 do 30 odsto samoubica.

Policijske statistike pokazuju da broj samoubistava u RS nema tendenciju rasta. Ali, sa više od 300 suicida godišnje, odnosno gotovo 30 na 100 hiljada stanovnika, Republika Srpska se može mjeriti sa najrazvijenijim zapadnim zemljama, u kojima su samoubistva jedan od vodećih zdravstvenih problema. Pošto Republika Srpska, evidentno, nije ni bogata ni razvijena, nameće se pitanje zašto se po učestalosti suicida izdvaja od drugih siromašnih zemalja u kojima je broj samoubistava znatno manji. Stručnjaci se slažu da je uzrok tome postraumatski stresni poremecaj. I to produženi!

Nakon rata, u kome je većina stanovništva bila zabavljena spasavanjem svog i života svojih bližnjih, uslijedilo je suočavanje sa samim sobom. Opasnost je smijenio očaj: duge godine izbjeglištva, siromaštva i teškog života. U ratu smo naivno vjerovali da će nam mir donijeti blagostanje, napredak i boljitak. Ali, ni nakon šest godina sanjano bolje sutra se ne nazire. "Društveni poremećaji, neskladi i nemiri zasigurno utiču na porast ne samo samoubistava nego i različitih psihičkih poremećaja i oboljenja", kaže dr Bogdan Stojaković, načelnik Psihijatrijske klinike u Banjoj Luci. Dokazano je da gotovo deset odsto ljudi nose u sebi predispozicije za samoubistvo, ali ako se ne steknu druge okolnosti, takav čovjek može proživjeti vijek, a da nikad ne pokuša da se ubije. Ako takva osoba dođe u krizu, a pogotovo ako živi u uslovima koji ne pružaju nikakvu perspektivu, opasnost od suicida je ozbiljna.

"Rat je snažno uticao na porast samoubistava. Došlo je do velikih previranja u ljudskoj psihi, ljudi nisu mogli da shvate da komšija komšiji odrubi glavu ili mu pred njegovim očima siluje ženu. Imali smo i slučajeva da ljudi nisu mogli izaći na kraj sa onim što su u ratu počinili. Tek kada je rat završen shvatili su šta su sve radili i upali u klasičnu psihozu. Istorija kaže da reakcije na ratni stres mogu da se manifestuju i nakon 40 godina", kaže dr Stojaković. I objašnjava: "U toku rata je povećan broj alkoholičara i ovisnika o opojnim drogama. Alkohol, a i neke droge u prvom trenutku smanjuju strah. Mnogi su, upravo bježeći od straha posegli za čašicom, a to je dodatno ugrozilo njihovo već narušeno mentalno zdravlje". Prema podacima iz 1998. Godine, šest odsto samoubistava je počinjeno pod dejstvom alhola. Stojaković tvrdi da alkohol nije sam po sebi 'krivac' za samoubistvo, jer da je tako imali bismo mnogo više samoubica. Medutim, pod dejstvom alkohola se mnogo lakše donose kobne odluke, jer kontrola tada slabi.

U banjalučkoj Psihijatrijskoj klinici posljednjih godina je povećan broj pacijenata koji se liječe nakon neuspješnog pokušaja samoubistava. Medutim, upozorava dr Stojaković, samoubistvo nije samo psihijatrijski i zdravstveni nego prije svega socijalni problem. "Niko u RS se ne bavi ozbiljnijim istraživanjem suicida. Mi nemamo dovoljno sredstava ni za svakonedvni posao, a kamoli za istraživački rad", kaže on, dodajući da se nakon samoubistva ne obavlja psihološka autopsija i sve se završi na policijskoj zabilješci.

Sociolog Pejo Đurašinović tvrdi da će sindrom minulog rata još dugo opterećivati prodični i društveni život i psihičku ravnotežu stanovnika. "Nezaposlenost, izbjeglištvo, siromaštvo, težak život i beznađe, ako traju godinama, mogu potpuno slomiti ličnost", kaže Durašinović. Dr Aleksandar Milić, profesor kriminalističke psihologije na Višoj školi MUP-a, smatra da je protekli rat oslabio ne samo organski nego i mentalni imunitet većine stanovnika Srpske. Izbjeglice, naročito stariji ljudi, opterećeni su ne samo ekonomskom nesigurnošću i beznađem, nego i emotivnom patnjom zbog gubitka zavičaja i neprilagodenosti u novoj sredini. Primjera radi, prošle godine u Derventi je među izbjeglicama evidentiran ogroman broj ne samo suicida nego i umiranja. "Za razliku od mladih, koji žive brže i prilagodavaju se lakše, starije osobe teško podnose gubitak doma i prinudno preseljenje", kaže dr Milić. Po njemu, mlade najviše pogađa bijeda ljudskih odnosa i nedostatak topline i ljubavi u porodici. Problem se nastavlja i u školi u kojoj bi prosvjetni radnici trebalo da nježno i sa puno razumijevanja uvode djecu u život. Ne treba, kaže Milić, zanemariti ni slabu zdravstvenu prosvjećenost stanovništva. Još uvijek je sramota otići psihologu ili psihijatru, a što je možda i važnije, nedostaje i takozvana neprofesionalna pomoć. Razgovor sa roditeljima, sestrom ili bratom, sa prijateljem ili bliskim nastavnikom, može mladom čovjeku pomoći mnogo više nego što se obično misli.

Povlačenje u sebe, šutnja, poboljevanje, depresija, zanemarivanje svakodnevnih obaveza, izbjegavanje izlazaka i kontakata, sve su to, smatra dr Milić, signali kojima potencijalni samoubica svoje bližnje zove u pomoć. Ali, ako su bližnji zaokupljeni brigom za opstanak, trkom za novcem ili sopstvenim očajem, lako mogu prečuti taj zov.

Kad god se ubije neki mladić ili djevojka, a tako je bilo i u Banjoj Luci kobnog 14, novembra, pojave se i nagađanja o uzroku: ljubavne nevolje, neuspjeh u školi, svada sa roditeljima, droga... Ali, stručnjaci upozoravaju da neposredni povod nije i razlog za suicid. "Razlozi se gomilaju dugo, čak i godinama i uvijek onaj posljednji, makar i bezazleni, prelije čašu. Zato se događa da iz istovjetnih stresnih situacija, kakve smo imali i u ratu, jaki ljudi izlaze još jači, a slabiji, emotivno nestabilni, podliježu alkoholu, depresiji i osjećaju nemoći koji razrješavaju agresijom prema sebi ili drugima", kaže dr Milić. Usamljenost, je, dodaje dr Stojaković, jedan od razloga koji ljude dovodi do samoubilačkog očaja. Samci su skloniji suicidu od ljudi koji žive u braku, roditelji se odlučuju na samoubistvo mnogo rijeđe od osoba koje nemaju djece, oni koje je porodica zaboravila češce dižu ruku na sebe od ljudi koji su okruženi pažnjom bližnjih.

U cilju prevencije od samoubistava, smatra dr Stojaković, bilo bi neophodno provesti opsežno multidisciplinarno istraživanje kao osnovu za program prevencije. Dr Milić kaže da bi poboljšanje ukupne zdravstvene zaštite i promocija naročito mentalnog zdravlja bila neophodna društvena akcija ako se broj samoubistava u RS želi smanjiti. Pitanje je, naravno, ko će sve to da plati!

Svjetska zdravstvena organizacija je odlučila da u 2001. godini suicid bude njena centralna tema, kako bi se pokušao spriječiti globalni porast broja samoubistava. U Republici Srpskoj se o ovom malo zna. Narod je ovdje zabavljen prečim problemima: kašnjenjem plata, nabavkom drva, hrane i lijekova, popravkom krovova koji prokišnjavaju. I tako godinama ... Sve će to, kao u onoj Darvinovoj priči, preživjeti samo najizdržljiviji. Svake godine će po 300 'najslabijih' ispadati iz trke. I tako decenijama...

Milkica Milojević (AIM)