Led na Dunavu

Aim, Zagreb, 30-11-2001.

Kada su pred ljeto hrvatski i jugoslavenski predsjednik, Stipe Mesić i Vojislav Koštunica, na sastanku šefova srednjoevropskih zemalja u Verbaniji, uz veliko odobravanje međunarodne zajednice, potpisali zajedničku izjavu, iz Račanove vlade stigla je ledena ignorancija. Medijima je saopćeno da izjava dvojice predsjednika, koju je svijet doživio kao najavu normaliziranja međusobnih odnosa Hrvatske i Jugoslavije, Vladu ne obavezuje, da se ona time "ne misli previše baviti", nego će "operacionalizirati svoju koncepciju normalizacije odnosa s Jugoslavijom". Usput se Mesiću pokušala spakirati sumnja da je s Koštunicom potpisao podjelu ratne krivnje.

Debeli se led na Dunavu nije pomjerio. Službeni su Zagreb i Beograd bili u mnogo boljim odnosima dok su o njima odlučivali Tuđman i Milošević, nego otkako su u dvije zemlje pobijedile demokratske i reformske stranke. Sa razine ambasadora međusobni su diplomatski odnosi svedeni na razinu otpremnika poslova. Hrvatska svoje pripadanje Evropi pokušava demonstrirati i okretanjem leđa svemu što je istočno od njenih granica. Hrvatski su vanjskoposlovnjaci proteklih mjeseci znali reći, i pokazati, da baš nešto i nisu zainteresirani za prakticiranje normalnosti sa istočnim susjedom. "Nismo mi Slovenci, koji su odmah pojurili u Beograd", ironično su izjavljivali. Vlada je, štoviše, složila listu od deset uvjeta koje bi Beograd morao ispuniti; na tom su spisku vrlo šareni zahtjevi, od izručenja haških optuženika, pogotovo vukovarske trojke, Sudu u Haagu do teritorijalnog definiranja Jugoslavije, s obzirom na postojeće relacije između Beograda i Podgorice.

Analitičari smatraju da Račanova vlada namjerno drži zaleđenim odnose sa Srbijom i Jugoslavijom, iz unutarnjepolitičkih razloga, kako ne bi izazivala bijes desnice. Ali tu je politiku nezainteresiranosti prema istočnom susjedu u nekoliko navrata kao neracionalnu kritizirao i HDZ-ov višegodišnji ministar vanjskih poslova Mate Granić, kojemu se veliko diplomatsko iskustvo ne može odreći. Njegov je stav da Hrvatska svoju zrelost za evropske integracije može i mora dokazivati i konstruktivnim i normalizirajućim funkcioniranjem u regiji.

Takve poruke stižu i iz Bruxellesa. Pod pritiskom očekivanja međunarodne zajednice, nedavno su se ipak, na margini zasjedanja Opće skupštine UN-a u New Yorku, sastali ministri vanjskih poslova Hrvatske i Jugoslavije. Tonino Picula i Goran Svilanović u zajedničkoj su izjavi najavili rješavanje dosad otvorenih i bolnih međusobnih pitanja te poboljšanje odnosa između Zagreba i Beograda. Odmah će se, rekoše, osnovati međudržavna komisija za granice i navodno bi uskoro trebao biti riješen problem Prevlake, koja je još uvijek pod promatračkom misijom UN-a. Najavljena je i skora razmjena ambasadora. Jugoslavija se obavezala da će Hrvatskoj vratiti vukovarsku zbirku umjetnina, opljačkanu za vrijeme rata. Gotovo u istom dahu Picula je počeo izjavljivati da hrvatski put u Evropu vodi preko Beograda, Svilanović je izrazio spremnost da u Zagreb, s isprikom, dođe preko Vukovara.

Ali umjesto ostvarivanja najavljenog, metodom toplo-hladno, Zagreb je Beogradu sada proslijedio novi, reducirani set uvjeta: Hrvatska normaliziranje odnosa s Jugoslavijom, odnosno Srbijom uvjetuje isprikom za agresiju te uklanjanjem iz srbijanske vlade Momčila Perišića, u Hrvatskoj zbog ratnog granatiranja Zadra osuđenog na 20 godina zatvora. Picula nabraja: "Hrvatska očekuje od Srbije ispriku za agresiju i ratna stradanja", Hrvatska iščekuje promjene u vladi Srbije "kao znak odlučnosti za poboljšanje odnosa", Hrvatska "ne može surađivati s vladom u kojoj je Momčilo Perišić potpredsjednik", "redovna suradnja s takvom vladom bila bi posredno amnestiranje".

Odgovorio je potpredsjednik srbijanske vlade Žarko Korać, koji zbog svoje osvjedočene demokratske otvorenosti u Zagrebu uživa veliki ugled. Mediji u Zagrebu prenijeli su njegove tvrdnje da će hrvatsko uvjetovanje zakočiti proces normalizacije u cijeloj regiji. On Piculi ne osporava pravo na jasne i javne stavove, ali ulaženje u kadrovski sastav srbijanske vlade principijelno smatra neprihvatljivim. Napominje da bi se na taj način mogao otvoriti proces međusobnih uvjetovanja. Hrvatska također nije bezgrešna. "Mogao bih reći kako je činjenica da se malo Srba vratilo u Hrvatsku smetnja da razgovaram s ministrom vanjskih poslova te zemlje. Ali ja upravo mislim kako je to razlog da s njim razgovaram", rekao je Korać.

Tom se razmišljanju ovih dana priklonio i predsjednik Mesić, koji je uvjetovanje otvaranja procesa normalizacije s Beogradom nazvao mačem s dvije oštrice. On smatra da Hrvatska u vezi s Perišićem ima pravo na nezadovoljstvo, također ima pravo iznijeti svoje primjedbe, ali nema pravo na uvjetovanje: "Dobro je da Hrvatska konstatira kako Perišićevo sudjelovanje u srbijanskoj vlasti neće pomoći uspostavljanju međusobnog povjerenja, ali Hrvatska ne može određivati kadrovski sastav vlade druge zemlje", rekao je Mesić. Njegov je stav da Zagreb ima mnogo interesa za suradnju s Jugoslavijom i Srbijom i tih se interesa ne smije odricati. Tako je još jednom potvrđeno da u hrvatskoj vlasti postoje dvije koncepcije odnosa prema Beogradu - predsjednikova i Vladina.

Mesićev stav da se upravo zbog otvorenih i bolnih problema mora pokušati surađivati podržava međunarodna zajednica, koja hrvatska uvjetovanja doživljava kao ničim opravdano izvoljevanje. Svjetski centri moći smatraju da Hrvatska ne može dijeliti lekcije, jer je, po njima, veliko pitanje tko je napravio više, Zagreb ili Beograd, u raščišćavanju s naslijeđem bivše vlasti, u suradnji s Haškim sudom, u spremnosti da se pruži isprika, za događaje u Bosni i Hercegovini, primjerice. U tom pogledu i Jugoslavija i Hrvatska još su uvijek veliki dužnici.

Jelena Lovrić