Invalidi između obećanja i zaborava

Razbijanje iluzija

Suze, očaj, i bijes, reakcije su koje je među ratnim vojnim invalidima i porodicama poginulih boraca u Federaciji BiH izazvao nacrt novog zakona o pravima ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca koji je pripremila Vlada FBiH. Priča o ratnim obećanjima i poslijeratnom zaboravu, na Balkanu se opet ponavlja. Nekadašnji obavezni dio školske lektire, pripovijetka Laze Lazarevića, "Sve će to narod pozlatiti", gotovo vijek nakon svog nastanka, nije ništa izgubila od svoje aktuelnosti.

AIM, Sarajevo, 30.11.2001. Nacrt novog zakona o pravima ratnih vojnih invalida i porodica poginulih, među populacijom na koju se odnosi dočekan je "na nož", i doživljen kao novi atak na njihovu egzistenciju. Pokušaji resorne ministrice za boračka pitanja u Vladi FBiH, Suade Hadžović, da na javnim tribinama objasni suštinu novih zakonskih rješenja doživjeli su debakl. Racionalni argumenti i pozivanje na egzaktne pokazatelje izgubili su u sudaru sa emocijama, a godinama akumulirano nezadovoljstvo, očaj i beznađe izbili su u prvi plan.

Ratna obećanja davana borcima, ratnim vojnim invalidima i porodicama poginulih boraca, o posljeratnom periodu kada će se "jesti zlatnim kašikama", i briga o porodicama poginulih kao apsolutni prioritet, zaboravljeni su i prije nego što se dim baruta razišao nad BiH nakon četvorogodišnjeg rata, okončanog Dayjtonskim sporazumom. Kako su proteklih šest poslijeratnih godina bile obilježene redovitom smjenom godišnjih doba i održavanjem izbora, tadašnja vlast oličena u koaliciji nacionalnih stranaka, SDA i HDZ, zarad glasova na izborima i kupovine socijalnog mira morala je posegnuti za obećavanjem novih "brda i dolina", mada su bili svjesni da se ova obećanja teško mogu ispuniti. Ničim izazvana, tadašnja vlast posegnula je za podjelom privatizacijskih certifikata, umjesto neisplaćenih četvorogodišnjih vojničkih plata. U prosjeku, radilo se o dvadeset hiljada maraka na papiru, koje su trebale omogućiti poštenu masovnu privatizaciju. Privatizacija je zakasnila četiri godine a u međuvremenu, slobodno tržište je svelo vrijednost certifikata na samo tri odsto od njihove nominalne vrijednosti.

Pomirivši se sa činjenicom da od ovih certifikata nemaju ništa, porodice poginulih i ratni vojni invalidi su kao utjehu prihvatili obećanje o obezbjeđenju krova nad glavom. Hiljade napuštenih stanova i kuća dodijeljeni su ovim kategorijama stanovništva, mada su se, istini za volju, uz njih masovno švercovali i drugi "zaslužni građani", prije svega oni iz reda političara na svim nivoima. Kada je na red došla praktična realizacija povratka "svih na svoje", odjedanput se pokazalo da "trajna rješenja" izdata neposredno nakon rata ne vrijede ništa, i ponovo su se na vrhu lista za deložacije našli ratni vojni invalidi i porodice poginulih pripadnika Armije BiH i HVO-a. Tako se njihov život pretvorio u neprekidno iščekivanje i zebnju, gdje svaki dolazak poštara izaziva nedoumicu, donosi li rješenje o deložaciji ili invalidninu, koja mjesecima kasni i gdje više niko sa sigurnošću ne može reći za koji je mjesec u stvari dobijaju. Rezultat ratnog i poratnog paralelizma ekskluzivno nacionalne vlasti, rezultirali su i u razlikama u primanjima RVI u zavisnosti od toga da li su se nalazili na teritoriji pod kontrolom SDA ili HDZ.

Zahvaljujući obilatoj finansijskoj podršci iz susjedne Hrvatske, RVI i porodice poginulih pripadnika HVO imali su znatno veća primanja od onih koji su rat proveli kao pripadnici Armije BiH. Zbog toga su već nekoliko godina boračka udruženja u FBiH insistirali na donošenju novog, jedinstvenog zakona kojim bi se precizirala i unificirala njihova prava. Kada je konačno aktuelna vlada FBiH izašla sa nacrtom takvog zakona, pokazalo se da to nije ono što su RVI i porodice poginulih boraca očekivali. Za ogromnu većinu primalaca ove naknade tih stotinak maraka je jedini prihod u porodičnim budžetima, dovoljan tek da se pažljivim ekonomisanjem spriječi umiranje od gladi. Za sve ostalo, to je isuviše malo novca.

Istovremeno, za budžet u zemlji čija ekonomija i dalje vegetira redovno izmirenje ovih obaveza predstavlja ogroman teret. Tako je u tekućoj godini od 997 miliona maraka, koliko iznosi budžet FBiH, za isplatu naknada ratnim vojnim invalidima i porodicama poginulih boraca predviđeno čak 263 miliona maraka, malo više od četvrtine ukupnog budžeta. Rezultat je nemogućnost države da redovno ispunjava preuzete obaveze.

Da se potrebe moraju uskladiti sa realnim mogućnostima bilo je jasno svima, ali niko nije imao političke hrabrosti da jasno i glasno kaže bolnu istinu da para za ove svrhe u sadašnjoj situaciji nema dovoljno i da ih u dogledno vrijeme neće ni biti. Tek kada su MMF i Svjetska banka ultimativno od nove vlasti zatražili da budžetske troškove uskladi sa realnim mogućnostima, što znači i kresanje prava na različite naknade za ratne vojne invalide i porodice poginulih, postalo je jasno da se suočavanje sa neumoljivim faktima i očekivanim nezadovoljstvom korisnika ovih naknada ne može više odlagati. Rješenje je nađeno u ukidanju i kresanju prava na invalidninu za one sa nižim procentom invalidniteta, kako bi se sa raspoloživim parama mogla obezbijediti uredna isplata onim najugroženijim, i čak donekle i povećati dosadašnji iznosi. Koliko je protivljenje rukovodstava udruženja RVI i porodica poginulih boraca prema ponuđenim rješenjima u nacrtu zakona rezultat principijelne brige za egzistenciju i dostajanstvo svojih članova, a koliko je motivisano čisto političkim razlozima, drugo je pitanje. Činjenica je da su aktuelna rukovodstva ovih udruženja, mada formalno nevladina, bila proteklih godina vrlo bliska vlasti oličenoj u koaliciji SDA i HDZ, pri čemu su nerijetko korištena i kao "tranzit" za prelijevanje budžetskih para do partijskih blagajni. Naravno, njihovo članstvo nije osjetilo nikakve blagodeti od ovih transakcija, mada je sve rađeno u njihovo ime. Nakon što su im njihovi dušebrižnici "pojasnili" da novi zakon znači da će svi ostati i bez ono malo dosadašnjih primanja, burna reakcija bila je sasvim očekivana, adresirana prvenstveno na SDP-ovu ministricu. Čak iako se ostavi po strani uplitanje dnevno-političkih interesa, aktuelnoj vladi, koju čini koalicija nenacionalnih stranaka, najveći izazov će predstavljati da ovoj populaciji saopšti jednostavnu istinu da nema novca onoliko koliko bi trebalo i da se svi moraju zadovoljiti sa onim što se realno može obezbijediti. Pošto su penzioneri tu lekciju već naučili, potom će istu stvar trebati objasniti i armiji već postojećih nezaposlenih, ali i onih koji će sasvim izvjesno po okončanju privatizacije ostati bez posla.

Razbijanje nerealnih iluzija najmrži je posao za svakog političara, pogotovu par mjeseci uoči izbora, a do novih opštih izbora u BiH ostalo je manje od jedanaest. Odustajanja od suočavanja sa istinom da je BiH siromašna zemlja, čiji budžet jedva pokriva najosnovnije potrebe, te da ne može pružiti adekvatnu potpotru socijalno najugroženijim kategorijama stanovništva, poput većine drugih, bogatijih zemalja, neovisno od želja i potreba, pa makar to bilo i zarad sljedećih izbora, dugoročno neće pomoći nikome, a najmanje onima kojima je stotinjak maraka invalidnine jedini izvor egzistencije.

Tanja IVANOVA (AIM, Sarajevo)